Ugljen, gorivo koje je pokrenulo i napajalo industrijsku revoluciju, ujedno nas je doveo i na rub klimatske katastrofe.
Tri su godine prošle od velikog sastanka u Parizu, kada je svjetska zajednica obećala akciju, no ugljen ne pokazuje znakove posustajanja.
Napravljeno je, posebno u "žarišnim" točkama, malo ili ništa da se smanji potrošnja ugljena. Prošle se godine, dapače, globalna proizvodnja i potrošnja povećala nakon što je dvije godine "padala".
Novi je izvještaj američkih agencija upozorio kako bi klimatske promjene mogle uništiti 10 posto američke ekonomije ako se ne zauzdaju klimatske promjene.
Zašto je tako teško "otkantati" ugljen, pita se i The New York Times.
Jeftino je i ima ga mnogo, te i dalje generira najviše struje diljem svijeta. No, sve je više obnovljivih izvora energije, ali i dalje se teško odvajamo od ugljena.
Jedan od odgovora je zato jer je ugljen već dugo kralj, a kralja je teško svrgnuti. Moćne kompanije, kojima leđa drže još moćnije vlade, često kroz subvencije, tržište žele napuhnuti maksimalno koliko mogu prije no što čitava stvar implodira. Velike nacionalne strujne mreže građene su za ovaj oblik energetike.
To sve "preurediti" za vjetar i sunce je skupo, komplicirano i mnoge bi koštalo dosta para.
"Sustav je tu, zato sve opstaje", kaže Rohit Chandra, koji ima doktorat u energetici sa Harvarda, a specijalizira se za ugljen u Indiji.
Upravo je Azija mjesto gdje ugljen i nove tehnologije biju bitku za dušu planeta.
Dom je to, piše The New York Times, polovici svjetske populacije, a odgovorni su za tri četvrtine korištenja ugljena i procesnih centara te rudnika, a planiraju još - biti će ih 1.200 što agencije za zaštitu okoliša nazivaju "napadom na pariške ciljeve".
I Indonezija iskopava još ugljena, Vijetnam radi nova postrojenja, a Japan, koji se opekao na nuklearnoj katastrofi 2011., okreće se ugljenu.
Važna je i nezaobilazna Kina. Konzumira polovicu svjetskog ugljena. Više od 4.3 milijuna Kineza zaposleno je u rudnicima. Nadodali su 40 posto na kapacitet ugljena na svjetskoj razini od 2002. godine, što je strašno puno za samo 16 godina.
"Tri puta sam morao raditi izračun, tako mi se to suludo čini", kaže Carlos Fernández Alvarez, analitičar za International Energy Agency.
S obzirom na svjetsko ogorčenje i želju Kine da se modernizira, ona je sada u isto vrijeme i vodeća sila u solarnom i napajanju na vjetar. No, nove procesne jedinice i dalje se grade, a neki su projekti samo odgođeni, ne i otkazani. Kinina je ovisnost o ugljenu malo bila stala, no čini se da nastavlja rasti.
Kina traži i nova tržišta za svoj proizvod, od Kenije do Pakistana. Kineske kompanije grade pripadajuću industriju u 17 država, a u igri je i regionalni rival - Japan.
Napetost i natjecanje je posebno jako na jugoistoku Azije, jednom od posljednjih "neosvojenih" područja za ugljen.
Nguy Thi Khanh je i sama svjedokom "razvoja", posebno u Vijetnamu. Rođena 1976., godinu dana nakon kraja rata, sjeća se kako je radila zadaću uz svjetlo lampe na kerozin. Struje, de facto, nije bilo, posebno kada je padala kiša. Nedaleko je bilo postrojenje za ugljen, i sjeća se kako se pepeo slijegao na odjeću koju je vješala njezina majka.
Danas gotovo svaka kuća u Vijetnamu, koji ima populaciju od 95 milijuna, ima struju. Hanoj, glavni grad, gdje Nguy danas živi, je u frenetičnoj izgradnji, sa nevjerojatnom potrebom za cementom i čelikom - oboje materijali koji samo gutaju energiju.
Ekonomija galopira, a po obali kompanije, mahom iz Japana i Kine, grade termoelektrane.
Jedan takav projekt je Nghi Son, nekada tiho ribarsko selo južno od Hanoja, a sada dom golemoj industrijskoj zoni. Prva se termoelektrana otvorila ovdje 2013. Pokraj nje, se gradi jedna, još veća. Kao i prva, od strane japanske firme Marubeni, uz pomoć jedne korejske kompanije.
