Roman “Amadoca” ukrajinske spisateljice Sofije Andruhovič, rođene 1982. godine u Ivano-Frankivsku, koja važi za jednu od najvažnijih suvremenih ukrajinskih spisateljica, odmah po objavljivanju u Ukrajini, 2020. godine, stekao je kultni status te se danas smatra jednim od najvažnijih djela suvremene ukrajinske književnosti. Radi se o monumentalnoj epskoj priči o fenomenu postpamćenja, kojim se traumatična iskustva prenose iz naraštaja u naraštaj, ispričanoj preko nesvakidašnje ljubavne priče između glavnih likova romana, Romane i Bogdana Krivodjaka. Roman epskom širinom, koja seže do više stoljeća unatrag, briljantnim književnim stilom opisuje ukrajinsko 20. stoljeće, i to preko sudbina tri naraštaja više različitih obitelji čije se sudbine ukrštaju kroz tri traumatična povijesna razdoblja: rat u Donbasu, vrijeme Drugog svjetskog rata obilježeno holokaustom i vrijeme Staljinova terora koji je svoju kulminaciju dosegnuo upravo u Ukrajini. Radi se, dakle, o remek-djelu ukrajinske, ali i europske književnosti, objavljenom prošle godine. Nažalost, ova knjiga u Hrvatskoj nije doživjela neku širu percepciju, bez obzira na to što je autorica gostovala prošle godine na pulskom sajmu knjiga. Knjigu je objavio nakladnik Edicije Božičević, koji kao da se specijalizirao za ukrajinsku književnost, što je pogotovo izišlo na vidjelo nakon što je otpočela agresija Rusije na Ukrajinu, koja je bacila dodatno svjetlo na ovu dotad u Hrvatskoj marginaliziranu književnost. Sličan fenomen se događao i s ovdašnjim književnostima u vrijeme ratova iz 90-ih. Ovaj nakladnik objavio je 2005. godine roman “Preživjeti s pingvinom” Andreja Kurkova, ukrajinskog pisca koji piše na ruskom i ukrajinskom, što je bila prva knjiga koja je skrenula pozornost na ukrajinsku književnost na ovim prostorima. Nakon toga je objavio još dva romana ovog autora: “Zakon puža”, svojevrsni nastavak romana “Preživjeti s pingvinom”, i “Vrtlar iz Očakova”, objavljen prije pet-šest godina, koji je posebno zanimljiv, jer Kurkov u njemu kontrapunktira aktualnu stvarnost Ukrajine s onom iz doba SSSR-a. Ipak, iz ovog korpusa posebno treba izdvojiti sjajne romane “Iza leđa” Haske Šijan, o kojemu sam pisao prije pola godine, i “Amadocu” Sofije Andruhovič, dva romana u kojima vrlo važnu ulogu igra rat u Donbasu, iako se ne radi o ratnoj prozi, bez obzira na to što su ovi romani dobrodošli i kao svojevrsna poveznica s aktualnom situacijom u Ukrajini za njeno bolje razumijevanje. Roman ima samo jedan “nedostatak”: to što ima više od 800 stranica briljantno napisane sporoprohodne proze i što nije nastao u okviru nekog velikog jezika, bez obzira na to što je iz naše perspektive i ukrajinski veliki jezik, što bitno, pretpostavljam, utječe na njegovu širu percepciju, jer je pravi podvig prevesti jedno takvo, briljantno napisano djelo, a da se to u prijevodu itekako vidi. “Amadocu” su na hrvatski sjajno prevele Darya Pavlešen i Ana Dugandžić, i čitanje njihova prijevoda pravi je estetski užitak.
