Srbija je u četvrtak rehabilitirala četničkog vođu Dražu Mihailovića, ali to nije bila njegova prva 'rehabilitacija'. Prije nešto malo više od godinu dana Srbija je prikazala skandaloznu seriju "Ravna gora", koja je podgrijala ideološke ratove u Srbiji i prije nego što je montirana i pritom je uznemirila cijelu regiju.
U seriji je Draža Mihailović prikazan kao 'srpski velikomučenik', a ne kao ratni zločinac.
U Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini objavljeni su deseci novinskih članaka koji govore o televizijskoj rehabilitaciji četništva i Draže Mihailovića. Autori su tvrdili da im takvo nešto nije ni na kraj pameti, te da je glupo recenzirati seriju “na neviđeno”.
Ipak, temelj za prozivke dao je upravo režiser i scenarist serije, Radoš Bajić, glumac, glasovit pilot iz “Partizanske eskadrile“ Hajrudina Šibe Krvavca. Bajić je u jednom intervjuu rekao da će serija, koja prikazuje raspad Kraljevine Jugoslavije i Drugi svjetski rat, osim o partizanskom govoriti i o ravnogorskom pokretu a “pored Josipa Broza i o velikomučeniku pukovniku Mihajloviću”.
Riječ “velikomučenik“ u pravoslavnoj terminologiji označava nekoga tko je izginuo za stvar vjere, blaženika. Četnički pokret ostavio je iza sebe međutim nekoliko desetaka tisuća civilnih žrtava, uglavnom strijeljanih ili zaklanih pojedinaca koji su se suprotstavljali velikosrpskoj ideologiji.
U Podrinju su četnici počinili masovne masakre nad Bošnjacima. U Kninskoj, Drniškoj i Sinjskoj krajini, zavili su u crno tisuće hrvatskih, ali i srpskih obitelji, nad kojima su počinili masovne zločine.
Četnici su u Drugome svjetskom ratu bili poznati po kratkoj naredbi o tretmanu neprijatelja. Ako bi četnički komandant ispod nečijega imena napisao slovo “Z” to je značilo - zaklati...
O ulozi te vojske u prošlim ratovima - četnički su vojvode, među ostalima, bili Vojislav Šešelj i Tomislav Nikolić - ne treba posebno ni govoriti. Rehabilitacija njihova prvog čovjeka, Draže Mihailovića, zato je politički zabrinjavajuća, opasna za cijelu regiju, to prije što je u Srbiji na djelu, i to već godinama, prava ravnogorska renesansa.
Mnogi sljedbenici ustrajno traže mjesto gdje je Mihailović pokopan nakon strijeljanja, na sudu se godinama odvijao proces njegove pravne rehabilitacije, šo je na kraju u četvrtak 14. svibnja i učinjeno, a serija je umjesto regionalnog pomirenja dala dodatni impuls prilično živahnom neočetništvu.
To svakako neće biti korisno za odnose Srbije i susjednih zemalja jer sve podsjeća na reprizu događaja s kraja osamdesetih. Srbija je naime u prošle ratove ušla s neobičnom, filmskopoetskom “artiljerijskom pripravom“.
Pompozna televizijska serija “Vuk Karadžić“ 1987. koincidirala je s Miloševićevom antibirokratskom revolucijom, idući ukorak s “Knjigom o Milutinu“ Danka Popovića.
Ona je – prodana u više od 100.000 primjeraka - masovno popularizirala stav Dobrice Ćosića, prema kojemu su Srbi “dobitnici u ratu, gubitnici u miru“. “Knjiga o Milutinu“, rađena je s tezom kako su Srbi široka srca ušli u oslobađanje zapadne braće, koja su im uzvratila latinskom perfidijom i nožem u leđa.
Sličan je stav zagovarala i Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) dok su mnogi pjesnici, od Gojka Đoge do Radovana Karadžića, spremali narod na rat. Nema pjesnika koji nije tvrdio da je Jugoslavija grobnica srpskog naroda. Vojislav Šešelj je u jednoj prigodi ponio glogov kolac u Kuću cvijeća, želeći ga probiti kroz prsa “vampira“ Broza.
Vuk Drašković prvi je potkraj osamdesetih godina počeo govoriti o Draži Mihailoviću kao prvom gerilcu Europe, dok su njegovi romani širili mržnju. U tom kontekstu - čemu valja pridodati rubriku “Odjeci i reagovanja” u Politici, Politiku Express te napise Brane Crnčevića, Dragoša Kalajića, Milana Komnenića ili Vojislava Šešelja.
