Nesklad između onoga što lik misli o sebi i onoga što on jest jedan je od pouzdanih motora koji su pokretali savršeni mehanizam klasične komedije.
Taj nesklad pokreće i zaplet jednog od najslavnijih romana u povijesti književnosti: Cervantesova “Don Quijotea“. Pokreće, nažalost, i Demokratski front, opozicijsku političku grupaciju koja ovih dana organizira proteste u glavnom gradu Crne Gore.
Prosvjed najavljivan još od predsjedničkih izbora
Dražin front (kako ih još zovu, zbog činjenice da je njihov lider Andrija Mandić - četnički vojvoda, dakle, titulirani sljedbenik Draže Mihailovića) protest je najavljivao mjesecima: zapravo još od predsjedničkih izbora održanih u travnju 2013. godine, kada je njihova kandidata Miodraga Lekića porazio Filipa Vujanović, kandidat Đukanovićeve Demokratske partije socijalista).
Visoki dužnosnik Fronta i potpredsjednik Skupštine Crne Gore Branko Radulović tvrdio je da će se na protestu okupiti između 300 i 400.000 ljudi – dakle više od polovine populacije Crne Gore.
Lideri Fronta zaboravili su jednostavnu pouku priče o dječaku i vuku: ako dječak mnogo puta vikne „vuk!“, u trenutku kada se vuk doista pojavi, seljani dječakovu upozorenju neće povjerovati.
Front je mnogo puta uzviknuo: “velike demonstracije na kojima rušimo Đukanovića!“.
Na kraju im se na demonstracijama umjesto 400 pojavilo nekoliko tisuća ljudi. Plan Demokratskog fronta bio je sljedeći: narod će se na protestima okupiti pred Skupštinom u Podgorici.
I tamo ostati dok se Đukanović ne povuče i vlast ne preda Nebojši Medojeviću i Andriji Mandiću, liderima Fronta.
Nosili slike Vladimira Putina
Da bi građanima koji se odazovu na molbu za Đukanovićevo rušenje bilo koliko-toliko udobno, Front je osigurao tople obroke i šatore u kojima građani mogu noćiti. Osigurali su, kako su objavili i fotografijama dokumentirali mediji, i honorare za demonstrante.
Stariji čovjek u Bijelom Polju snimljen je kako, sjedeći u „Puntu“, isplaćuje po 50 eura ljudima koji su se sa sjevera Crne Gore uputili na prosvjede u Podgoricu.
„To je novac za gorivo“, nonšalantno su priopćili iz Fronta. Detalje o toj “isplati putnih troškova“ priopćit će Državnom tužiteljstvu, koje je o tome otvorilo istragu.
Kada su demonstracije napokon počele, pred Skupštinom u Podgorici u prvi su se red nagurali likovi koji nose visoko uzdignute Putinove slike, srpske zastave i transparente na kojima piše „Srbadija barska“.
Pjevalo se: “Mi smo Barani - srpski četnici“, “Milo lopove“, “Idi Milo-Milo, stid te bilo, sve si ljudsko pogazio“... Kažu da se povijest prvi put ponavlja kao tragedija, a svaki sljedeći kao farsa.
Milo Đukanović, koji na izborima u Crnoj Gori pobjeđuje već više od četvrt stoljeća, na vlast nije došao na izborima.
Došao je na valu velikosrpskih demonstracija koje je organizirao režim Slobodana Miloševića, na valu takozvane antibirokratske revolucije, koja je već sama po sebi bila tragičan događaj koji je uskoro porodio još tragičnije posljedice: napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Štrajkao glađu, a na zadnja vrata mu nosili bureke
(Umalo) tragične su bile i sljedeće dobro organizirane velikosrpske demonstracije u Crnoj Gori, one na kojima je Momir Bulatović, opet uz logističku i svaku drugu pomoć Slobodana Miloševića, pokušao osporiti pobjedu Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima 1998.
Da su te demonstracije uspjele, danas Andrija Mandić ne bi prosvjedovao pred Skupštinom nego sjedio u Vladi, a Crna Gora ne bi bila ni nezavisna država niti na pragu članstva u EU i NATO. Sve nadalje bila je farsa: naročito demonstacije koje je lider Fronta Andrija Mandić organizirao nakon što je Vlada Crne Gore priznala nezavisnost Kosova.
Tada je Mandić spavao u Skupštini i štrajkao glađu - kako je rekao, dok Đukanović ne povuče priznanje Kosova.
Mandića su, zlobnici kažu, neko vrijeme hranili burecima koje su unosili na stražnji ulaz, da bi se on na kraju, neobavljena posla, vratio starim prehrambenim navikama.