Sad nešto i o ovom neobičnom nazivu romana “Amadoca”. Amadoca je mitsko jezero koje se navodno nalazilo na teritoriju današnje Ukrajine, smješteno sjeverno od Kijeva, a koje je postojalo na mapama srednjovjekovnih kartografa iz 16. i 17. stoljeća, kao najveće jezero u Europi, koje je u 18. stoljeću misteriozno nestalo. S njim je zauvijek nestao svijet prošlosti koji nanovo treba rekonstruirati. “Pinhas otvara kartu po kartu i govori Uljani o jezeru Amadoca, prikazanom na nekoliko desetaka zemljopisnih karata iz XVI. i XVII. stoljeća, golemoj vodenoj površini, jezeru po kojemu su plovili brodovi, iz kojega su tekli potoci i rijeke, oko kojeg su se gužvala naselja, nicali dvorci i utvrde. (...) Jezero je služilo kao zaštita od neprijatelja i granica između teritorija, a bilo je toliko veliko da se s jedne obale nije moglo vidjeti suprotnu”, stoji na jednome mjestu u romanu. Prema “Rječniku antičke geografije” Aleksandra Macbeana iz 1773. godine, što je podatak koji sam pronašao na Wikipediji, postojalo je naselje Amadoca, koje se nalazilo južno od današnjeg Černobila, za koje se pretpostavljalo da je glavni grad nestalog naroda Amadoca, koji je živio u području između močvare Amadoce na zapadu i istoimene planine na istoku. Mitski karakter jezera autorica eksplicitno naglašava na jednome mjestu u romanu: “Jezero Amadoca trebalo bi biti negdje ovdje, Uljano. Ali njega više nema. Herodot i Ptolemej su možda pogriješili, a svi su ti kartografi ponavljali njihovu pogrešku, podlegavši iskušenju fantazije”.
Radnja romana odvija se u današnje vrijeme, početkom rata u Donbasu, kad mladić Bogdan odlazi dobrovoljno u rat, gdje ubrzo teško nastrada uslijed eksplozije kasetne bombe. Bogdan je unakažen do neprepoznatljivosti a uz to je doživio i potpuni gubitak pamćenja: “Probudivši se ujutro i još ne otvorivši oči, naš je junak osjetio da je sve u redu, da je sve kao i obično: opet ne zna tko je, odakle je, što mu se dogodilo, kakav je bio njegov život. Rane ga peku, šavovi svrbe, kosti bole. U ustima nema zubi. On je isto ono unakaženo čudovište sa smrskanim jagodičnim kostima i slomljenim nosom, neravne lubanje, s čitavom kolekcijom bolova po cijelom tijelu”. Bogdanova djevojka Romana, zaposlenica kijevskog “Arhiva”, pokušava mu vratiti sjećanja uz pomoć arhivske građe i obiteljskih fotografija koje sežu tri naraštaja unatrag, sve do 20-ih godina prošlog stoljeća. Cijeli roman svodi se zapravo na Romanin pokušaj da vrati Bogdanova sjećanja, njegovu obiteljsku povijest koja je ujedno i paradigmatska povijest jedne zemlje čiji je simbol potonulo jezero Amadoca, kao neka vrsta čuvara kolektivne memorije koja je nestala zajedno s njim. Ništa u ovom pomno komponiranom romanu nije slučajno, sve ima i svoje stvarno i simbolično značenje, pa i zanimanja glavnih likova, koja su povezana s prošlošću: Romane, arhivistice, i Bogdana, arheologa, Bogdanova oca, “profesora”, estetskog kirurga, što je vrlo važan motiv koji se provlači kroz ovu knjigu, jer se transgeneracijsko prenošenje trauma odvija i preko ožiljaka, kako stvarnih, tako i onih metafizičkih. “Nije mogla izdržati rat”, kaže na jednome mjestu u romanu “profesor” za svoju majku nakon što je pokušala izvršiti samoubojstvo, opisujući tako “metafizičke ožiljke”, što je svojevrsna poveznica između tri naraštaja jedne obitelji, kao neka zastrašujuća konstanta. “Tamo i tad događale su se stvari koje nitko nije mogao izdržati. Koje još nitko ne može izdržati.”
Sjećanja koja Romana prenosi Bogdanu svojevrsni je čin potrage za identitetom, na sličan način kao što je to slučaj s romanom “Sjećanje, sjećanje” ruske književnice Marije Stepanove, koji ima mnogo dodirnih točaka s “Amadocom”, prije svega po rekonstrukciji traumatične prošlosti na osnovu memorabilija i fotografija. “Otvoriš bilježnicu na bilo kojemu mjestu i uvjeriš se u vlastitu stvarnost; ona je skup materijalnih dokaza kojima se potvrđuju povijest i trajanje života, a najvažnije je da ti je prošlost nadohvat ruke”, piše Stepanova. “Ponekad se Bogdan zaglavi u hrpama obiteljskih fotografija, zureći u njih sve dok mu u očima ne počnu pucati kapilare od prevelikog naprezanja, ali taj izlet u zaborav samo ga još jače tjera u očaj”, stoji na jednome mjestu u “Amadoci”. Također, Stepanova na jednome mjestu u svom romanu opisuje teror koji je uspostavio Staljinov režim, koji ona naziva “sovjetskim Levijatanom: izopačenim sustavom zastrašivanja i depersonalizacije pojedinca do stupnja na kojem ga je naučio da se sam žrtvuje, i ne primijetivši da to čini”. Taj orvelijanski, sveprisutni sustav kontrole Sofija Andruhovič opisuje na sličan način, rekonstrukcijom posljednjih dana Viktora Petrova, kojemu je tek dvije godine prije smrti, u dobi od 72 godine, dopušteno da ponovno brani doktorsku disertaciju iz filologije i vrati svoju znanstvenu titulu, koja mu je bila oduzeta kao kazna za njegovu obavještajnu aktivnost. Da bi stvar bila još apsurdnija, Petrov je godinu dana ranije za isti taj “krimen”, za “obavještajnu aktivnost”, dobio Orden Domovinskog rata. “Takve su bile sovjetske metode kontrole”, piše Sofija Andruhovič povodom ovoga, “složeni i iracionalni sustav mrkve i batine, osmišljen da demonstrira potpunu moć nad svakim - čak i najmanjim i najintimnijim - aspektom ljudskog života”.
