Nema u cijeloj Hrvatskoj poznatijega trga od onoga glavnog zagrebačkog na kojem ban Jelačić juriša na Hotel Dubrovnik, prijeteći oštrom sabljom tramvajskim žicama. Nema u cijelom Zagrebu, ako ne šire, atraktivnije lokacije za stanovanje ili poslovni prostor od one na Trgu bana Jelačića broj jedan, bez obzira gledaju li prozori banovom konju pod rep ili ne vide ni njega ni jahača.
Nema u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj priče koja tako precizno govori o društvu u kojem je, kao u Andrićevim opisima Bosne, u svakom trenutku ama baš sve moguće.
One godine kada Hrvatska nije imala pametnijeg posla od popisivanja državne imovine – rat je, naime, završio, mir navodno izbio, HDZ imao Tuđmana, a Tuđman sve što bi Miroslav Škoro želio – kolumbijski pisac i dobitnik Nobelove nagrade, Gabriel Garcia Marques, napisao je "Vijest o otmici", knjigu u kojoj nema ni reda magijskog realizma, po kojem je bio poznat i kojeg je zapravo prezirao.
Veliki pisac, isti takav novinar i zakleti ljevičar, rekonstruirao je u spomenutom djelu, žurnalistički precizno, uobičajeni zločin kolumbijskih narko kartela: otmicu u kojoj se preplići visoka politika i višestruko organizirani kriminal Pabla Escobara, ljudske sudbine i zajednica u kojoj su zločinci heroji, a heroji oni što uporno vjeruju da poštenje nije oblik ludosti, ma koliko ih puta život demantirao."Vijest o kupleraju" je nenapisana knjiga i takva će ostati.
U preciznoj rekonstrukciji otkrića javne kuće u javnom stanu na Trgu bana Jelačića broj jedan, toliko je nevjerojatnih detalja da se samo fikcijom stvarnost može, recimo tako, unormaliti. Književnost, kažu, oponaša život. U nekim drugim zemljama i nekim boljim društvima, što je imitacija uvjerljivija, to je književnost bolja. Kod nas je, nerijetko, književnost bolja što je imitacija gora.
Stvarnost je, drukčije rečeno, puna elemenata koji, kada se popišu i opišu, traže interventni povratak u razumno.Godina je 2019.: Hrvatska je neovisna već gotovo tri desetljeća, mirna dva i pol, članica je NATO-a i Europske unije, demokratska je to zemlja s istom takvom, demokratski izabranom vlašću, vladom i u njoj Ministarstvom državne imovine.
U ljeto te, odnosno ove 2019. godine, policija je provalila u stan na najpoznatijem trgu u cijeloj zemlji i tu, iza razvaljenih vrata, našla, jezikom ulice kazano, jebalište.
Godinama je, ako ne i dulje, nepoznat netko dovodio prostitutke i njihove klijente, omogućavao im da, prvo, popiju opuštajuću čašu alkohola i zapale par konverzacijskih cigareta sjedeći na uredskim stolicama s kojih bi, gazeći ružni tepih, prešli na krevet i tamo se posvetili radu i zabavi.
To mjesto, taj stan od šezdesetak kvadrata, vrijedan najmanje 180.000 eura, vlasništvo je Republike Hrvatske u kojoj nitko, ali nitko živ ne zna tko je imao ključ i kako je, zaboga, tako dugo i tako neometano u svoj ilegalni posao investirao legalnu, javnu imovinu na najpoznatijem trgu u Hrvatskoj.
Kada bi uspješni i priznati pisac u Hrvatskoj uredniku donio knjigu s prethodnim pasusima, morao bi dogovoriti na pitanje: "Misliš li ti da netko može povjerovati u to da država desetljećima ne zna za svoj stan na takvom mjestu i još nema pojma da se koristi za posao koji ne može proći bez svjedoka, osim ako i prodavačice ljubavi i kupci orgazma nisu našli načina da se, kao u ‘Zvjezdanim stazama’, tamo teleportiraju goli - ona s dildom i lubrikantima u rukama, on s novčanikom i upaljačem?"
A baš je, da ponovimo, tako bilo, samo bez tehnologije iz SF serija. Kupleraj na trećem katu zgrade se brojem jedan na glavnom zagrebačkom trgu, metafora je današnje Hrvatske, pa makar ona bila stotinu puta u NATO-u i EU, imala mjesto u Ujedinjenim narodima i demokratske izbore, vojsku i policiju, tužiteljstvo i sudove, DORH, Uskok, SOA-u i, za koji mjesec, Europsku prijestolnicu kulture.
Kada, kao u marquesovskome magijskom realizmu, neuobičajeno postane normalno, a normalno neuobičajeno, onda je moguće da se u epicentru metropole, u stanu s uredskim namještajem i ružnim tepihom, mirno obavlja tjelesno-novčana razmjena, sve uz opuštajuće pijuckanje i konverzacijsko pušenje.
Država koja ne zna što bi sa sobom, ne zna ni što bi sa svojom silnom imovinom, svim onim vojarnama i livadama, stanovima i preminulim tvornicama. U društvu u kojem je samo jedan oblik prostitucije ilegalan, a svaki drugi ili prihvatljiv ili samo neutuživ, kurvarluk na Trgu bana Jelačića možda nije prirodan, ali sigurno jeste očekivan.
Zašto bi, uostalom, netko mogao obnavljati crkve javnim novcem za privatne stanove, potezom olovke maslinike pretvarao u građevinsko zemljište, surađivao u državnim poslovima s vlastitim dobavljačem automobila, slobodu plaćao promjenom političkog mišljenja, dok se netko ne može skinuti, platiti i prepustiti užitku na mjestu koje, formalno, stoji prazno, pa makar vrijedilo, prema tečaju HNB-a, milijun i 330 tisuća kuna, plus još 200 za bocu boljeg alkohola na akciji u Kauflandu, dvije-tri kutije cigareta i plastični upaljač?
Ako kod nas postoji elitna prostitucija, njome se ne bave kurve i makroi i na nju eure ne bacaju tajkuni na Viagri, kokainu i jahtama, već politička elita kojoj je, uz ostalo, u opisu posla da zna što Hrvatska točno ima i čemu to služi. Od te elite koja, eto, nema blagog pojma što je sa stanom na Trgu bana Jelačića na broju jedan, treći kat, teško se može očekivati nešto drugo osim da nas, sve skupa, siluje, tvrdeći da, jer se još uvijek opiremo, jednostrano vodi ljubav.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pa zna se koji su hdz-eovi ministri obilazili javne kuće po regionu ! Pa su valjda i tu u svom Zagrebu imali svoje prostore za liječiti svoje frustrcije i ego.
ma strasno, zamislite u ovoj drzavi parvde i blagostanja netko je u"zamracenom,"stanu ostavio dildo. ne, ne i ne, ja to nemrem verovati :-)