Radničke parole danas nema ‘ko da nosa, i neće se pjevat’ Bandiera rossa, stihovi iz pjesme "Prvi maj" Dubioza kolektiva. "Uz jednu pivu iz Q-packa možda im večeras priznam, kako smo pali bez ispaljenog metka na staru foru novog početka", kaže Mile Kekin u pjesmi Hladnog piva "Firma", onoj čiji je refren: "Bog, domovina, nacija, svi na pod, ovo je privatizacija..."
Rock and roll je nekad, iz neposredne proizvodnje gledano, bio ili noćna mora ili, rjeđe, sredstvo ostvarenja jugoslavenskog sna. Ti rijetki, poput recimo Dine Merlina, u njemu su vidjeli način da iza sebe ostave tri smjene, hale, plave mantile i prljave ruke. Ostali, većina, svi što su od tri smjene, plavog mantila i prljavih ruku hranili obitelji, vodili ih na godišnji odmor i kupovali televizore na kredit, u rock and rollu su vidjeli zabavu za lijene i razlog da se neki koristan zanat, recimo onaj zavarivača, izuči kasno i loše.
Ne moraju nužno sve promjene biti promjene na gore, samo što nas uglavnom te dopadnu. Promijenilo se, dakle, vrijeme i Hrvatska kroz njega toliko da o radu, radnicima i tranziciji, tom veličanstvenom prelasku iz nečega u ništa, najbolje i najtočnije govore oni što ih se, davno je bilo, iz tvorničkih hala gledalo s prijezirom, dok, u isto vrijeme, ti što o njima pjevaju – krive stvari pjevaju.
Nije sav problem preostalog hrvatskog radništva, te vrste koju bi valjalo zaštiti od izumiranja, čisto da djeca mogu ponekad uživo vidjeti neko tko rukama zna nešto napraviti, u tome što im je glazbeni ukus, blago rečeno, nerazvijen, već je u tome što demonstrirajući ga pokazuju koliko ne razumiju razloge zbog kojih su se, prvo, našli pred praznim tekućim, pa onda pred hrpom neplaćenih računa, zatim na ulici i konačno u autobusu što uzalud vozi za Markov trg.
Pisac iz Zenice – a to njegovo mjesto rođenja je u ovoj prilici jako važno zbog proklete sličnosti tamošnjih dugogodišnjih i ovogodišnjih pulskih muka – rekao je na promociji svog romana "Kap veselja" da su radnici prestali biti to, dakle radnici, i postali uposlenici, završivši kao ljudski resurs. Kao sredstvo koje se, u prijevodu, može profitabilno upotrijebiti i koje se, posljedično, prestaje upotrebljavati kada prestaje ostvarivati profit svome korisniku.
Teško je vrijeme za prljave ruke i plave mantile došlo u Pulu i Rijeku, samo mu se resurs izgleda još nije nadao. Radnicima, točnije "radnicima" – navodnici ne znače da ne rade, već da se tako ne zovu - Uljanik grupe zakasnila je jedna plaća, učinilo im se da bi i druga mogla nestati na putu između naloga za plaćanje i bankomata, pa su izašli na ulicu i glasno, koliko ih grlo nosi, zapjevali Thompsonovu "Lijepa li si"!?
Da, iscrpljeni resursi, komada puno, gazili su asfalt motivirajući se stihovima o običajima, krajobrazima i bojama zastave. Ti stihovi i strofe, kao ni izvođač, u ovom trenutku više i nisu toliko sporni. Jednako bi bilo da je pulskim ulicama odjekivalo: "Na osami blizu mora, dok se sunce zemlji smije, slušan tebe kako kličeš, lipo mi je, lipo mi je..."
A da su, kao što nisu, a i neće po svemu sudeći, pulski škverani zapjevali pomenutu Bandiera rossu, priznali bi, vjerojatno nesvjesno, ali to zbilja nije bitno, poraz "bez ispaljenog metka na staru foru novog početka"; poraz koji je, pri tome, bio dobrovoljan i učinjen u ime nacije i domovine, samo uz nešto drukčija, veća i optimističnija očekivanja. Kada neki oligarh završi u Londonu, bankrotu ili u istražnom zatvoru, ostvari se malo poetske pravde.
Niti jedan od takvih nije, kako piše Andrej Nikolaidis u romanu "Odlaganje/Parezija", postao bogat zato što je bio sposoban, već zbog toga što je bio podoban. Poslovni uspjesi u nas vezani su, ima tome četvrt stoljeća, uz potporu vlasti i ama baš nikakve veze nemaju s darom da se od jedne kune napravi milijun eura.
Uostalom, takvo se uvećavanje kapitala kakvom smo mi svjedočili u jednoj generaciji dešava isključivo kroz legalizirani oblik otimačine u ime prvobitne akumulacije kapitala koji se onda topi sukladno višku novih potreba i manjku bilo kakvog stvarnog razumijevanja pravila tržišta na kojem poziv iz predsjedničkog ureda znači koliko i neki slučajni. Kada radnici završe na ulici to, na žalost, nije nikakva poetska pravda, ali jeste dijelom i pravda, a ona je, uvijek, gora i teže podnošljivija od takozvane poetske.
Sav svoj subverzivni potencijal, socijalnu svijest i vlastitu ulogu u društvu, oni su, naime, isporučili svojevoljno i u najkraćem mogućem roku, mijenjajući klasnu borbu za onu čiji je ishod bio, u najboljem slučaju, neizvjestan, a u češćem i gorem, ovakav kakvom svjedočimo u godinama koje su pojeli oni sa zadnjih sjedišta crnih limuzina.
Ne može se, jer jednostavno nije točno, sva krivica za bijedu vlasnika rada ispostaviti onima što su taj rad zakupili dok se resurs ne istroši, niti onima bez čije bi političke volje mogli, a i to možda, zakupiti nekoliko četvornih metara za fast food obrt. Cijeli sustav u kojem je kašnjenje plaće uzrok pobune – što znači da njen redovit dolazak može održavati svaku vlast, ma kakva u svojoj suštini bila i ma za što se zalagala, računajući i, recimo, progone nepoćudnih – počiva na slobodnoj volji onih što su do jučer bili spremni potući se ako im se kaže da je ideologija ovdašnjeg nacionalizma kapitalizam i da su, služeći prvome, postali masovne žrtve drugoga.
Socijalni bunt garniran kvazi patriotskim nabojem tek je nastavak zamjene klasne uloge onom nacionalnom i nema nikakvog razloga za vjeru da će završiti drukčije nego s pivom iz Q-packa, kupljenom od zakašnjele plaće i, ako se runda ponovi, pjesmom o ljepotama prirode i društva. Pa tako do sljedećeg sudara sa sanjanom budućnosti što je osvanula kao tragično bijedna stvarnost.
