Život Vicka Krstulovića: Titov komandant, fetivi Splićanin danas je zaboravljen

Od lučkog radnika i ilegalca, preko partizanskog komandanta i jednog od najmoćnijih hrvatskih komunista, do politički marginaliziranog zagovornika pomorstva: život Vicka Krstulovića gotovo je presjek jugoslavenskog 20. stoljeća. Ipak, iza svih njegovih funkcija ostala je jedna ideja kojoj se vraćao desetljećima – da se Hrvatska, time i Jugoslavija, mora gospodarski, prometno i politički okrenuti Jadranskom moru.
Kada je Spličanin Vicko Krstulović sredinom šezdesetih godina govorio o „jadranskoj orijentaciji“, nije govorio samo o brodovima i lukama. Iza tog izraza nalazila se znatno šira zamisao: povezati unutrašnjost zemlje s obalom, razvijati pomorstvo i brodogradnju, modernizirati luke i prometne pravce prema moru te od Jadrana napraviti jednu od ključnih gospodarskih osovina države.
Za Krstulovića more nije bilo periferija zemlje. Bilo je njezin izlaz u svijet. Ta je ideja proizlazila i iz njegova životnog puta. Rođen je u Splitu 27. travnja 1905. Nakon pučke škole radio je teške fizičke poslove – kao težak, lučki radnik, radnik u kamenolomu i brodogradilištu. Politički se aktivirao vrlo mlad: SKOJ-u je pristupio 1920., a Komunističkoj partiji Jugoslavije 1922. godine. Do početka Drugog svjetskog rata već je bio jedan od najvažnijih komunista u Dalmaciji. Sudjelovao je u reorganizaciji partijskog aparata, postao politički sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Dalmaciju, a 1940. i član centralnih komiteta KPH i KPJ.
Jedna od prvih velikih ratnih epizoda u Krstulovićevu životu bila je istodobno i jedna od najtragičnijih. U kolovozu 1941. vodstvo Komunističke partije Hrvatske zahtijevalo je brzo formiranje partizanskih odreda u Dalmaciji i njihovo upućivanje iz okupiranih gradova prema zaleđu, Lici i Bosni. Iz Zagreba su u Dalmaciju poslani delegati Centralnog komiteta KPH sa zadatkom da ubrzaju prelazak na oružani ustanak. Krstulović, tada na čelu Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju, smatrao je da su pripreme nedovoljne i da se odredi šalju prerano. U tome je Krstulović ostao nadglasan.

ENIGMA KORNATSKE TRAGEDIJE 360° Zašto su poginuli? 'Vatra nas je pokosila u 15.26. Pustili su nas da umiremo na Kornatu'

Prvi splitski partizanski odred krenuo je iz Splita 11. kolovoza 1941. prema dalmatinskom zaleđu. Plan je bio povezati se s drugim ustaničkim jedinicama i nastaviti prema Dinari. Umjesto toga odred je otkriven, opkoljen i razbijen. Dio boraca uspio se probiti natrag prema Splitu, dok su zarobljeni partizani izvedeni pred prijeki sud. Na Ruduši kod Sinja 26. kolovoza 1941. strijeljana su 24 zarobljena pripadnika Splitskog i Solinskog odreda.

Za dalmatinski partizanski pokret bila je to katastrofa već na samom početku ustanka. Krstulović je tragediju teško primio. Kasnija svjedočanstva i njegova memoarska ostavština naglašavaju da se akciji protivio upravo zato što je procjenjivao da ljudi nisu dovoljno pripremljeni za takav izlazak na teren. Nakon sloma prvih odreda iz partijskog vrha čak su stizale kritike na račun dalmatinskog rukovodstva, a Krstulović je odgovornost vraćao onima koji su inzistirali na prebrzom pokretanju akcije.
Ta epizoda bitna je za razumijevanje njegova kasnijeg ponašanja. Krstulović je rano stekao iskustvo što se može dogoditi kada politička naredba nadvlada procjenu čovjeka koji poznaje ljude i teren. Krstulović je nakon toga nastavio organizirati ustanak u Dalmaciji. Postao je zapovjednik Dinarskog partizanskog odreda, a 1942. zapovjednik IV. operativne zone Hrvatske, koja je obuhvaćala velik dio Dalmacije.