Prošlost koju Romana rekonstruira Bogdanu povezana je i s rekonstrukcijom života filozofa Grigorija Skovorode, kipara Johanna Georga Pinsela i utemeljitelja hasidizma Baala Šem Tova, koji su živjeli u 18. stoljeću, kao ljudi koji su svojim radom zadužili nestalu “amodočku civilizaciju” i kojima treba stoga odati priznanje izvlačeći ih iz zaborava. Pogotovo je zanimljiva usporedba Tova i Pinsela, kipara koji je izradio kameni kip Onufrija, sveca zaštitnika u crkvi u Rukoraku, smještenom na rubu močvare koja se nalazi na mjestu gdje je nekad bilo mitsko jezero. “Dvoje tako različitih muškaraca, bez pretjerivanja, potjecali su iz različitih, međusobno udaljenih svjetova, a opet su im putovi prolazili u prilično bliskim vremenskim i prostornim putanjama. U isto su vrijeme djelovali na istim prostorima, a njihova djelovanja, smisao njihova života, bili su usmjereni prema transcendentnom. Obojica su bili usko povezani s religijom, iako svaki sa svojom. Obojica su Boga činili bližim čovjeku, a čovjeka bližim Bogu”, stoji na jednome mjestu u romanu. U jednoj od priča o Baal Šem Tovu, koje Pinhas pripovijeda Uljani, savršeno je precizno opisan autokratski sovjetski model nesloboda, jer je sloboda subverzivna. “Jednom sam se vozio u kolima koja su vukla tri konja - pričaše Baal Šem Tov jednom skeptičnom ravviju. Jedan od mojih konja bijaše smeđ, drugi riđ, treći siv. I nijedan od konja ne mogaše rzati. Putem sretoh seljaka. Priđe mi i savjetova mi: ‘Olabavi uzde!’. Olabavih uzde i sva tri moja konja zarzaše.”
U trećem i najopsežnijem dijelu romana govori se i o emancipaciji ukrajinske književnosti od ruske, o čemu se mnogo govorilo u hrvatskoj javnosti kad je započela ruska agresija, koja je započela u prvoj polovici 20. stoljeća, u vrijeme Staljinove strahovlade. Taj proces Sofija Andruhovič naziva “ukrajinizacijom”. Glavni lik ovoga dijela romana je kontroverzni ukrajinski književnik Viktor Petrov, “crni anđeo”, kako je sam sebe opisao jednom novinaru, koji je tijekom Drugog svjetskog rata bio dvostruki agent: ruski i njemački, i koji je nakon rata završio u Njemačkoj, gdje se povukao zajedno s poraženom njemačkom i kvislinškom ukrajinskom vojskom, da bi se desetak godina kasnije vratio iz Njemačke u Kijev. Petrov je rođen 1894. u Katerinoslavu, a umro u Kijevu 1969. godine. Bavio se književnošću, arheologijom i etnografijom. Svoja književna djela objavljivao je pod pseudonimom Viktor Domontovič. Njegovu podvojenost Sofija Andruhovič opisuje relativizacijom dobra i zla u to doba, predodžbama o “negativnim” i “pozitivnim” likovima u skladu s vladajućom ideologijom, odnosno ideologijama tog vremena. O povijesti ukrajinske književnosti piše na sljedeći način: “Polazišta socijalističkog realizma i ukrajinskog neoklasicizma bila su različita. Različiti su bili izvori. Različita je bila njihova priroda. Ukrajinski neoklasicizam nastao je kao antiteza romantizmu XIX. stoljeća - seljačkom, sentimentalnom, plačljivom, koji je narastao kao neizbježan rep nakon pojave Ševčenka”. Umjetnost, kao prostor slobode, u procesu “ukrajinizacije” pretvorio se u svoju suprotnost, u pomno kontrolirani i nadzirani prostor, gdje se svaka sumnja u pravovjernost krvavo plaćala. Umjetnost, odnosno uspostavljeni mehanizam špijunaže i potkazivanja, pretvorila se u “instrument” kojim