Prošli je mjesec američki državni tajnik Mike Pompeo za potporu zatražio vođu najveće kurdske stranke u parlamentu Iraka, Masouda Barzanija, kako bi mu ovaj pomogao da osiguraju drugi mandat iračkom premijeru Haider al-Abadiju, i time zaustavili alternativu koja paše Iranu.
"Nekada bi odgovor bio automatsko "da", kaže diplomat, akademik, politički savjetnik i nekadašnji ambasador u Hrvatskoj Peter W. Galbraith. No, napominje, prošlog je listopada Trumpova administracija dopustila šijitskom vojnom vođi (i osuđenom teroristu) da koristi tenkove koje SAD dao na korištenje u anti-kurdskim operacijama koje vodi Qassem Suleimani, general i šef iranskih specijalnih jedinica revolucionarne garde za izvanteritorijalne operacije. Kurdi sada SAD više ne vide kao saveznika kojem mogu vjerovati.
Velika je to razlika od prije nekoliko godina - tada je, 2010. SAD tražio tadašnjeg predsjednika Barzanija da za drugi mandat podrži premijera Nouri al-Malikija. Barzani je odmah pristao (druga je priča što su taj dogovor požalili i Kurdi i američki diplomati). Kada je 2014. državni tajnik John Kerry nenajavljeno posjetio Erbil, da nagovori Barzanija da odgodi planiranu deklaraciju nezavisnosti Kurdi su pristali pričekati dok ne završe bitke s ISIL-om. Danas se na njihovim leđima lomi i komplicirana svađa između SAD-a i Irana.
"Iako se ne slažemo s intervencijama Irana u Kurdistan, Izrael i na drugim teritorijima smatrali smo da je bolje da smo za pregovaračkim stolom nego da se maše nuklearnim oružjem. Ovo što SAD sada radi jest "zazivanje" promjene režima u Iranu, a SAD, povijest je pokazala, ne odrađuje promjene režima baš najbolje", rekao je u intervjuu s Christiane Amanpour nekadašnji državni tajnik John Kerry.
The Trump Administration is "pursuing a policy of regime change" in Iran, says @JohnKerry. "And the United States of America, historically, does not do regime change very well." pic.twitter.com/1DoCF4Ckah
— Christiane Amanpour (@camanpour) 11. rujna 2018.
S blokom od 50 mjesta u iračkom parlamentu (i još tome treba dodati sunitske saveznike) Kurdi će, de facto, birati novog iračkog premijera. Država je, još od 12. svibnja u pat poziciji između dva šijitska bloka - jednog vodi Abadi i klerik Moqtada al-Sadr, a u drugom su nekadašnji premijer Maliki i Hadi al-Amiri, šef šijitske milicije. I Maliki i Amiri imaju bliske veze s Teheranom, Amiri se čak borio na strani Irana u Iransko-Iračkom ratu osamdesetih. Abadi nije toliko blizak Iranu kao Amiri i Maliki. Trump se boji ako njih dvoje formiraju vladu da će se iranski utjecaj nad Irakom znatno proširiti.
"Amerika je izdala svoje nekadašnje saveznike i time vlastoručno omogućila da Iran ima sve jači utjecaj u Iraku. Komplicirana je to situacija, no ja osobno bih i dalje radije podržao SAD nego Iran, iako je jasno kao dan da kad kod pomognemo SAD-u to nam se vati tako da se taj premijer okrene protiv nas. No to je i dalje bolje nego dati podršku Iranu. Moji sugrađani sada govore kako će podržati isključivo kandidata koji podrži naše zahtjeve i bolji je za nas, ali to je površna simplifikacija", kaže nam kurdski novinar Haarem Jaafer koji živi i radi u Sulejmaniji.
I tu su Kurdi, kao i obično, od vitalne važnosti - oni će, piše Galbraith, "okruniti" kralja i odabrati blok.. Problem je u tome što lider Kurda, Barzani, SAD više ne vidi kao svoje saveznike. Kada su borbe protiv ISIL-a prestale i na red došao referendum za neovisnost, Trump ih je prvo ignorirao, a onda poslao Rexa Tillersona da ih "sabotira". On je predložio da ako Barzani odgodi referendum, SAD će se pobrinuti da se nesuglasice između Erbila i Bagdada ne riješe, a ako se to ne dogodi unutar godine dana "SAD će priznati potrebu za referendumom". Referendum se ipak održao i 93 posto se izjasnilo da su ZA neovisnost Kurdistana.
Abadijeva je osveta bila brza - gašenje bankarskog sustava, ukidanje letova, napad na Kirkuk (etnički miješani grad kojeg kontroliraju Kurdi otkada su Iračani grad prepustili ISIL-u). Abadi je šijitskoj miliciji dao gotovo potpunu slobodu.
"Maliki nam je srezao čitav budžet, a Abadi nas je napao", govore danas Kurdi.
Umjesto da pomognu Washingtonu Kurdi i Suniti sada pregovaraju sa dva šijitska bloka u potrazi za "boljim" dogovorom koji će im donijeti više benefita. Suniti žele više novca i povlačenje šijitske milicije, a Kurdi imaju čitav niz prohtjeva koje baziraju na iračkom ustavu - od priznanja prava na naftu (oni sjede na većini crnog zlata Iraka), odluci o Kirkuku, postavljanju vrhovnog suda (gdje bi trebali imati i svoje suce), do stvarnije autonomije i većeg budžeta.
Abadi za sada odbija sve osim povećanja budžeta, a to što mu Pompeo drži stranu može ga učiniti samo još nepopustljivijim i manje sklonom kompromisu. Abadija Amerikanci navodno uvjeravaju kako "ako spremi Sunite u džep i pridobije ih, onda će se i Kurdi predomisliti".
Upravo će zato, kaže Galbraith, Kurdi i Suniti možda prije "sklopiti posao" s Amirijem i Malikijem, a sve zato jer više ne mogu računati na podršku SAD-a, pa će se onda radije pomiriti s time da se moraju svrstati uz najveću regionalnu silu - a to je Iran. Za razliku od Abadija, Maliki je mudro izrazio svoju podršku nekim zahtjevima Kurda, a Suniti znaju da Amiri, za razliku od Abadija, zaista može potjerati šijitsku miliciju.
Amerika u Iraku već jako dugo vodi politiku samozavaravanja i "nadanja najboljemu", a Trumpova administracija, argumentira diplomat, nije iznimka. Kurdi su bili odlučujući faktor u svim izborima od 2005. godine, i umjesto da se Washington "duri" jer nisu otkazali referendum, mogli su naslutiti da će se tako nešto dogoditi i 2018., a da bi posljedica toga mogla biti nešto što pod svaku cijenu žele izbjeći, a to je dodatno osnaživanje Irana.
"Svi su ti kandidati iz vjerski određenih stranaka, sektarijanci, kako ih mi zovemo. Jedna od najvećih tragedija Kurda je što nikako da dođe netko tko je sekularan kandidat, bez potpore klerika i manipulacija koje nosi vjerska pripadnost", kaže iskreno Jaafer.