U sjeni svih tih građenja, Nguyen Thi Thu Thien suši škampiće pokraj ceste i žali se. Kaže kako joj je kuća doslovno crna od čestica ugljena. Kaže kako se "tu ne može živjeti jer i drveće umire".
Nova će luka potjerati njihove muževe, ribare, i od čega će oni tada živjeti, a pitanje je i u kakvom će biti stanju obala i more.
Ugljen danas sačinjava 36 posto energije koja se generira, a narasti će na 42 posto do 2030., kaže vlast. Kako bi se te termoelektrane hranile, Vijetnam će morati uvoziti 90 milijuna tona ugljena do 2030.
No, ima i onih koji također pokazuju zube i bune se. Opozicija je rijetka i novac i moć je lako zgnječe, ali napora ima, a neki čak urode plodom.
Većina elektrana u Vijetnamu koristi zastarjelu tehnologiju koju, kažu mnogi investitori, uključujući Marubenija, garantiraju da neće podržati niti razvijati već će se "posvetiti stabilnosti i zdravom rastu".
Vijetnam tvrdi da su na tragu da ispune redukcije u emisiji stakleničkih plinova koji su dogovoreni Pariškim sporazumom. Isto kažu puno masovnije Kina i Indija. Ali to su ciljevi koji su samozadani, koje je svaka država zadala sama sebi, i u realnosti neće napraviti veliku razliku. SAD na čelu s Trumpom čak tvrdi da će izaći iz sporazuma.
Nova runda pregovora o, kako neki kažu, spasu planete, kreće 03. prosinca u srcu Poljske regije poznate po ugljenu. Američka delegacija, baš kao i prošle godine u Bonnu, planira promovirati ugljen.
U mašti mnogih, piše The New York Times, radnik u ugljenokopu uvijek je bio simbol industrijske virilnosti, prozor u doba kada je žestoko težak rad muškaraca (a ne žena ili robota) podgrijavao ekonomski rast.
Ta je ideja centralna i u politici. Njemački su zaposlenici iz te branše bili vjetar u krilima alt-desnih stranaka. Slično je s Poljskom. Australski je premijer, Scott Morrison, veliki "zaštitnik" ugljena.
Trump je obećao, i do sada je neuspješan, da oživi poslove vezane uz ugljenokope i naredio da se promijene pravila vezana uz emisije plinova iz elektrana koje sagorijevaju ugljen.
U nekim američkom saveznim državama, takozvanom "coal country", to je možda pozitivna vijest i ideja, no u stvarnosti ne obećava mnogo. Ima jeftinijih goriva, uključujući zemni plin koji sada sačinjava 31 posto sveukupne energije u SAD-u, isto koliko i ugljen.
Kina je pak nabila tarife na uvoz ugljena iz SAD-a, što je dio rata s SAD-om. Više od 200 elektrana se zatvorilo od 2010., a korištenje ugljika od tada pada, usprkos blatantnim lažima koje Trump govori. Poslovi u industriji nestaju, usprkos skromnom rastu od 4 posto u prvih 18 mjeseci Trumpovog predsjedništva.
U Indiji, najvećoj svjetskoj demokraciji, situacija je malo drugačija. Ajay Mishra, iz indijske savezne države Telangana, točno zna o čemu je riječ.
"Prije pet godina stalno je nestajalo struje. Umirali bi od vrućine, a tvornice bi radile na generatore. Ljudi su bili bijesni", kaže Mishra i objašnjava kako je državi postalo jasno da moraju riješiti problem sa strujom.
Odlučili su se okrenuti Suncu (pa su nakratko bili vodeći proizvođači solarne energije u Indiji). A okrenuli su se i onome čemu se cijela država okreće već stoljeće - venama ugljena ispod centralne Indije prekrivene brdašcima i šumama.
Telangana sada ima struje bez prestanka, a političari koji su to omogućili bivaju stalno birani iz početka.
"Sad imamo ugljen, proizvodimo sve više svake godine. Imati ćemo ga sljedećih sto godina", kaže Mishra.
Indija je toliko u ugljenu, da željeznica plaća za sve projekte vezane uz ugljen. Osoba na vrhu piramide, premijer Narendra Modi je, u teoriji, šampion čiste i obnovljive energije.
No i Modi otvara nove rudnike, a znatno je olakšao birokraciju i olabavio pravila za otvaranje postrojenja, na užas onih koji su predani zaštiti okoliša. Kompanije grade kao lude, a financiraju ih banke iz državnog sektora.
Za sada ugljen sačinjava 58 posto indijskog "energetskog miksa". Mnogi građani kažu da nisu oduševljeni s time, ali nemaju alternative.