se “kao od šale moglo ubijati”, u “instrument” koji je “zarđao od krvi”. “Te se smrti (ukrajinskih intelektualaca i umjetnika, op.a.) mogu nabrajati na stotinama i stotinama stranica. Karakteri, ljudske slabosti, ljubavne priče, potrage, strasti, temperamenti, načini samoizražavanja, kukavičluk, očaj, ludilo - isti kraj. Uz nekoliko iznimaka: neki su počinili samoubojstvo, većina je strijeljana, apsolutna većina je ubijena glađu i poslana na kraj svijeta.” Zanimljiva je u tom smislu sudbina ukrajinskog književnika Olekse Slisarenka, čije je stradanje započelo kad je želio prevesti roman “Mati” Maksima Gorkog na ukrajinski, što je Gorki oštro odbio, jer nije želio da se njegov roman prevodi na “ukrajinski dijalekt”. Ovo je samo jedan detalj te mučne priče o emancipaciji jedne književnosti, u koju spada i strijeljanje 1111 ukrajinskih intelektualaca 1937. godine, koje je trajalo nekoliko dana, među kojima su bili i brojni književnici. Viktor Petrov bio je jedan od rijetkih istaknutijih književnika iz tog kruga koji je to preživio.
Roman završava na kijevskom Lukjanivskom groblju, na kojemu je pokopan Petrov, na kojemu se susreću Romana i Viktor, Muškarac, kako ga naziva autorica, na isti način kao Bogdana na početku romana, stanovnik Mariupolja, čiji je djed kao pripadnik tajne službe nadzirao Viktora Petrova. Postpamćenje funkcionira i s “druge strane ogledala”, ne samo među žrtvama, samo je u tom slučaju transgeneracijski prijenos trauma nešto drugačiji od onog prvog, mnogo je snošljiviji, kao neka vrsta zakašnjelog osjećaja krivnje. Mladić je čak i dobio ime po djedovu “objektu” s kojim je ovaj bio opsjednut. Djed mu je 1956. godine po kazni iz Kijeva premješten u Mariupolj zbog identifikacije sa svojim žrtvama: “Već prije smrti, kad je djed bio teško bolestan, dopustili su mu liječenje ovdje, u Kijevu (...) Dolazio sam mu u posjete, i on mi je priznao da je razlog njegove kazne bio njegov nedužni zločin, koji ni sam nije mogao objasniti: ukrao je neka od pisama. Rekao mi je da se na neobjašnjiv način vezao za ta pisma i za same ljude koji su ih napisali. Da ih osobno nije poznavao i nikad ih nije ni želio upoznati, ali se iz nekog razloga osjećao upletenim u njihove sudbine, osjećao je čvrstu vezu s njima i jednostavno se nije mogao rastati od nekih pisama”, objašnjava taj mehanizam Muškarac Romani. “Čini se da je moj djed bio sentimentalno vezan za književnika kojeg je tajno nadzirao. (...) Čak je inzistirao da me moji roditelji nazovu Viktor”, kaže Muškarac nakon posjete Petrovljevu grobu, kao primjer te čudovišne inverzije vezane za transgeneracijski prijenos trauma. Ovaj motiv, intimna povezanost žrtava i njihovih progonitelja, već je više puta tematiziran u književnosti, i uvijek iznova izaziva čuđenje. Radi se o nekoj neobičnoj i neobjašnjivoj inverziji Stockholmskog sindroma, što je vrlo važno za svijet poput Ukrajine i Rusije kad govorimo o njihovoj bližoj i daljoj povijesti, gdje je ta surova kastinska podjela na žrtve i krvnike bila način života, a granica između to dvoje fluidna i nevidljiva, što je, možda, najbolji način da se zaokruži ovaj briljantni roman, prikaz života u jednom ukletom krugu opterećenom prošlošću iz kojeg ne postoji izlaz. Osim uz stravična stradanja kao ona koja traju ovih dana pred očima cijelog svijeta.
