Tu se dolazi do paradoksa. Erdoganu nikada nije palo na pamet pokušati ukinuti višestranačje. Čak i prokurdski, izrazito napredni HDP, na koji je slao i policiju i protuprosvjednike, čiji su istaknuti članovi znali biti i ubijeni pod „ne sasvim razjašnjenim terorističkim napadima“, u Erdoganovoj Turskoj još uvijek postoji. Čak i u parlamentu. Međutim, demokratska priroda režima u kojem njegov AKP vlada iznad svih zakona, a on sam čak i iznad ustava, suštinski je farsa. Jedna od stvari koje bi jako volio da nikad nije javno rekao je njegova izjava iz 90-ih: „Demokracija je poput vlaka. Iskrcaš se s njega kad stigneš na cilj.“ A Erdogan je na cilj stigao 2016.
Vojni udari
Sam Atatürk nikada nije posegnuo za tim. Nije ni morao. On je bio vojni zapovjednik, kao vojni zapovjednik žestoko se borio za oslobođenje Turske od okupacijskih vlasti nakon Prvog svjetskog rata i to je bilo to. Činjenica je ipak da se na njegovo naslijeđe pozivala vojska u pučevima 1960., 1971. i 1980., kao i to da je, nakon što je političku scenu prekrojila, vlast vraćala civilnim institucijama.
Erdogan je pak u svojoj vladavini imao samo jedan pokušaj puča, onaj iz 2016. Vrlo brzo se ispostavilo da su ruske službe, navodno osobno Vladimir Putin, bile te koje su Erdogana upozorili što se zbiva. Uopće, bio je to vrlo slabo izveden pokušaj, a nakon njega konzervativni poklonici Erdoganove politike i AKP-a dobili su otvorene ulice. AKP je praktično odmah krenuo u masovne čistke škola, fakulteta, sudova, policije, vojske, apsolutno svega, bez presedana u povijesti Turske. Za Erdogana se danas smatra neupitnim da je kratko nakon puča rekao da je to bio „dar od Boga“, i to zato što se „riješio izdajica“. Mnogi su iz toga izvukli zaključak da je, ono što je Hitleru bilo paljenje zgrade Reichstaga 1933., Erdoganu bio pokušaj puča protiv njega 2016.
Vjernik – ateist?
Atatürk je u Turskoj danas povijesna figura oko koje se vrti mnoštvo zabluda. S jedne strane i dalje ga se masovno štuje, čak i u vladajućem AKP-u, kao utemeljitelja moderne i moćne republike. S druge, onaj neobrazovaniji dio Turaka, netočno smatra da je bio ateist – naprosto se nije vjerski izražavao, pa je možda doista bio musliman-ateist, a možda i nije. Njemu se povremeno podmeće i laž da je bio britanski agent, iako je zapravo bio uvjereni nacionalist.
Kakav je po pitanju vjere Erdogan bilo je jasno još kad je krajem 90-ih završio u zatvoru zbog recitiranja pjesme o minaretima kao raketama, pravim vjernicima kao vojsci, sličnim stvarima koje je Turska tada smatrala jezivom uvredom Turskoj. Erdogan danas tvrdi da je nemoguće biti musliman, a da se ne bude vjernik, i to u onom smislu u kojem on vidi vjeru. Štoviše, ne jednom otkrivene su njegove veze s džihadističkim militantima po Siriji, sve do onih u rangu al-Kaidinih frakcija. Od njegovog dolaska na vlast optužuju ga da je šurovao s Hamasom u pojasu Gaze, s Muslimanskim bratstvom u Egiptu i Libiji, čak da je pomagao ISIL pri napadima na Kurde i Sirijsku vojsku u Siriji.
Ekspanzionizam
Za vrijeme Atatürkove vladavine Turska se u pravilu nije posebno širila, osim što je ugrabila regiju Hayat na svom jugoistoku, odnosno na sjeverozapadu Sirije nakon povlačenja francuskih kolonijalnih vlasti. Mnogi će i danas reći da je to trebao ostati dio Sirije.
Erdogan je posljednjih godina u nekoliko navrata kritizirao Ugovor iz Lausanne iz 1923. kojim je Turska priznata kao samostalna republika. Erdogana smeta to što je taj ugovor „Tursku ostavio tako malenom“. A i inače je od prije nekoliko godina predmet zabrinutosti na Zapadu očit Erdoganov sentiment prema nekim teritorijalnim uspomenama iz doba Otomanskog carstva, s čime se savršeno poklapao željeni Erdoganov vojni upad u Irak, aktualni vojni upad u Siriju i još neke situacije.
Ideje vlastite veličine
Atatürk je do proglašenja neovisnosti ured imao u maloj zgradi na željezničkom kolodvoru u Istanbulu. Na tom mjestu danas stoji iznenađujuće decentna bista. Nakon toga je ured imao u palači Çankaya doista primjerenih dimenzija, koja je predsjednička rezidencija bila sve dok...
... Erdogan 2014. nije preselio u novi predsjednički kompleks u Ankari sa 1150 soba, čija je gradnja stajala oko 1,2 milijardi dolara. Pokriva površinu od oko 300.000 metara četvornih, a na dovršenje još čeka obiteljski dio rezidencije sa 250 soba, džamija za 4000 posjetitelja i slični sadržaji. Nakon otvaranja nove palače, Erdogan je jedno vrijeme imao običaj pozirati okružen sa 16 manekena odjevenih u povijesne ratničke kostime. Oni su trebali prikazivati tursku povijest još iz razdoblja Huna 200 godina prije Nove ere, što su mnogi redikulizirali, sve do 1922., kad nastupa doba republike.
