Automobili uništavaju čovjeka i njegovo zdravlje, piše George Monbiot za The Guardian.
U trenutku kada je došao u bolnicu, na odjel za tumore (zbog potrebe rekonstruktivne kirurgije) primijetio je ispred ulaznih vrata parkiran minibus čiji su ispušni plinovi ulazili u atrij. Došao je do prozora vozača i zamolio ga da ugasi motor. Vozač je to nevoljko učinio. Tada je primijetio da je obučen u uniformu zdravstvenog osoblja.
Kada je ušao u bolničku čekaonicu zapitao se koliko ljudi koji sjede u njoj su tamo upravo zbog zagađenja zraka. Razmišljao je i o pacijentima na drugim odjelima, djeci s astmom, pacijentima koji se liječe od ozljeda u prometu ili pate od niza problema uzrokovanih neaktivnim životom, dok su im noge zamijenili ti kotači. Tad je i primijetio koliko je raznolik način na koji su automobili uništili naš život.
Napustimo ovaj katastrofalni eksperiment, prepoznajmo kako nam ova tehnologija 19. stoljeća više šteti nego koristi, i isplanirajmo put prema spasu, poručuje. Odredimo cilj i smanjimo upotrebu automobila za 90 posto do kraja sljedećeg desetljeća, savjetuje.
Automobili su i dalje korisni, to je činjenica. I dobri su nam sluge. No sada su zapravo postali naši gospodari i uništavaju sve što dotaknu. Doveli su nas do niza hitnih problema kojima je potrebno hitno rješenje. Jedan od tih problema poznat je gotovo svakoj bolnici. Zagađenje sada ubija tri puta više ljudi diljem svijeta od AIDS-a, tuberkuloze i malarije zajedno. Početkom stoljeća pozivalo se na bolje trošenje novca za potrebe sprječavanja zaraznih bolesti nego za sprječavanje klimatskog sloma. Spaljivanje fosilnih goriva, po nedavno objavljenim dokumentima, sada je "najveća prijetnja zdravlju djece na svijetu".
U ostalim sektorima emisije stakleničnih plinova znatno su opale. No emisije koje nastaju u prometu u Velikoj Britaniji smanjile su se samo za dva posto od 1990. godine. Po zakonski obvezujućim ciljevima vlade emisija bi se do 2050. godine trebala smanjiti za 80 posto, što se čini gotovo nemoguće, no i dalje nije dovoljno, kako kažu stručnjaci. Promet većinom zbog naše opsesije sa privatnim automobilima glavni je čimbenik koji nas usmjerava prema klimatskom slomu, u mnogim zemljama.
U Velikoj Britaniji broj poginulih na cestama stabilno se smanjivao do 2010. godine, kada je taj pad zaustavljen. Zašto? Opada broj vozača i putnika no broj poginulih pješaka porastao je za 11 posto. U SAD-u je još gore, taj je broj od 2009. godine porastao za čak 51 posto. Dva su razloga glavni uzroci toga, vozači koje ometa upotreba telefona, i prebacivanje s običnih osobnih automobila na sportske. SUV-ovi su viši i teži, lakše ubijaju ljude koje pogode. Tako zapravo vožnja SUV-a u urbanim područjima postaje antisocijalni čin.
Promet utječe na društvo, ljude, jer ih buka, opasnost i zagađenje dovode do toga da odaberu zatvorene prostore. Mjesta u kojima se djeca mogu igrati a odrasli sjediti i razgovarati rezervirana su za parkirališta. Buka motora, veliki ali slabo priznati uzročnik stresa i bolesti, ispunila je naše živote. Dok pokušavamo osigurati svoj prostor na cesti, psujemo i pokazujemo prst drugim vozačima, pješacima ili biciklistima, dok gunđamo o ograničenjima brzine i smirivanju prometa, automobili nas mijenjanju, povećavaju naš osjećaj ugroženosti i natjecanja, i udaljavaju nas jedne od drugih.
Nove ceste uništavaju krajolike, raspršuju mir, stvaraju buku, zagađenja i prostor čine ružnijim. Vidi se to i na primjeru nacionalnog parka Snowdonia u kojem se bilježi 24 kilograma dušika koji se odlaže po hektaru, i tako drastično i radikalno mijenja biljnu zajednicu. Ratovi se vode kako bi se smanjio trošak vožnje, stotine tisuća ljudi umiru u Iraku djelomično i iz tog razloga. Zemlju zagađuju rudnici koji su potrebni za taj lanac proizvodnje automobila i naftnih bušotina potrebnih za njihovo napajanje, i zatrovane izlijevanjima.
Električni automobili mogu riješiti samo neka od tih pitanja. I neka prekrasna mjesta se uništavaju kako bi se došlo do resursa za proizvodnju tih automobila. Rudnici litija truju rijeke i iscrpljuju podzemne vode od Tibeta do Bolivije. Oni još uvijek zahtijevaju veliku potrošnju energije i prostora. I dalje su im potrebne gume, čija je proizvodnja i odlaganje, jer su presložene za recikliranje, veliki ekološki problem.
Automobil je zapravo naš izbor, no ovaj svaki dio napada na naše živote pomaže državno planiranje i subvencije. Ceste su izgrađene kako bi zadovoljile planove prometa, koji raste kako bi popunio nove mogućnosti. Ulice su dizajnirane kako bi udovoljile povećanom prometu, pješaci i biciklisti guraju se na malom prostoru i najčešće opasnom. Kaos na našim cestama tako postaje planirani kaos, a ako bi se cijene parkiranja prilagodile cijenama stanova, kad već zauzimaju sve više mjesta, najam automobila u nekim možda bojim dijelovima Velike Britanije mogao bi koštati oko 3000 funti godišnje.
Prijevoz i promet i trebali bi biti planirani, ali s potpuno drugačijim ciljevima - povećanja njihove društvene koristi uz istovremeno smanjivanje štete. To bi značili i prelazak na električni masovni prijevoz, sigurne i odvojene trake za bicikliste i šire pločnike. U nekim mjestima i zbog nekih ciljeva upotreba automobila je neizbježna, no većina takvih putovanja može se lako zamijeniti, kao što se može vidjeti na primjerima Amsterdama i Kopenhagena. Mogli bismo ih gotovo eliminirati iz naših gradova.
U ovo doba višestrukih hitnih slučajeva, klimatskog kaosa, zagađenja, društvenog otuđenja, trebamo upamtiti kako bi tehnologija trebala služiti nama, a ne dominirati nama. Vrijeme je da odvezemo automobile iz naših života, piše Monbiot.
