Mnogi Grci šokirali su se kad je netko zamijetio natpis Turkofagos na oružju terorista Brentona Tarranta, ubojice desetaka muslimana u Christchurchu na Novom Zelandu. Kako piše ugledni Foreign Policy, Turkofagos doslovno prevedeno znači "Žderač Turaka". Povijesno gledano riječ je o počasnoj tituli istaknutim borcima grčke revolucije 1821. godine protiv Otomanskog carstva.
Međutim, iza toga stoji jedno puno mračnije značenje. Mnogi Grci svjesni su toga, a čini se da je i terorist s Novog Zelanda bio ga svjestan. Značenje s korijenima u samim začecima moderne grčke nacije, kada su revolucionari okretali oružje prema svima drugima i drugačijima. Nisu se borili samo protiv otomanske vojske već su provodili i brutalno etničko čišćenje muslimana i židova. U to vrijeme su Turci bili svi ne-Grci. Najgore konotacije tog naziva uskrsnuli su nacionalističke i ultradesničarske grupe zato što titulu Turkofagosa daju svim ubojicama muslimana.
Tarrant je vjerojatno prvi put došao u dodir s tim pojmom tijekom svog proputovanja Balkanom. Od Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije pa sve do Grčke. Yiannis Baboulias u svojoj kolumni za Foreign Policy tvrdi da takav Tarrantov put ne bi trebao iznenaditi bilo koga. Odredišta su to popularna među krajnjom desnicom, čvrsto usidrena u ratovima devedesetih gdje su se kršćani i muslimani redovito gledali preko nišana.
Islamofobna glazba raširena je Balkanom, a Turčin je i dalje pejorativni naziv za muslimane. Čak i pjesma posvećena Radovanu Karadžiću koju je Tarrant slušao prilikom krvavog pohoda ima stih posvećen "Turcima", muslimanima Bosne i Hercegovine. Osim toga, Tarrant je bio veliki obožavatelj svih povijesnih ličnosti na bilo koji način povezanih s borbom protiv muslimana ili Otomanskog carstva.
Nakon masakra u Christchurchu, bivši kosovski ministar vanjskih poslova Petrit Selimi zaključio je na Twitteru kako su ratovi i genocidi srpskih ideologa na Kosovu i u Bosni poslužili kao inspiracija krajnjoj desnici diljem svijeta. Baboulias se ne slaže, barem ne u potpunosti s napisima bivšeg ministra. On tvrdi da se ne može sva krivnja svaliti na leđa Srbiji jer su ratovi, a posebno rat u BiH, jedini u novijoj europskoj povijesti vođeni po vjerskom ključu. Baboulias ovdje nije u potpunosti u pravu zato što preskače brojne nijanse poput Fikreta Abdića, muslimana u savezu sa Srbima, Armiju BiH kao vojsku triju naroda, veliki broj muslimana u Hrvatskoj vojsci, ali i brojne druge detalje. Nitko ne može zanijekati da je srpska strana koristila strašnu antimuslimansku propagandu uz jasne pozive na "osvetu turcima".
Brojne krajnje desne organizacije su imale svoje članove, poput Šešeljevih Belih orlova, u sukobima, ali tu su dolazili i strani borci. Isti fenomen ponavlja se u Ukrajini gdje neonacisti dolaze boriti se na obje strane. Neki se vrate u svoje domovine i uključe se u tamošnji politički život kao što je slučaj s francuskim veteranom Victorom Alfonsom Lentom. On se borio na strani proruskih pobunjenika da bi se vratio u Francusku i pridružio se žutim prslucima.
Grčki neonacisti u stranci Zlatna zora imaju slične priče. Godinama su istraživači promatrali gdje su boravili njihovi članovi i ispostavilo se da su neki Grci boravili u blizini Srebrenice, a možda su čak i sudjelovali u genocidu nad tisućama muslimana. Sudjelovali su čak i u zasjedama nakon pada, a sve je prošlo potpuno nekažnjeno. Njihovo iskustvo rata protiv muslimana formiralo je čitavu grčku krajnju desnicu.
Neki drugi strani borci su odnijeli svoje uspomene u druge države. Baboulias navodi primjer bugarskih paravojnih formacija koje patroliraju granicom s Turskom kako bi zaustavili migrante. Slične grupe pojavile su se i u nekim drugim balkanskim državama, a i sve hrabriji četnici po Bosni moraju se spomenuti.
Uzorak je poprilično jasan. Diljem zapadnog svijeta, krajnja desnica traži svoje uzore po Balkanu, domovini najveće zajednice muslimana izvan Azije ili Afrike. Desnica ima jasan stav. Turci su domaći muslimani, a migranti su osvajači i žele uništiti judeo-kršćansku civilizaciju.
Postoji i drugi razlog zašto je Balkan postao epicentar krajnje desne ideologije, što je postalo jasno tijekom promjene imena Makedonije. Balkan je i dalje regija spornih državnih i etničkih granica. Dok ekstremni nacionalisti agitiraju protiv manjina diljem svijeta, na Balkanu vide svoju priliku za stvarni rat protiv islama.
Društvene mreže i mediji poput Breitbarta dali su digitalni dom krajnjoj desnici i omogućili im globalno umrežavanje. Sjećanje na stvarne i stvarno krvave sukobe devedesetih ima ogromnu ulogu na identitet ekstremne desnice. Razumijevanje aktualne islamofobije i rasta krajnje desnice ovisi o razrješavanju balkanskog bureta baruta. Najgori impulsi zapadnog svijeta ovdje tinjaju već desetljećima.