Srpski je narod tu matricu prihvatio, posve ugušivši liberalno građansku, demokratsku alternativu, poguravši i sve druge kolektive na ovom prostoru u smjeru kolektivističkih, pseudodemokratskih ideologija, čije posljedice i danas osjetimo.
Još je nešto tu štetno; predana posvećenost povijesti, i to njezinu gubitničkom dijelu, s vremenom postaje opsesija, i posve onemogućuje pogled u budućnost.
U Srbiji, ta je sprega četnika, pjesnika i ratnika, dovela do stvaranja nečega što je Slavoj Žižek nazvao “vojno-pjesnički kompleks“, misleći na “spregu lirike i topova“, čiji je vrhunac bila posjeta ruskog pjesnika Eduarda Limonova srpskim položajima iznad Sarajeva.
Atmosfera oko Ravne gore u to vrijeme bila je nalik na tu žalosnu povijesnu uvertiru, mada bi, naravno, bilo pretjerano tvrditi da će rezultirati istim posljedicama...
Osim revalorizacije Mihailovićeve uloge, Dragoš Bajić izjednačio je partizanski i četnički pokret pa se srpski SUBNOR (udruženje partizanskih boraca Narodnooslobodilačkog rata) uznemirio. Dražu Mihailovića je srpski sud osudio na smrt kao ratnog zločinca i kolaboranta.
Tužitelj mu je bio Miloš Minić, suđenje su pratili deseci stranih novinara, pa je kvalifikacija “velikomučeništva“ u radikalnoj suprotnosti s uvriježenim shvaćanjem povijesti. Dražina djeca, povrh toga, bila su za vrijeme rata – na suprotnoj strani, u partizanima.
Inicijator snimanja serije tvrdio je, međutim, da su sva takva tumačenja neosnovana.
“Nema ni govora o tome da će serija rehabilitirati četnički pokret, ili mijenjati tumačenje rezultata Drugoga svjetskog rata“, rekao nam je prije prikazivanja serije Aleksandar Tijanić, prema čijoj zamisli je došlo do snimanja serije.
Tijanić, nekoć poznat kao “div hrvatskog novinarstva“, bio je ravnatelj srpske državne televizije, s kojom je pomeo konkurenciju. Ravnom gorom potukao je rekorde gledanosti.
Kontroverze su mu pritom samo išle na ruku.
“Nemam scenarij, ali vjerujem Radošu Bajiću. On se godinama spremao za taj posao, scenarij je pisan prema dokumentima, vrlo skrupulozno, pa su sve te bojazni neosnovane. Moguće je da je režiser i sam nastojao davati izjave koje će uzbuditi duhove, to je dobro za gledanost. Uostalom, strpite se, vidjet ćete seriju na jesen…“
U razgovoru za Express, Bajić je također tvrdio da razloga za bojazan nema:
“Strah od pretpostavke da će pukovnik Mihajlović biti anđeo, a Josip Broz đavo je besmislen” kaže Bajić.
“S ozbiljnom historijskom distancom i s uravnoteženom univerzalnom vizurom iz gornjeg rakursa, iz kojeg podjednako mogu dobro vidjeti i jedne i druge, ja ću ispričati svoju priču: Što se to dogodilo travnja 1941. godine; što će se to događati u strašnim danima kojima je srpski narod išao ususret mimo svoje volje poslije završetka Drugog svjetskog rata; tko je i gdje odlučio u kakvoj će državi živjeti Srbi poslije Drugog rata... O svemu ovome i još o mnogo čemu vjerujem bit će prilike da se pozabavimo u nastavku Dramske trilogije 1941.-1945. Što se braće Hrvata tiče – ako ne znaju odgovor, ne branim da ga sami potraže...”
Radoš Bajić dugo je zabranjivao fotografiranje glumaca na setu “Ravne gore”. Onda su u javnost procurile, navodno kradom snimljene fotografije glavnih aktera - Nebojše Glogovca, koji glumi Dražu Mihailovića, i Dragana Bjelogrlića, koji glumi Josipa Broza.
Draža Mihailović na njima izgleda isposnički, produhovljeno ali i avanturistički, poput Ernesta Hemingwaya, dok Josip Broz izgleda kao poboljšana verzija Eksera iz “Vratit će se rode”, poput malo jačeg šibicara koji je svu zaradu spiskao na novo “belo odelce” kod šanera u Čumićevu sokačetu...
