Libija je na rubu građanskog rata koji bi mogao ugroziti dosadašnje dugogodišnje diplomatske napore pomirenja naoružanih političkih frakcija. Napad pod vodstvom generala Kalife Haftara, ratnog zapovjednika s istoka zemlje, doveo je diplomate i UN do toga da uzalud pozivaju na primirje.
Frnacuska vlada bliska Haftaru, naglašava kako nije ranije bila upoznata s ovim napadom, koji se Tripoliju približio na 20 kilometara. Ishod tih borbi ne samo da bi mogao oblikovati libijsku politiku već i sigurnost cijelog Sredozemlja, te pitanje demokracije diljem Bliskog istoka i sjeverne Afrike.
Ishod tog napad mogao bi odlučiti ostaje li zemlja na dugom UN-ovom putu demokracije koja bi trebala ujediniti podijeljene institucije ili će pasti pod vojni režim, sličan onome u Egiptu. UN bi trebao održati konferenciju 14. i 15. travnja kako bi zemlju usmjerio na put pomirenja i izbora, a Haftar možda pokušava preduhitriti zaključke konferencije.
Tko kontrolira zemlju?
Nakon izbora u lipnju 2014. godine zemlja je podijeljena na predstavnički dom koji se povukao u Tobruk, i kombinacija vođa, konkurentske administracije u Tripoliju. Podjela oponaša povijesnu podjelu između istočne libijske regije Cirenaika i Tripolitanije na sjeverozapadu.
Moć je podijeljena između obalnih gradova, plemena i naoružanih skupina, od kojih se neki naslanjaju na islamsko učenje a neki ne. U Tripoliju trenutačno postoje četiri milicije. Jedina institucija koja je učinkovita na međunarodnoj sceni je National Oil Corporation, koja je dominantni izvor bogatstva.
Tko je Khalifa Haftar i tko su oni koji ga podržavaju?
Postao je poznat kao general lojalan Muammaru Gaddafiju, sudjelovao je u pobuni s kojom je došao na vlast 1969. godine. Nakon manje od 20 godina dvojac se razišao a Haftar je proveo oko 20 godina u egzilu u SAD-u. Vratio se 2011. godine kako bi pomogao UN-u u rušenju Gadafija. Rekao je kako ga je vodila potreba za sigurnošću, a ne demokracijom.
Mnogi su kritizirali sastav njegove vojske, a oštri kritičari kažu da je koristio brutalne metode da zaustavi disidente u Derni i Bengaziju, kao i da štiti časnike koje traži Međunarodni kazneni sud zbog ratnih zločina. Njegovi saveznici u susjednom Egiptu nadaju se da će im on donijeti stabilnost i spriječiti utjecaj muslimanskog bratstva.
Kako su stvari postale tako loše?
Zemlja nema demokratsku tradiciju, nakon što se odmakla od talijanskih kolonijalnih pravila, u slabu monarhiju pod kraljem Idrisom, a zatim su uslijedile 42 godine Gaddafijeve diktature. Internacionalna vojna intervencija koju su predvodile Francuska i Velika Britanija tijekom Arapskog proljeća okrenula je sustav protiv Gaddafija, koji je ubijen u listopadu 2011. godine. No napori NATO-a o uspostavi jedinstvene demokracije nakon toga nisu bili uspješni.
Kako se u svemu tome snalaze Libijci?
Godinama su civili osjećali posljedice visoke inflacije, redukcija struje, i nasilja. Istraživanja pokazuju kako obični Libijci, posebno mladi, očajnički žele završetak borbi. Razvila se i industrija krijumčarenja ljudi u toj nestabilnosti, a iako je put imigranata u Italiji dramatično opao, tisuće izbjeglica zarobljeni su u prihvatnim centrima gdje su nerijetko žrtve nasilja i seksualnog mučenja.
Što se čini diplomatskim putem?
Poput Sirije i Jemena ni Libiji ne pomaže ta podjela na razne frakcije. Turska i Katar podržavaju zapadne snage, dok Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija i Egipat podržavaju istok, s rastućom i prešutnom podrškom iz Francuske. Italija, Francuska i UN pokreću konkurentske mirovne procese, koji ponekad odražavaju i komercijalne interese.
Rusija se ponaša poput "spojlera" dok je trenutačni cilj zapada podržati UN-ovu konferenciju i upozoriti Haftara da se preračunao. Potrebno je i da mu i njegovi najbliži politički saveznici isporuče ovu ne baš tako ugodnu poruku. Dani koji slijede i borbe će najvjerojatnije odlučiti ima li Haftar potrebu da to sve i čuje.