I od tada dobio desetak kila. Mandiću se nema što zamjeriti. Čovjek je probao, ali vidio da je Đukanović za nezavisnost Kosova zapeo kao da mu život zavisi od toga.
Mandić, što će, sjeo i najeo se kao čovjek - pametniji popušta.
Žele od Podgorice napraviti 'crnogorski Majdan'
Danas iz Fronta poručuju da će u šatorima razapetim (nekad su Mandićevi politički istomišljenici ulice blokirali balvanima, danas šatorima) pred Skupštinom ostati dok Đukanović ne podnese ostavku i vlast ne preda takozvanoj tehničkoj vladi, koja bi onda trebala organizirati izbore.
To je formalno cilj demonstracija koje je organizirao Front. Upravo se taj cilj ovim demonstracijama ne može postići: na ulicama, jednostavno, nema dovoljno ljudi da bi Đukanović bio primoran na bilo kakve ustupke.
Dodatan problem je to što nitko od ozbiljnih opozicijskih aktera na političkoj sceni, osim Socijalističke narodne partije koja se u posljednje vrijeme približava Frontu, nije željela sudjelovati u demonstracijama.
Dio opozicijskih partija smatra da su Frontovi protesti očajnički pokušaj da se država destabilizira i tako spriječi njen ulazak u NATO.
Drugi prosvjede ne žele jer bi sudjelovanjem na njima implicitno priznali da je Front lider opozicije. Front bi svoje prosvjede želio prikazati kao “crnogorski Majdan“.
Ali ti prosvjedi upravo su suprotno – crnogorski antimajdan. Jedan od prešutnih, a očitijih ciljeva protesta bio je i pokušati da se spriječi crnogorski prijam u NATO. Sam Front je otvoreno proruska politička struktura.
Andrija Mandić je nedavno jasno poručio: “Mi ćemo s Rusima“. Politička situacija u Crnoj Gori je ozbiljna, a izborna matematika složena, s mnogo nepoznatih. Prije svega, demokratski legitimitet i Vlade i Skupštine sve je, samo ne besprijekoran.
Žele novu vladu bez izbora
Današnji crnogorski parlament, jednostavno, nije onaj koji su na prošlim izborima izglasali birači.
Tri opozijske stranke (Demokratski front, Pozitivna Crna Gora, Socijalistička narodna partija) u međuvremenu su se raspale pa su osnovane ili najavljene nove (URA, Demos i Demokratska Crna Gora).
Niti jedna od njih nije izašla na izbore, a imaju poslanike u parlamentu jer su poslanici koji su napustili patije s čijih su lista izabrani zadržali mandate.
Raspala se i vladajuća koalicija jer je SDP u konstantnom sukobu sa DPS-om. Došlo je do raskola i u SDP-u. Frakcija koja je napustila SDP, pogađate, ima poslanike u parlamentu.
A ima i ministre u Vladi. SDP traži ministarska mjesta koja im pripadaju koalicijskim sporazumom i upozorava da bi sve drugo bila politička korupcija.
S druge strane, stranke koje nikad nisu izašle na izbore, među njima i one koje još nisu ni formalno osnovane, predlažu da se, bez novih izbora, formira nova vlada u kojoj će one imati ministarska mjesta, pa da ta vlada organizira izbore koji, ovako ili onako, moraju biti organizirani sljedeće godine.
Situaciju dodatno usložnjava i afera Snimak – dokumentirani slučajevi izbornih zloporaba koje je počinila vladajuća Demokratska partija socijalista.
Vlada kaos dok čekaju poziv za članstvo u NATO
Zbog toga je Crna Gora, pod pritiskom EU, primorana da donese novo izborno zakonodavstvo.
Novi izbori su, očito, jedino rješenje. Opozicija želi tehničku vladu jer smatra da na tim izborima nema šanse ako je u trenutku izbora na vlasti Đukanović.
Demokratska partija socijalista želi po svaku cijenu da njena vlada, koju još čine SDP i nacionalne partije Hrvata, Bošnjaka i Albanaca, mandat privede kraju.
Sve se to događa u trenutku dok Crna Gora očekuje da do kraja godine dobije poziv za članstvo u NATO, što sve stranke u vladajućoj koaliciji smatraju (ne samo) vanjskopolitičkim prioritetom.
Predsjednik parlamenta i lider vladajuće Socijaldemokratske partije pozvao je Demokratski front natrag u parlament.
Ali istodobno upozorio da bi SDP, ako Đukanovićeva partija bude insistirala da ministri koji su napustili SDP zadrže mandate, nakon pozivnice za NATO mogla podržati stvaranje tehničke vlade.
Ozbiljna je to partija šaha. U toj partiji, Demokratski front i njihovi pristalice na podgoričkim ulicama tek su pijuni.
