Antropologinja Giulia Mensitieri napisala je hit-knjigu o, niti više niti manje nego, modnoj industriji gdje je, osim za najveće glavešine, glavno pravilo "sudjelovati" ali ne biti plaćen.
"The Most Beautiful Job in the World", knjiga autorice koju moda uopće ne zanima, posebno analizira Francusku, kojoj je modna industrija druga po važnosti i snazi u državi. Raditi u modnoj industriji stvar je prestiža. To je toliko prestižan posao, pokazuje knjiga Mensitieri, da vam ne treba biti važno jeste li uopće plaćeni, piše Guardian.
Upravo joj je to otkrila "Mia", s kojoj knjiga i započinje, stilistica iz Italije koja se odselila u Pariz. Autorica ju je opisala kao mladu djevojku, odlično obrazovanu koja si nije mogla priuštiti platiti telefonski račun, jela je u McDonaldsu svaki dan i nikada nije imala pojma hoće li dobiti honorar.
S druge strane dobivala je bonove od 5.000 funti za dućane, putovala biznis klasom i odsjedala u najboljim hotelima.
Mia nije bila iznimka, ona je bila pravilo. Ona je žrtva sindroma gdje morate biti toliko počašćeni time gdje i što radite da bi poštena plaća zaista bila previše.
Knjiga modnu industriju prikazuje vrlo sličnom filmu (i knjizi) "Vrag nosi Pradu" - počevši od toga da jednom kada vas izbace iz tog prestižnog društva (između ostalog ako tužakate okolo, zato i jesu njezini izvori zaštićenih identiteta) možete zaboraviti da će vam se itko ikada više javiti na poziv ili odgovoriti na mail, pa sve do detaljnih opisa suludih tantruma i prohtjeva šefova. Psihološko nasilje (kao i fizičko nasilje, razotkrio je #MeToo) mogu nanijeti ozbiljne posljedice.
Jean Paul Gaultier za sada je jedini "veliki" dizajner koji se osvrnuo na knjigu rekavši "to su gluposti, modna industrija je kao jedna velika obitelj". No, usprkos tome interes za knjigu ne jenjava, a mnogi su novinari rekli kako su magazini u zadnji čas "otkantali" i obustavili objavljivanje njihovih članaka o knjizi i autorici.
Njoj pak, kaže, nije bio cilj da se nekome tresu njegove dizajnerske gaće, već sebe opisuje kao antropologinju koja je naprosto napravila istraživanje. Osobe koje je intervjuirala kažu kako je modna industrija tako sveobuhvatna, neobična i iscrpljujuća da imaju problema s time da, kada jednom iz nje izađu, da se prilagode vanjskom svijetu.
"Riječ je o eksploataciji koja je jedva protuzakonita, jer kad razmišljamo o modnoj industriji i njezinim "grijesima" najčešće nam kroz glavu prolazi dječji rad ili neka "žešća" eksploatacija, a ne iskorištavanje stilista, šminkera, asistenata koji svi odreda imaju Chanel torbice ili cipele", kaže autorica.
"Moda je potpuna i apsolutna nepravda i to je tako", maksima je Karla Lagerfelda koju spominju mnogi "protivnici" knjige. Kažu kako je autorica razgovarala i sa samo 50 osoba, te da je lako "svašta pričati" kada te štiti pseudonim.
Neki su se pak radnici u modnoj industriji, posebice u Francuskoj gdje Mensitieri promovira knjigu, prepoznali u sitnim ali bitnim nepravdama te shvatili koliko su točno žrtve sistema.
"Poruka je da je zaista moguće da niste plaćeni, ili ste ozbiljno potplaćeni jer je dovoljna društvena validacija koja proizlazi iz rada na tako glamuroznim projektima. To onda životne sitnice poput novca, ili što ćete taj mjesec jesti čini vulgarnim tričarijama", kaže autorica.
"Tko nikada ne posjeti Pariz nikada neće biti istinski glamurozan", zapisao je još Balzac. Ali kako Francuska, ta zemlja demokracije i kapitalizma, pušta da oni koji rade u modnoj industriji, od koje je jača jedino autoindustrija, pušta radnike da gotovo skapaju.
U isto vrijeme glavešine ubiru vrhnje kao nikada do sada - eksploatatori poput Alain i Gerard Wertheimera, vlasnika Chanela, prošle su si godine isplatili dividende u vrijednosti 3,4 milijarde dolara, a Karl Lagerfeld je "težak" 200 milijuna dolara, pa zašto je onda teško radnike platiti valutom koja nije bon za butik?
Iako glasine kažu da su mnogi "potreseni" knjigom, te da ih je prizvala svijesti nitko još nije rekao "da, odsada ću plaćati svoju ekipu". Fantastično je, kaže Mensitieri, što mnogi opravdavaju svoje šefove i kažu "ah, ali on je genije, tako geniji rade, ne opterećuju se novcem".
S autoricom je razgovarala i žena koja je u jednoj velikoj modnoj kompaniji zaposlena već pet godina, odijevala je, između ostalog, i Lady Gagu, a prijavljena je na minimalac.
"Moj šef je u mojim očima bio genijalac i očinska figura. Tek kada sam otišla shvatila sam da je on zarađivao 13.000 eura mjesečno, ali meni je kategorički odbijao povećati plaću za sto eura mjesečno", kaže nekadašnja stilistica.
Ne prepoznaju se samo oni zaposleni u modi u ovom opisu, piše Guardian, slično je u većini kreativne industrije svakakve vrste, a i socijalnom poduzetništvu gdje ako "vam ide dobro" to je nespojivo s konceptom dobre plaće.
"Nisam pretjerano optimistična oko promjene, no činjenica je kako se na "rubovima" stvara jaki anti-modni pokret u Velikoj Britaniji i Francuskoj. Ali svaka promjena zahtjeva nešto što je u modi gotovo blasfemična pomisao - suradnju i to da o sebi prestaneš razmišljati kao o jako posebnoj jedinki", kaže autorica.
