Top News
781 prikaza

Ameri shvatili: Vrijeme je za mir s talibanima

Talibani slave na motoru u Afganistanu
PARWIZ/REUTERS/PIXSELL
U slučaju Afganistana to se najvjerojatnije neće pretvoriti u pobjedu talibana već kolapsa Afganistana

Mirovni pregovori SAD-a i talibana u tijeku, u centru kojih se nalaze i značajni američki interesi. Posebno onaj o potpisivanju sporazuma s kojim bi se američki vojnici vratili kući. 

Ulozi Afganistanaca su drugačiji i puno veći od američkih, a njihov je vitalni interes i lakše postići. Sporazumom s talibanima trebali bi učiniti sve što je u njihovoj moći da spriječe bilo kakvu mogućnost da Afganistan opet postane uporište terorizma protiv Zapada, a posebno protiv SAD-a, piše Anatol Lieven za Foreign Policy.  

Možemo biti sigurni kako će talibani pristati na ovaj sporazum i kako će ga ispuniti. I ne samo zato što su brojni pristaše talibana u javnim i privatnim razgovorima priznali kako je napad 11.9. od strane Al-Kaide bio užasna pogreška koja ih je koštala vlasti nad Afganistanom. Već i zato što su sada uključeni u žestoku bitku sa snagama Islamske države (sigurnim anti zapadnjačkim međunarodnim teroristima) zbog kontrole dijelova Afganistana. Njihova uloga kao neprijatelja Islamističke države potaknula je Rusiju i Kinu na pokretanje razgovora sa talibanima. 

Pakistanska vojska poduprla je afganistanske talibane kao pokret protiv indijskog utjecaja u Afganistanu, no nema nikakvog interesa za poticanje katastrofe poput one iz 11.9. i ostalih koje su slijedile. Ako je Pakistan i imao takvu namjeru, njihova kineska podrška sigurno bi ih od toga odvratila. 

Vladimir Putin i Donald Trump Nove napetosti Top News SAD se povlači iz nuklearnog sporazuma, Rusija osudila najavu

Drugi pravi američki interes u ovom procesu je ono što u Washingtonu nazivaju "vjerodostojnost", no poznatiji je po svom starijem i ipak iskrenijem imenu - "prestiž" u ovom slučaju umanjivanje zapravo očiglednog i ponižavajućeg poraza koji bi mogao umanjiti poštovanje kojeg snažni SAD-a ima vani, i tako zapravo pomoći njihovim neprijateljima. 

I kao što mi je američki general rekao prije desetljeća, on i njegovi kolege ne mogu reći kako će pobjeda izgledati u Afganistanu, ali mogu reći kako će izgledati poraz. Poput Saigona 1975. godine. U slučaju Afganistana to se najvjerojatnije neće pretvoriti u pobjedu talibana već kolapsa Afganistana, kojeg će slijediti pobjeda talibana na većim područjima i trajni građanski rat sa ostalim etničkim snagama. 

Osim prestiža postoji i konkretni američki interes u pokušaju sprječavanja takvog ishoda. Takav građanski rat mogao bi povećati dolazak afganistanskih izbjeglica u Europu. Ako se sjetimo onoga što se odgodilo zbog krize sa sirijskim izbjeglicama ovo bi mogao biti veliki možda čak i smrtonosni udarac europskoj liberalnoj demokraciji. A europski nacionalisti mogli bi uništiti imidž demokracija koje predvodi SAD.

Kako bi se to spriječilo potreban je dogovor sa zemljama poput Turske i Irana, i umanjivanje američkog geopolitičkog položaja na Bliskom istoku. Ključno je pitanje može li se postići dogovor sa talibanima oko kontrole afganistanske države i može li on opstati. I tu najvažnije pitanje nije kultura ili ideologija već moć. 

Afganistan već ima islamski ustav koji bi mogao biti još snažniji. No po pitanju snage talibani će zasigurno zahtijevati ili snažnu centralnu vladavinu u kojoj će imati veliki udio ili neutralnu vladu (možda pod novim parlamentarnim ustrojem) sa vrlo malo stvarne moći.

Bez obzira što se dogodilo zahtijevat će de facto, iako možda ne eksplicitno ili službeno, kontrolu nad svojim ključnim područjima Kandahara ili pokrajine Paktia i Kunduza, uključujući i vojnu kontrolu talibanskih snaga uključenih u Afganistansku nacionalnu vojsku i policiju. Po onome što se dogodilo u 90-ima običnim protivnicima talibana u ovim područjima bit će dozvoljeno da odu doma u miru. Čvrsti anti talibanski vođe morat će otići ili umrijeti.

