Iako se, možda, tako ne čini, Davor Bernardić radi ono što najbolje zna: održava se na životu i plaći uz nadljudske napore da izbjegne bilo kakvu odgovornost. Nekadašnji šef zagrebačke oporbe navikao je na blagodati te pozicije i ne pada mu na pamet riskirati. To što je u međuvremenu iz gradske skupštinske dvorane prešao u Sabor, ne znači da se i on promijenio. Uostalom, nema ni neke potrebe - opozicijski zastupnik zarađuje isto kao i onaj iz vladajuće većine, samo što ovaj drugi mora sudjelovati u donošenju odluka koje možda i neće biti dočekane ovacijama, dok prvi može čak i izbjeći glasanje. Pa predsjednik je partije zaboga i ima posla preko glave: treba pročitati novine, brižljivo odabrati najmanje važnu temu i zauzeti jasan stav o njoj, možda čak i popraviti frizuru prje silaska na Iblerov trg, gdje ga čekaju kamere i mikrofoni u koje će reći da je osupnut već nečim.
Davor Bernardić manjak liderskog kapaciteta, ali i bilo kakve ambicije da bude nešto više od profesionalnog opozicionara, ne pokazuje samo tako što izbjegava akciju, nego i tako što reagira u krivo vrijeme, krivim povodom i na način koji mu garantira da ni u slučaju nužde neće doći u priliku da zbilja nešto ozbiljno poduzme.
Otkako se posvađao s rezultatima ankete, predsjednik SDP-a se predao blagdanskoj melankoliji. Vrijeme blagdanske histerije u kojem se svaka važna vijest višestruko čuje - jer ih je malo i ističu se u masi priča o tome gdje su najbolje sarme, kako ne dobiti tonu i pol od dva ručka i tko ima nove čizme, a tko novog muža - Bernardić je uglavnom proveo skromno, u krugu obitelji, uživajući u repriznim televizijskim programima i tipkajući SMS čestitke.
Istodobno se zakotrljao novi problem s Agrokorom i cijelom shemom kredita na kredit, predsjednica je smijenila Matu Radeljića, a on upregao šaptače konjima da razglase kako i zašto, Damir Krstičević je uspio zajebati kupnju polovnih izraelskih aviona, dok je Uljanik stigao do točke na koju je već stigla sisačka Rafinerija - one na kojoj se konstatira smrt.
Krasan je to kaos za najveću opozicijsku stranku u zemlji - stranku čiji je predsjednik grlo poderao objašnjavajući da su oni, dakle SDP, upravo to, najveća oporbena stranka u Hrvatskoj, bez obzira na ispitivanje javnog misšljenja prema kojem ih je statističkom pogreškom pretekao Živi zid.
Davor Bernardić, naravno, zna kako Živi zid nikako ne može postati druga stranka u Hrvatskoj, jer nema teorijske šanse da bude prva što dugoročno obesmišljava i samo postojanje te političke organizacije. Njihov je koalicijski kapacitet nikakav, a mogućnost da sami imaju većinu u Saboru još manja. Sve i da birači kolektivno skrenu s uma pa zbilja povjere vlast Ivanima i ostalima, naći će se već netko da ih vrati ka nigdje: Bruxelles i Washington su eutanazirali puno ozbiljnije pojave od dva politička juniora koji stvarno misle da Hrvatska može, kad njima dođe, ostaviti NATO bez ovog dijela obale Jadrana i ispisati se iz Unije kao iz članstva u amaterskom kino klubu.
I ovakav kakav je, SDP je - i ostat će - druga stranka u Hrvatskoj, te prva u opoziciji. Čine je takvom i članstvo i infrastruktura i iskustvo i broj zastupnika i povijest i, u konačnici, neozbiljnost drugih aktera, odnosno njihova ideološka pozicija koja će još dugo garantirati prijelaz izbornog praga i gotovo ništa više. U zemlji u kojoj se slavi više vjerskih blagdana nego u Vatikanu, iz koje je sekularizam prognan i u kojoj se ne kažnjava negiranje nacističkih i ustaških zločina te bez posljedica ustupaju javni prostori svakoj revizionističkoj budali, dok se iz nje odlazi zbog plaće od 2000 eura, klasični liberali imaju šanse koliko i socijalisti u Sjedinjenim Američkim Državama.
Sve je to jasno Davoru Bernardiću, kao što mu je jasno da je najbolji način zaobilaženja svake rasprave o tome kako, zaboga, SDP ovoliko zaostaje za ovakvim HDZ-om, taj da se svađa s anketom prema kojoj je rejting Živog zida jednak onome socijaldemokrata. Njemu jednako ne treba netko tko će biti percipiran kao bolja alternativa vladajućima od SDP-a i prilika da to, alternativa, zbilja postane. Vlast ima rok trajanja i njezin gubitak podrazumijeva oštar pad u beznačajnost. Vječito oporbenjaštvo ne podrazumijeva oštar uzlet ka moći, što znači da nema ni prinudnog slijetanja na neki dosadni, potplaćeni građanski posao, niti sudara sa stvarnošću čarobnog svijeta domaćeg privatluka u kojem su u uloge i ulozi odavno podijeljeni.
Još dok je predsjedavao zagrebačkom organizacijom SDP-a, sadašnji je stranački čelnik demonstrirao raskošan talent balansiranja između prividne kritike pozicije i stvarne kooperativnosti: kad god opozicijsko protivljenje nije imalo efekta, on se nečemu protivio, da bi bio neodlučan kad god je protivljenje moglo imati efekta.
Dvije najvažnije lekcije svojeg političkog života Davor Bernardić je naučio od dueta prethodnika - Milana Bandića i Zorana Milanovića. Prvi je postao gradonačelnik Zagreba zahvaljujući SDP-u, ali je opstanak na vlasti izjednačio s biološkim opstankom, pa ga eno, svog izranjavanog, u borbi koju je legendarni menadžer Liverpoola, Bill Shankly, opisao kao nogomet, dakle kao nešto veće i važnije od pitanja života i smrti. Drugi nikako nije mogao izbjeći dolazak na vlast, na kojoj je kukao kao da je u oporbi i s koje se na kraju otkotrljao prema pet posto biračke potpore.
Čelniku SDP-a ne pada na pamet da vrhunac karijere završi blijed kao da je mrtav, a još manje da s vrha padne pod oštrim kutom penjanja. On je sasvim zadovoljan ulogom najznačajnijeg u najvećoj opozicijskoj stranci koja HDZ može ugroziti jedino time da Bernardić promijeni stranačku središnjicu i počne odlaziti na Trg žrtava fašizma.