Početkom 1943. postavljen je za prvog komandanta novoformirane 9. dalmatinske divizije. Upravo će tada, tijekom velike osovinske operacije poznate kao Četvrta neprijateljska ofenziva i Bitka na Neretvi, doći do jedne od najdramatičnijih epizoda njegova ratnog puta. U službenom jugoslavenskom prikazu Bitke na Neretvi desetljećima je dominirala priča o Titovoj strategiji spašavanja ranjenika i dramatičnom prijelazu preko rijeke.

Krstulovićeva memoarska ostavština daje važnu dopunu toj slici. Njegova 9. dalmatinska divizija nalazila se pod snažnim neprijateljskim pritiskom na prostoru prema Neretvi. Istodobno je postojala zamisao Vrhovnog štaba da se ranjenici i dio snaga usmjere natrag prema Dalmaciji, preko izrazito teškog prostora Biokova, Dinare i okolnih planina. Krstulović je smatrao da je takav plan poguban. Prema njegovim sjećanjima, zajedno sa svojim štabom satima je uvjeravao Tita da se od te zamisli odustane. Argumentirao je da se tisuće ranjenika preko dalmatinskog krša, pod pritiskom neprijatelja, praktično ne mogu izvući. Njegov prijedlog bio je suprotan: ranjenici trebaju ostati s glavninom i prijeći Neretvu. Tito je na kraju promijenio odluku.
Novija izdanja Krstulovićevih memoara i historiografski prikazi upravo toj intervenciji pripisuju veliko značenje. Zbog toga je preciznije reći da je Krstulović bio jedan od ključnih ljudi koji su Tita uvjerili da se ranjenici ne šalju prema Biokovu i Dinari, nego da zajedno s glavnim partizanskim snagama krenu preko Neretve.

Time se ruši pojednostavljena slika prema kojoj je čitava odluka od početka bila unaprijed razrađena Titova zamisao. Krstulovićeva uloga govori i nešto drugo: bio je spreman suprotstaviti se čak i Vrhovnom komandantu kada je smatrao da je njegova odluka vojnički neprovediva. To nije bio prvi put. Godinu i pol ranije protivio se preuranjenom slanju splitskih partizana u akciju koja je završila tragedijom na Ruduši. Na Neretvi više nije želio šutjeti pred odlukom za koju je vjerovao da može izazvati novu katastrofu.
Upravo ta crta možda najbolje povezuje različite epizode Krstulovićeva života. Nije bio vojni teoretičar iz kabineta. Potjecao je iz radničkog Splita, poznavao je dalmatinski teren i ratovao sa svojim ljudima. Zbog toga se često sukobljavao s naredbama koje su iz viših partijskih i vojnih struktura izgledale logično, a na terenu su mogle biti katastrofalne. Na Ruduši nije uspio nametnuti svoju procjenu. Na Neretvi jest.
Kasnije će se isti obrazac pojaviti i u politici. Krstulović će se sukobljavati s moćnijim partijskim ljudima kada bude smatrao da Zagreb i Beograd ne razumiju razvojne potrebe Dalmacije i Jadrana. Njegova tvrdoglavost, koja mu je u ratu ponekad spašavala ljude, u mirnodopskoj politici često će ga koštati karijere. Posebno mjesto u njegovoj ratnoj biografiji zauzima Vis.
Krstulović je zagovarao da se otok brani i zadrži. Vrhovni štab njegovu je inicijativu početkom 1944. prihvatio, a Vis će potom postati jedno od najvažnijih strateških i političkih uporišta partizanskog pokreta na Jadranu. Već se tada kod njega jasno vidi pogled na Dalmaciju i Jadran koji nadilazi lokalne okvire. More nije promatrao samo kao vojni prostor nego kao stratešku vezu zemlje sa Sredozemljem i svijetom.

