Nedjeljni parlamentarni izbori, kao niti jedni prije njih, mogli bi biti na rubu regularnosti.
Prvo, održavaju se u ljetnom terminu godišnjih odmora, što je presedan u hrvatskoj političkoj praksi, a zatim provode se u jeku pandemije korona virusa. Neke stranke prekidaju kampanju i otkazuju predizborne skupove, neki kandidati, pa čak i oni istaknuti, odlaze u samoizolaciju, neki birači neće moći ili htjeti izaći na birališta u strahu od zaraze, a Državno izborno povjerenstvo donijelo je ovih dana odluku da glasanju neće smjeti pristupiti osobe oboljele od Covid-19.
Mnogo je tu prepreka legalnom i legitimnom izbornom procesu.
Međutim, ovi izbori mogli bi rezultirati još jednim specifikumom: da izborni pobjednik na kraju završi kao postizborni gubitnik.
Pa tako Davor Bernardić ne bi bio u stanju prikupiti dovoljno potpisa (ili dokaza) koje bi odnio predsjedniku Zoranu Milanoviću i od njega tražio mandat za sastavljanje vlade.
Puno se izglednijom čini varijanta da HDZ sklopi savez s Domovinskim pokretom Miroslava Škore i Mostom, starim koalicijskim partnerom, kao i s dijasporom, pa i nekim manjinama. Tako bi se Andrej Plenković iz izbornoga gubitnika mogao pretvoriti u postizbornog pobjednika.
Bila bi to neuobičajena i dosad neviđena situacija. Da koalicija koja je dobila povjerenje najvećeg broja hrvatskih građana na kraju ne uspije doći na vlast.
Ustav RH, koji smo dobro pročešljali u postizbornoj krizi 2015. godine, ne navodi izričito da predsjednik Republike mandat za sastavljanje Vlade daje izbornom pobjedniku. Navodi se da mandatar postaje onaj tko “na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine zastupnika u Saboru”.
A to možda neće biti lider pobjedničke koalicije. Te iste 2015. godine Tomislav Karamarko, tadašnji predsjednik HDZ-a, aludirao je na to da bi predsjednica Kolinda Grabar Kitarović mandat trebala povjeriti relativnom pobjedniku izbora. Karamarkova logika je bila: onaj tko dobije mandat od predsjednika dobit će i moć da privuče druge zastupnike na svoju stranu. Mnogi bi bili skloni pričekati ishod konzultacija na Pantovčaku.
Time bi se otvorio prostor za prigovore o nelegitimnoj vlasti, nelegitimnim izborima, o nepoštivanju većinske volje građana, o Vladi koja bi u neku ruku bila manjinska.
Jer bi bila sastavljena od izbornih gubitnika. Takav scenarij nije nezamisliv, kao što u ustavnim okvirima nije nelegitiman. Mandat će dobiti onaj tko sakupi veću podršku u Saboru. To što su dosad to bili izborni pobjednici (ili 2015. godine oni koji su bili izjednačeni po broju mandata) bila je samo olakotna okolnost.
Karamarko je tad strepio od činjenice da on kao pobjednik na čelu Domoljubne koalicije sastavljene od devet stranaka neće nakon izbora imati s kim koalirati. Most je, sjećate se, tad rekao da je kod javnog bilježnika ovjerio potvrdu da neće koalirati s HDZ-om ni SDP-om.
Danas se Davor Bernardić, na čelu Restart koalicije, koju Plenković posprdno naziva “kobasičarskom”, kao da nije držao svijeću Karamarkovoj koaliciji, nalazi u situaciji da nema prirodnog partnera za sastavljanje Vlade. Jer to neće učiniti s desnicom, a ljevica je preslaba.
SDP nema rezervnih opcija. HDZ je, neovisno o tome što se opet i iznova Škoro i Božo Petrov zaklinju da neće koalirati s Plenkovićem, ponovno bliži sastavljanju desničarske većine i formiranju zajedničke vlade, tko zna s kim na čelu. Međutim, ovakva situacija bit će još po nečemu specifična.
Prvi put u zadnjih 13 godina predsjednik Republike neće povjeriti premijerski mandat lideru političke opcije iz koje i sam dolazi. Stipe Mesić bio je zadnji i zasad jedini predsjednik koji je premijerski mandat dao nekome iz suparničke opcije, Ivi Sanaderu 2007. godine.
Nakon toga Ivo Josipović dao je mandat Milanoviću, a Kolinda Grabar Kitarović prvo Timu Oreškoviću, a zatim i Andreju Plenkoviću. Sad se očekuje da Milanović to isto učini s Davorom Bernardićem. No to se možda ipak neće dogoditi.
Bio bi to još jedan presedan koji bi obilježio ove parlamentarne izbore.
A prava napetost slijedi nakon nedjelje.