Filmski Draža očito izgleda znatno bolje od realnog - govorimo o fotografiji - dok filmski Broz izgleda prilično deklasirano u odnosu prema originalu. Čovjek bi se mogao kladiti da će takva biti i matrica tumačenja povijesti.
Reklamni trailer bio je vrlo atraktivan. Uočljivo je da je riječ o skupoj produkciji, s mnogo kostima, statista, izvanrednom kamerom i, očito, mnogo povijesnih rekonstrukcija.
U “Ravnoj gori” govorne uloge ima više od 200 glumaca. Glogovac i Bjelogrlić najviše privlače pozornost javnosti. Oba glumca s dosta ushićenja govore o likovima koje tumače.
Nebojša Glogovac je rekao da je Draža bio fin čovjek. Glumac tvrdi kako je Mihailović bio “drag, sjetan i tužan čovjek, koji je organizirao gerilu protiv fašista, a sve govori da je bio potpuno suprotan slici krvoloka kakva su nam plasirali udžbenici iz povijesti i poslijeratna propaganda…“
O ulozi, Glogovac danas ne želi govoriti. Kaže da je serija naletjela na strahovite napade i prije nego što je završena, pa su glumci dogovorili zavjet šutnje. Do premijere.
Radošu Bajiću navodno dolaze prijetnje. Iz SUBNOR-a su mu poručili da će se osobno pokloniti na svakom mjestu gdje je četnik stradao u borbi s Nijemcima, ako takvo mjesto i takvog četnika nađu. Ogorčeni su prilično izvjesnim prevrednovanjem partizanskog pokreta u Srbiji, kao i Titove uloge.
Dragan Bjelogrlić dao je izjavu koja prilično utemeljuje o ulozi, Glogovac danas ne želi govoriti. Kaže da je serija naletjela na strahovite napade i prije nego što je završena, pa su glumci dogovorili zavjet šutnje. Do premijere. Radošu Bajiću navodno dolaze prijetnje.
Iz SUBNOR-a su mu poručili da će se osobno pokloniti na svakom mjestu gdje je četnik stradao u borbi s Nijemcima, ako takvo mjesto i takvog četnika nađu. Ogorčeni su prilično izvjesnim prevrednovanjem partizanskog pokreta u Srbiji, kao i Titove uloge. Dragan Bjelogrlić dao je izjavu koja prilično utemeljuje njihov strah.
"Josip Broz Tito je sigurno najveći i najcjenjeniji državnik rođen u ovom podneblju u novijoj povijesti", rekao je Dragan Bjelogrlić srpskim novinarima.
"Tito je golema politička figura, a za mene kao glumca je iznimno inspirativno to što je on čovek pun kontroverzi, čovek vrlo mistične biografije, čovek s mnogo različitih lica. Jednima je božanstvo, drugima kriminalac, zločinac. To su sve inspirativne kategorije za glumca koji igra takav lik. Naravno, nije lako. U ovom prvom serijalu Tito je samo mistična pojava, ali ako se serija bude nastavila, imat ću glumačkog prostora da barem nešto od tih svih slojeva koje je on imao pokušam odigrati."
Glumci oduševljeni serijom
Opisujući osobine lika, istaknuo je kako su dvije nezaobilazne.
"Dominantne su mi dvije njegove kontroverzne osobine. Najprije ta toplina koju je širio - i ja se sećam Tita kao jednog toplog čoveka, a drugo, kažu da je bio iznimno hladan i surov u svojim odlukama. Na isprepletanju tih dviju vrlo kontradiktornih osobina bazirat ću njegov karakter…"
Draža, dakle, s vremenom dobiva na toplini, a Tito na hladnoći i surovosti. Najpoznatiji slovenski filmski glumac, Radko Polič, u seriji glumi slovenskog časnika bivše kraljevske vojske. Njegovo je mišljenje o projektu krajnje pozitivno.
"U posljednjih 30 godina, nisam glumio u seriji koja je tako profesionalno pripremljena", kaže Polič.
Godinama prikupljao dokumente za seriju
"Ekipa je entuzijastična, atmosfera na setu je sjajna. Radoš Bajić godinama je prikupljao dokumente, ne samo papire, nego i filmske vrpce, konzultirao se sa stručnjacima, i nijedna scena koja je snimljena, a tiče se povijesnih ličnosti, nije snimljena bez oslonca na dokumente i činjenice."
