Pratimo sve što se zbiva u SDP-u, zaista imaju ozbiljan problem. Jedna tradicionalna stranka u ozbiljnoj je krizi i prijeti joj raspad, a što se tiče ostalih oporbenih stranaka, tu nema snažnog kapaciteta da bi mogli ugroziti ili participirati u vlasti. Mi smo spremni u svakom trenutku za izbore i u organizacijskom i financijskom i svakom drugom smislu, ali smatramo da dokle god postoji vladajuća većina, imamo itekako važnih izazova s kojima se moramo baviti, rekao je Gordan Jandroković, predsjednik Hrvatskog sabora, gostujući u radijskoj emisiji "S Markova trga".
"Mene s pozicije predsjednika ruši krupni kapital i uvozni lobiji, činjenica je da dio ljudi u SDP-u na ovaj ili onaj način sudjeluje u tome, HDZ-ovu vladu trenutačno na vlasti drže SDP-ovi disidenti, Saucha, Ronko... Nikakve iznuđene ostavke, ulice i razračunavanja putem medija ne dolaze u obzir, i dalje ću demokratske princpe štititi, standarde i statut SDP-a", rekao je Davor Bernardić nakon još jednog pokušaja spašavanja stranke od vlastitog predsjednika, izvedenog na Iblerovu trgu.
Kad Gordan Jandroković kaže da o nečemu nema govora, obično se upravo to dogodi, bez obzira na to je li riječ o smjeni šefa HDZ-a, padu Vlade ili, eto, prijevremenim izborima. Kad Davor Bernardić priča o sebi, osim što pokazuje svu raskoš vlastitih deluzija, on investira u svijetlu budućnost Andreja Plenkovića.
Aktualna vlast i Vlada imaju, što je zbilja rijedak slučaj, tijesnu, jedva održivu, o virozama i gužvama u prometu ovisnu većinu, ali nemaju nikakvu ozbiljniju, organiziranu, potentnu oporbu među deklariranim političkim protivnicima. Andrej Plenković, međutim, manje kao premijer, a puno više kao predsjednik HDZ-a, ima itekakvu. Mangupi iz vlastitih redova, kako to obično i biva, opasniji su od vanjskog neprijatelja koji se, iako možda ne spava, muči s noćnim morama.
Svako malo se pojavi netko tko je spreman, za sada neuspješno, no ne i bez posljedica, smaknuti šefa HDZ-a zbog svega što s radom Vlade, njezinim učincima i općenito smjerom kretanja poput kuglice u fliperu nema nikakve veze. Svi ti daveži zaraženi suficitom domoljublja do domovine drže samo ako je onaj tko je vodi spreman ostale, od manjina do antifašista, od bilo kakve ljevice do organizatora Bajaginih koncerata, otjerati na prinudni rad.
Plenkovića ruše najgori u HDZ-u, dok su od navodnog šefa oporbe, u vremenu i prostoru izgubljenog Davora Bernardića, ruke digli najbolji iz SDP-a. Upravo je to i najveći problem socijaldemokrata te najsigurniji izlaz iz neprijateljskog okruženja za vođu demokršćana za 21. stoljeće.
U slučaju prijevremenih izbora - izvjesnih i zbog toga jer je Jandroković rekao da ih neće biti - ni ovakav HDZ ni ovakav SDP ne mogu biti sigurni u svoje prirodne glasače, računajući i dio članstva koji je kod prvih nastrojen pučistički, a kod drugih defetistički. Birači lijevog centra već su na posljednjim izborima, onima poslije kojih je Zoran Milanović dobio goreg nasljednika, pokazali sklonost da nezadovoljstvo SDP-om demonstriraju i manjkom straha od HDZ-a s briselskim licem.
Koliko god ih je Tomislav Karamarko sa svojim pobočnicima mogao natjerati na potporu bilo kakvom SDP-u, toliko Andreja Plenkovića doživljavaju kao puno bolje rješenje od nekoga koga neće rušiti veterani, Ivan Penava, Stevo Culej i njima slični ostaci epizode HDZ-a u kojoj se nije moglo odrediti gdje završava ta stranka, a počinje A-HSP, gdje je granica između desnog centra i hrvatskih inačica AfD-a.
To što u ovdašnjoj političkoj jednadžbi nema nepoznatih, Bernardiću očito ne znači ništa: on je između kraja agonije i agonije bez kraja uvijek spreman na onaj izbor u kojem će što dulje trajati, bez obzira na posljedice. No i da je drukčije, da sam nešto, bilo što, shvati ili samo kapitulira, pitanje je koliko njegovu nasljedniku ili nasljednici treba vremena da sanira štetu i SDP primakne HDZ-u u mjeri dovoljnoj za nadu.
Svakako ne malo i taj pokušaj ne može proći bez privremenih, velikih potresa unutar stranke: ozbiljni lideri se, naime, ne ponašaju kao Bernardić, ne govore kao on i, realno, ne trpe ono što je on do sada bio spreman istrpiti od vlastitih kolega.Odgađajući famozne prijevremene izbore, Plenković razotkriva, grupira, pa čak i jača unutarstranačku oporbu, ali i produljuje vrijeme slabljenja SDP-a ili, u po njega nešto lošijem raspletu, odgađa dolazak novog šefa te partije i sužava mu manevarski prostor.
Zbog toga, kako Jandroković kaže, u HDZ-u prate što se zbiva u SDP-u, živeći kao da će sto godina biti mir i spremajući se kao da će izbori biti sutra. Aktualni lider HDZ-a možda ne vlada cijelom strankom, ali još ima ključnu polugu moći: on će kreirati kandidacijske liste i moći će, ne zato što želi, nego zato što će morati, s njih maknuti dobar dio pučista.
Jedna od posljedica će, naravno, biti njihov predan rad na porazu HDZ-a, što bi SDP-ovi birači priželjkivali kad to ne bi označilo prelazak s lošega na očajno. Upravo zato se može dogoditi da svi oni koje je Bernardić doveo do sedativa, a nije ih malo, spase Plenkovića od desnog krila HDZ-a, Hrvatsku od reprize Karamarkova doba i, na kraju, SDP od Bernardića kojem će, prije nego sva sila nezadovoljnih, presuditi težak izborni poraz.
E tek je to, glasanje ne po savjesti, nego zbog svijesti o preodubljivanju općeg očaja, ozbiljna katastrofa u režiji SDP-ova likvidatora, uvjerenog da ga se plaše krupni kapital, uvozni lobiji, izvozne agencije, Batman, Sandokan i, naravno, Andrej Plenković.
