Možemo se složiti da u državi vlada kaos. Svađe u koaliciji, premijer bez podrške najveće stranke, afere i skandali, radikalizacija, nesigurnost, neizvjesnost, oporba u vlasti i politička scena bez prave oporbe.
I kad smo konstatirali ono što nikome nije sporno, možemo postaviti dva pitanja. Prvo, jesmo li sigurni da se takvoga kaosa želimo odreći u korist one vrste stabilnosti kojom nam prijeti Tomislav Karamarko i HDZ?
I drugo, jesmo li sigurni da ovaj kaos nije namjerno kreiran kako bi iznervirao građane? Od samog početka bilo je jasno da Karamarko i HDZ ne trpe konkurenciju u Vladi. Karamarko je želio biti kancelar.
Želio je represivni aparat, kontrolu nad svim procesima, uključivši one u Ini, želio je komfornu većinu u parlamentu za slobodno amenovanje njegovih odluka.
Ništa nije dobio. A zamislimo da jest. Kako bi izgledala ta stabilnost u kojoj bi Karamarko ovladao tajnim službama i policijom, nakrcao Vladu ljudima poput Crnoje i Hasanbegovića, otvorio put konzultantima, ovladao medijima, začepio usta kritičarima.
Bolje od ovoga? Treba o tome razmisliti kad god se uhvatite za glavu od ovog cirkusa koji se naziva vladajućom koalicijom. Što nas dovodi do drugog pitanja.
Je li taj cirkus namjerno isprovociran kako bi se stvorila neka varijanta Doktrine šoka?
Zatrpali su nas ustašama i radikalima zbog kojih se stvara klima izvanrednog stanja, a u tome ne pomažu ni poslanice predsjednice Republike, bombardiraju nas svađama u koaliciji, svakodnevno se prijeti novim izborima.
Prijeti se rušenjem premijera. Vadi se prljavi veš. Ratuje aferama. Sve dok ljudima jednog dana ne prekipi i dok ne zavape da žele bilo kakvu stabilnost, pa makar se ona manifestirala kao zajedničarsko jednoumlje.
HDZ na Pantovčaku, HDZ u Saboru, HDZ u Vladi. U pozadini toga kaosa odvijaju se procesi rezanja socijalne i zdravstvene zaštite, rasprodaje državne imovine, gospodarskog batrganja, gušenja ljudskih prava, grebanja za policiju i tajne službe, ali i – što je posebno bitno nakon otkrića o poslovima Ane Karamarko i MOL-a - mutni poslovi oko Ine.
Za to vrijeme šef oporbe bavi se gušenjem oporbe u vlastitoj stranci, zlurado se naslađujući sukobima u vlasti, dok se jedina i najveća oporba nalazi u samim Banskim dvorima.
Bez Mosta ne bi bilo HDZ-a. No isto tako, bez Mosta HDZ bi mogao raditi što hoće. Baš kao što je Ivo Sanader radio što je htio u koaliciji s pasivnim HSS-om i HSLS-om.
Stoga, niti je žuđena stabilnost uvijek blagotvorna za državu niti bi kaos u državi nužno trebao biti poguban. Strah za vlast dobar je komu ga je Bog dao.