Američka vojska Treći svjetski rat Top News Američki vojnici u strahu od rata s Rusijom i Kinom

Stoga je pitanje može li se takav sporazum podijeljene moći postići među postojećom Afganistanskom državom i talibanima, i ako se postigne hoće li se održati dovoljno dugo da omogući američko povlačenje bez poniženja. Ako se takav dogovor uruši nakon nekoliko godina, biti će to problem za Afganistan, no američka politika na taj će problem zaboraviti, a pronaći će se i netko drugi, neki drugi krivac za američki neuspjeh. 

Kako se sada iz ovih pozicija čini, gotovo je nemoguće da Kabul na takve uvjete pristane. Washington ih može prisiliti pod prijetnjom jednostranog povlačenja, ali će tako odbaciti većinu svoje sposobnosti da zadrži bilo kakav pritisak na talibane. U tom slučaju na pozornicu ulazi regija. Suzdržati ponašanje talibana nakon povlačenja SAD-a bit će zapravo pitanje njihovih susjeda, Pakistana, Irana, Kine, Rusije i Indije, koji bi zato i trebali biti uključeni u ovaj mirovni proces.

No trenutačno odnosi SAD-a sa Rusijom i Kinom neće to omogućiti, a SAD nema nikakve direktne odnose sa Iranom. Kineska pomoć potrebna je kako bi se utjecalo na Pakistan da se Afganistan ne koristi kao baza za terorističke napade usmjerene protiv Indije

Postoji jedna stvar koju SAD može dati Kini, Rusiji i Iranu u zamjenu za njihovu pomoć od koje mora odustati zbog sporazuma sa talibanima. Morat će odustati od bilo kakve ideje o trajnim bazama u Afganistanu, od kojih će strahovati Kina, Rusija i Iran. To je nešto što bi talibani trebali zahtijevati, a SAD im to i dati. 

Daleko od toga da su samo strateška sredstva, te su baze, dugoročno, negdje između strateške odgovornosti i zbirke logora za taoce. S obzirom na njihov zemljopisni položaj i gotovo izvjesnu dugoročnu nestabilnost Afganistana, bilo bi strateški glupo trajno ostaviti američke snage tamo. Oni zapravo ne predstavljaju pravu prijetnju za Iran, nego su, naprotiv, izvrsna potencijalna meta napada na Iran.

Donald Trump Roba za robu Ekonomix Trumpove sankcije vratile su svijet u kameno doba

Trebalo bi se u konačnici spomenuti i ostala pitanja. Talibani ne prijete modernim pravima žena u Afganistanu jer takva prava u većini zemlje zapravo nisu ni postojala. Većina najvećih zločina prema ženama dogodila su se u područjima koje kontroliraju američki saveznici i afganistanski pokret. U centralnom Kabulu do 2001. godine stvoren je 'otok' liberalizma i razvoja. Moglo bi se talibane potaknuti da u nekoj mjeri to i poštuju u zamjenu za odriješene ruke u nekim njihovim područjima, no samo ako Kabul i zapadnjačke elite ostanu sigurne kao vitalan dotok izvanjske financijske moći. Ako Zapad želi da Kabul po ovom pitanju igra ulogu i dugoročno, morat će ju igrati i sami. 

Veliko pitanje koje možda ne pogađa toliko SAD već Europu, Rusiju i Iran je i pitanje afganistanske trgovine heroinom. Saznao sam od povjerljivih izvora kako bi talibanske vlasti bile jako sretne kada bi mogle zaustaviti ovu trgovinu, kao što su to učinile 1999. - 2001. godine. Naravno ako bi mogli postići isti dogovor kao i tada međunarodno priznanje i obilnu međunarodno pomoć kroz njih. 

Moralno gledano, talibani su uvijek bili zabrinuti zbog te trgovine, posebno zbog povećanja broja afganistanskih ovisnika. Također i po svojoj prirodi potkopavanja središnjeg zapovijedanja i promicanja neovisnog ratnog vodstva, a pomoć usmjerena preko talibanskog vodstva mogla bi pomoći učvrstiti njihovu moć.

Ako bi SAD krenuo ovim putem, nakon postizanja mirovnog sporazuma mogli bi se naći u poziciji da financiraju talibane kako bi se borili protiv ratnih vođa u trgovini heroinom koje Washington podržava već 17 godina u borbi protiv talibana.

I tako bi rat u Afganistanu mogao završiti, možda i sasvim prikladno, kao jedna od najmračnijih crnih komedija.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.