U razmaku od oko tjedan dana bosanskohercegovačka javnost bavila se s dva ničim povezana slučaja koji unatoč tome imaju cijeli niz dodirnih točaka. Ugrubo bismo ih mogli svesti na onaj uvriježeni stereotip o “nesporazumu” pojedinca s kolektivitetom, i to ne bilo kakvim nego potpuno devastiranim i urušenim, kakav je onaj u BiH, koji karakterizira ono što Ugo Vlaisavljević naziva “bijelim rasizmom”. Također, ti događaji su svojevrsna kulminacija nečega što nije od jučer.
Radi se o posljednjem upozorenju pred otkaz Ugi Vlaisavljeviću, redovitom profesoru Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, zbog navodne povrede radne obaveze, a koje je potpisao dekan Muhamed Dželilović, te o prestanku suradnje Borisa Dežulovića sa sarajevskim Oslobođenjem, u kojemu je više od sedam godina bio redoviti kolumnist. U upozorenju pred otkaz Ugi Vlaisavljeviću navodi se niz paušalnih, ničim potkrijepljenih optužbi, što je samo kulminacija dugogodišnjeg mobinga “sarajevske čaršije” prema obitelji Vlaisavljević. Naime, pored Uge, meta iznimno ružnih i prljavih medijskih napada, često i seksističkih, godinama je i njegova supruga, aktivistica Sanja Vlaisavljević, koja od 2005. godine vodi Centar za kulturu dijaloga sa sjedištem u Sarajevu.
Ugo Vlaisavljević je ugledni i u europskim razmjerima relevantan filozof, autor dvanaest knjiga te brojnih članaka i studija, a još od 1993. je predavač na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Također, Vlaisavljević je prevoditelj stručne filozofske literature s engleskog, njemačkog i francuskog jezika, dugogodišnji glavni urednik Dijaloga, časopisa za filozofiju i društvenu teoriju, a jedno je vrijeme, od 2006. do 2009., bio predsjednik PEN Centra BiH.
Ukratko, radi se o svestranom i iznimno dosljednom znanstveniku, što je zapravo i uzrok svih njegovih problema. Što je istočni grijeh Uge Vlaisavljevića? Pored pogrešne nacionalne pripadnosti, naravno? Prije svega, radi se o osobi koja je prva prepoznala što se krije iza agresivnoga “građanskoga koncepta”, odnosno da se u biti radi o nacionalizmu većinskog naroda.
Također, Vlaisavljević je otvoreno pisao o “asimiliranim Hrvatima i Srbima” u Sarajevu, koji svoju etničku pripadnost smatraju nečim gotovo sramotnim, o Sarajevu kao svojevrsnome “melting potu” u kojemu je bošnjačka, odnosno velikobošnjačka komponenta “istopila” sve ostale. Kao najbolji primjer te “asimilacije”, koja se u suštini svodi na parazitiranje na krilima bošnjačkog nacionalizma u ime nekakve multietničnosti i lažnoga građanstva, je notorni Željko Komšić.Odmah nakon što je upozorenje pred otkaz Ugi Vlaisavljeviću dospjelo u javnost, pokrenuta je peticija koju je za kratko vrijeme potpisalo više od 600 osoba, uključujući neke intelektualce koji su ranijih godina vodili javne polemike s Ugom Vlaisavljevićem.
Ugo Vlaisavljević je tipičan primjer jednoga konstrukta, lažne fasade, koji je nametnut kao jedan od najvidljivijih stereotipa o Sarajevu na globalnoj razini, onaj o multietničnosti, te spada među osobe koje su bjesomučno korištene za pokazivanje multietničkoga karaktera grada, a u stvarnosti su isti bili progonjeni i šikanirani. Također, Vlaisavljević je, što je sam potvrdio u dva nedavna intervjua, samo pukom srećom izbjegao stratište na Kazanima, gdje su tijekom sarajevske opsade odvođeni srpski civili i brutalno likvidirani. Dakle, radi se o jednoj mučnoj priči koja na posredan način govori o metamorfozi jedne zemlje, od kakve-takve multietničke utopije do sluganstva likovima poput Tayyipa Erdogana, gdje su drugačiji nepoželjni, odnosno višak, te predstavljaju neku vrstu “loše savjesti” svima onima, pogotovo u akademskoj zajednici, koji su se “pokorili” jednom pogubnom nacionalizmu.
Vlaisavljević nije usamljen slučaj, “Sarajevo” je imalo, a ima i danas, štoviše ti trendovi iz dana u dan jačaju, manje ili više izražene “nesporazume” s intelektualcima poput Ivana Lovrenovića, Marka Vešovića, Željka Ivankovića, Stevana Tontića i cijelog niza manje poznatih pojedinaca koji su se iz manjinske pozicije odbili pokoriti borgu bošnjačkog nacionalizma i isključivosti. Slučaj Borisa Dežulovića iz potpuno je druge niše i odlična je ilustracija medijskog sunovrata koji se dogodio u BiH. Nakon “sedam godina i sedam sedmica, pa još sedam dana i sedam sati”, kako to piše Dežulović u posljednjoj kolumni za Oslobođenje, završen je još jedan Dežulovićev “ugovor s đavlom”, poput onog u Globusu, banjolučkim Nezavisnim novinama ili Slobodnoj Dalmaciji. Mislim da ovakav ishod svakog onog tko iole poznaje situaciju u BiH, ali i lik i djelo Borisa Dežulovića, nije iznenadio.
Dežulović neodoljivo podsjeća na jednog Andrićeva junaka, živopisnog fra Serafina Begića iz priče “Proba”, koji na jednome mjestu kaže fra Grgi Martiću, koji ga savjetuje da malo obuzda svoj “krajišnički jezik”: “Obuzdaj, obuzdaj! Ti znaš da to meni ne ide od ruke. A i ne koristi mi ga obuzdavati, jer ja kad preko đema lanem, ono ispane još gore.”
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