GOST - ZLATAN IBRAHIMOVIĆ Politika i društvo Tko su Perenčevići? Njihova je cijela ruska enklava na Jadranu
Poslije rata Krstulović ulazi u sam vrh nove vlasti. U prvoj hrvatskoj poslijeratnoj vladi bio je ministar unutarnjih poslova 1945. i 1946. godine. Potom postaje savezni ministar rada i pomorstva. Bio je zastupnik u hrvatskom Saboru i Saveznoj skupštini, član partijskog vrha, a 1952.–1953. predsjednik Prezidija Sabora Narodne Republike Hrvatske, jedne od najviših državnih funkcija u republici. Upravo je iskustvo saveznog ministra pomorstva dodatno oblikovalo njegovu kasniju koncepciju jadranske orijentacije.
Krstulović nije smatrao da je dovoljno imati dugu obalu. Tvrdio je da država svoj geografski položaj mora pretvoriti u razvojnu prednost. Izraz će s vremenom postati gotovo sinonim za Krstulovićevu poslijeratnu političko-gospodarsku misao. Godine 1965. u časopisu Naše more objavio je tekst naslovljen „Jadranska orijentacija“, a dvije godine poslije izlazi njegova knjiga Jadranska orijentacija Socijalističke Jugoslavije. Prošireno izdanje objavljeno je 1972. Sama činjenica da se tom temom bavio desetljećima pokazuje da nije bila riječ o usputnoj političkoj paroli. U najširem smislu Krstulovićeva jadranska orijentacija počivala je na uvjerenju da se razvoj države mora snažnije osloniti na more: na trgovačku mornaricu, brodogradnju, luke, industriju povezanu s pomorstvom, prometne veze kontinenta s obalom, turizam i veze s inozemstvom. To je bio pokušaj da se geografija pretvori u strategiju.
U Krstulovićevu političkom jeziku Jadran zato nije bio samo regionalno pitanje Dalmacije, Istre ili Hrvatskog primorja. Bio je državno gospodarsko pitanje. Upravo će pitanje razvoja Hrvatske i njezina odnosa prema Jadranu biti jedan od razloga Krstulovićeva najvažnijeg političkog sukoba.
Na Petom kongresu Saveza komunista Hrvatske 1965. otvoreno je kritizirao politiku Vladimira Bakarića, tada najutjecajnijeg hrvatskog komunističkog političara. Krstulović je tvrdio da Hrvatska nedovoljno podupire jadransku orijentaciju i upozoravao na pretjeranu koncentraciju političke i gospodarske moći u Zagrebu na račun Dalmacije.
U partijskom sustavu takav nastup nije bio bez posljedica. Nakon kongresa više nije biran na istaknute političke položaje. Paradoks je bio očit: čovjek koji je pripadao generaciji stvaratelja komunističkog poretka postupno je gurnut na periferiju tog istog sustava. Krstulovića ipak ne bi bilo točno prikazati kao klasičnog disidenta. Ostao je komunist i dio političkog svijeta kojem je pripadao od mladosti. Njegova kritika bila je uglavnom kritika iznutra.
Nije odbacivao socijalizam, nego je napadao ono što je smatrao njegovom birokratizacijom, centralizmom i gospodarskom kratkovidnošću. U tome postoji jasna poveznica između ratnog i mirnodopskog Krstulovića. Kao što se 1941. protivio slanju nedovoljno pripremljenih splitskih boraca u gotovo samoubilačku akciju, a 1943. osporio plan izvlačenja ranjenika prema dalmatinskim planinama, tako će dva desetljeća poslije osporavati gospodarsku politiku za koju je smatrao da ne razumije Jadran.
Možda je najveći paradoks Vicka Krstulovića upravo u tome što je čovjek takve biografije danas izvan Dalmacije gotovo nestao iz šireg javnog sjećanja.
Njegovo ime ne zauzima mjesto u kolektivnoj memoriji razmjerno ulozi koju je imao. Bio je među najvažnijim organizatorima ustanka u Dalmaciji, jedan od ključnih dalmatinskih partizanskih zapovjednika, visoki državni dužnosnik nakon rata, ministar pomorstva i jedan od najsustavnijih zagovornika gospodarskog okretanja zemlje prema Jadranu. A ipak, danas ga se rijetko spominje.