Polić misli da će serija pozitivno djelovati na publiku u regiji.
"Moram reći da je takva serija potrebna. Duh Drugoga svjetskog rata bio je zguran u bocu, nisu pričane istine, nije bilo katarze. Pod tim uvjetima, nije je moglo ni biti. Ova serija je daleko od laži ili poluistina, ona je, rekao bih, istina Radoša Bajića kojemu potpuno vjerujem. Oko 90 posto likova su stvarne, povijesne ličnosti", kaže Polič.
Svatko se drži svoje istine
"Pojedine, uglavnom sporedne ličnosti, su fiktivne. Glumim Rudolfa Ukmara, komandanta puka koji u jednoj sceni izgovara sljedeće riječi: ‘Vi stvarno mislite da će se Hrvati, pa i Slovenci, s vama boriti protiv Nijemaca kako bi sačuvali Kraljevinu koju je stvorio Versailles, a tko je pitao Hrvate i Slovence u kakvoj državi žele živjeti, kakav će izbor imati i žele li dinastiju Karađorđevića ili svoju državu i slobodu? Vi, Srbi, ste sjajni ratnici, ali mudrost i realizam vam nisu jača strana. Ne bi li bilo bolje za sve narode koji pomalo iznuđeno žive u Jugoslaviji, da smo podržali njegovo veličanstvo kneza Pavla…“"
"Svi pomalo vidimo povijest kao Rašomon, ne samo u prošlim ratovima nego i u ovom. Svi mi držimo neke svoje istine, ne želimo s drugima razgovarati, kažemo, to je to i gotovo. Nadam se da će Radoš Bajić preskočiti tu granicu i doći do neke katarze. On sve to potpisuje i ja mu vjerujem. Pitanje suradnje s Nijemcima i Talijanima ključno je za odgovor na pitanje o četničkom pokretu."
Na pitanje kako bi autori serije mogli braniti očitu suradnju četnika s okupatorima, hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina tada je rekao kako će autori verojatno ići na tezu da Mihailović nije imao, kako bi se danas reklo, operativnu kontrolu nad četničkim formacijama u Bosni i Hrvatskoj.
Četnici su se borili protiv partizana
"Četnički je pokret, a na tome inzistiraju oni koji najviše rade na rehabilitaciji Draže Mihailovića, prije bio konfederacija, nego neki čvrsto ustrojen sustav s jasnom zapovjednom hijerarhijom. Izdvoji li se činjenica jasna kolaboriranja dalmatinskih četnika s Talijanima iz cjeline priče, pa se tomu dodaju priče (činjenice) o spašavanju američkih ili engleskih pilota, stvar se malo razvodni. U pogledu paralele između ustaša i četnika, ona pada na početku priče. Četnički je pokret startao istodobno s partizanima i u početku su imali iste ciljeve, a Draža je bio ministar u vladi koja je sjedila u Londonu, ne u Berlinu. U tom smislu postoje elementi koji dopuštaju zaključak da nije riječ o klasičnoj kolaboraciji, naročito u početku. No kad je rat krenuo prema raspletu, i kad je postalo jasno da se u pozadini pomalja konkurentski pokret za vlast, koji ima za cilj promjenu poretka, ali i ističe ravnopravnost različitih nacija, sve više dolazi do izražaja ideja da se taj pokret eliminira kao konkurent u aktualnoj ili budućoj borbi za vlast, u kojoj se ide na otvorenu kolaboraciju s Nijemcima. U Srbiji će rehabilitacija četništva ići preko teze da Mihailović tobože nije imao utjecaja na one četnike koji su kolaborirali. No četnici se jesu borili protiv partizana, čime su slabili antifašističku frontu. Od njih su odustali saveznici u Teheranu, kralj ih se morao odreći, oni su bili prokazani kao suradnici nacista i to ne samo oni popa Đujića nego i Dražini. To su gole činjenice...", rekao je Jakovina.
Zasad su dakle poznata neka problematična mjesta serije:
Prvo, cilj serije je prikazati Mihailovića kao velikomučenika. Drugo, kanonizirala je tvrdnju o dva antifašistička pokreta. Treće, pitanje je jesu li Hrvati i Slovenci izdali Jugoslaviju ili je Jugoslavija iznevjerila očekivanja Hrvata i Slovenaca?