Dio razloga leži u tome što se njegov politički put nije uklapao u jednostavne povijesne narative. Za jedne je bio previše vezan uz komunistički sustav da bi nakon 1990. bio afirmiran bez rezerve. Za druge je bio previše samostalan, previše dalmatinski orijentiran i previše sklon sukobima s partijskim vrhom da bi u jugoslavenskom razdoblju ostao u prvom planu službene memorije. Tako je čovjek koji se sukobljavao s višima od sebe, od ratnih do partijskih struktura, postupno nestao između dviju povijesnih interpretacija. Zato se može govoriti i o stanovitoj povijesnoj nepravdi.
Ne zato što bi Krstulovića trebalo pretvoriti u nekritički slavljenog junaka. Njegova politička biografija pripada sustavu koji nosi i vlastite kontroverze i odgovornosti, a i njegova uloga mora se promatrati u cijelosti. Ali jednako je nepošteno izbrisati činjenicu da je riječ o čovjeku koji je desetljećima prije nego što je „okretanje prema moru“ postalo moderna razvojna fraza pokušavao osmisliti cjelovitu pomorsku strategiju zemlje. Ako se povijesna važnost mjeri utjecajem, idejama i sposobnošću da se prepozna problem prije drugih, onda je Vicko Krstulović danas nedvojbeno manje prisutan u javnom sjećanju nego što njegova biografija zaslužuje. U tom smislu – nepravedno je zaboravljen.
Krstulovićev životni krug zatvorio se ondje gdje je i počeo – u Splitu. Ostao je vezan uz grad, Dalmaciju i njezinu pomorsku tradiciju. Bio je i doživotni počasni predsjednik Hajduka. Čak je splitsko brodogradilište nekoliko poslijeratnih godina nosilo njegovo ime. Brodogradnja će kasnije postati upravo jedna od industrija koje najbolje utjelovljuju njegovu zamisao zemlje okrenute moru. Umro je u Splitu 28. rujna 1988., tri godine prije konačnog raspada države čiju je pomorsku budućnost desetljećima pokušavao oblikovati. Pred kraj života bio je i posve svjestan rasklimanih temelja jugoslavenske federacije koja je brzo plovila prema oštrim hridima.
Danas izraz „jadranska orijentacija“ može zvučati kao termin iz nekog davnog planskog dokumenta socijalističke Jugoslavije. Ali pitanja koja je Krstulović postavljao nisu nestala. Koliko su hrvatske luke povezane sa srednjoeuropskim zaleđem? Koliko Hrvatska koristi svoj položaj na Jadranu? Kakvo mjesto imaju brodogradnja, pomorstvo i otočna politika? Je li obala samo prostor turizma ili i strateški prometni, industrijski i logistički prostor? To su, u potpuno drugačijem političkom i gospodarskom sustavu, još uvijek aktualna pitanja.
Zato Vicka Krstulovića nije moguće svesti samo na funkcije koje je obnašao. Bio je ilegalac, partizanski komandant, ministar, predsjednik Prezidija hrvatskog Sabora, jedan od najutjecajnijih dalmatinskih komunista i čovjek kojeg je vlastita politička organizacija na kraju marginalizirala. Bio je i komandant koji je rano upozorio da će slanje splitskih partizana u unutrašnjost završiti tragedijom. I čovjek koji je na Neretvi bio spreman satima uvjeravati Tita da promijeni odluku kako bi se ranjenici izvukli preko rijeke umjesto prema Biokovu i Dinari. U tim se epizodama možda najbolje vidi karakter čovjeka koji će poslije jednako tvrdoglavo zastupati svoju gospodarsku viziju.
Krstulović je vjerovao da ni u ratu ni u miru autoritet nije dovoljan argument ako činjenice na terenu govore nešto drugo. Njegovo najdugovječnije političko nasljeđe zato možda nije nijedna funkcija. To je ideja da se Hrvatska i širi prostor kojem je pripadala ne mogu potpuno razumjeti niti razvijati ako su leđima okrenuti moru. Za Vicka Krstulovića Jadran nije bio rub države. Bio je njezina najveća otvorena vrata. A čovjek koji je to uporno ponavljao desetljećima danas je, možda nepravednije nego mnogi njegovi suvremenici, gotovo zaboravljen.