Radovan Karadžić je prije prije nekoliko godina dao intervju beogradskim Večernjim novostima, u kojem je otkrio sve o svom skrivanju i uhićenju.
"Kada je Đinđić ubijen, u isto vrijeme je usvojen Zakon o suradnji Republike Srpske s Hagom, a ja sam se tada zahvalio ljudima koji su me čuvali i završio suradnju, jer ih nisam htio inkriminirati. Tada sam počeo živjeti sam, izlazio sam kasno noću, šetao i kupovao si hranu. Međutim, policija je počela tragati za 'zemuncima' i njihovim skloništima. Zanimali su ih stanovi u kojima navodno nitko ne živi. Zato sam se odlučio pokazati susjedima, da vide da tu živi nekakav "čičica", ispričao je Karadžić.
Objasnio je da se tada pojavio kao Dragan Dabić.
"Prvo sam mora smršavjeti. Sa 112 kilograma morao sam doći do 80. Počeo sam nositi drugu odjeću, dolčevite, široke majice, sve ono što nikad prije nisam. Govorio sam ekavicom. Počeo sam se interesirati za zdrav način prehrane, otišao na nekoliko predavanja i upao u cijelu tu priču. U tom trenutku nestalo mi je novca, pa sam počeo držati predavanja o zdravoj prehrani. Radio sam za neke kompanije, a potom i kao savjetnik u nekoliko privatnih liječničkih ordinacija. Završio sam tečaj iz parapsihologije. Učitelj mi je bio jedan vrlo neobičan čovjek, nadaren. On mi je dao ime Dragan", kaže Karadžić.
No, prije svega toga i uzimanja lažnog identiteta, Karadžić otkriva kako se godinama nakon odlaska s vlasti slobodno kretao po Palama i Republici Srpskoj. Međutim, njegovo osiguranje je na udaljenom brdu s kojeg se vidjela njegova obiteljska kuća otkrilo opremu za termoviziju, te da je Carla Del Ponte rekla Biljani Plavšić da ga mogu posmatrati u njegovoj vlastitoj kući. Nakon toga se Karadžić odlučio preseliti iz svoje kuće u urbanije sredine, a njegovi ljudi su mu nalazili stanove u blizini banaka i poštanskih ureda, gdje je bilo puno kompjutera kako ne bi mogli locirati njegov laptop.
Guardian je napisao da je potraga za "balkanskim ratnim zločincima" uključivala najveću upotrebu specijalnih snaga ikad - na tome su radili Delta Force, Seals i SAS, a Karadžić im je bio meta broj jedan, kao i za CIA-u i MI6 .
"U tom trenutku bio je najtraženija osoba na svijetu. Lekcije naučene u potrazi za njim i njegovim kolegama prenesene su u Afganistan, Irak i potragu za Osamom bin Ladenom “, izvijestio je Guardian. Nakon ispitivanja osoba bliskih Karadžiću, utvrđeno je da je napustio Bosnu i otišao u Srbiju 1999. Navodno je preko noći prešao rijeku Drinu malim brodićem.
Nenajavljeno bi usred noći lovci na Karaždića upali u kuću supruge Ljiljane, nadajući se da će nešto pronaći ili da će ona kasnije otići k njemu, gdje god se skrivao, da ga upozori. Ljiljanu su pratili gdje god je išla, a bila je i prva meta nadzornih dronova, novih američkih igračaka koje su prvi put testirane u Bosni.
Koristili su svaki trik koji su znali - pretraživali su sela na granici Bosne i Hercegovine i Crne Gore u slučaju da naiđu na neku neobičnu aktivnost, tražili su satelitske antene na starim kućama, gledali su oglase u novinama...
U jednoj od najbizarnijih akcija, vojnici Delta jedinice legli su ispred konvoja na planinskoj cesti, dok je jedan od njih bio odjeven u odijelo gorile koje je prethodnog dana dovezeno iz SAD-a. Ideja je bila prevariti Karadžićeve stražare, poznate kao Preventiva, da uspore vozilo tek toliko da vojnici iz zasjede bace posebnu granatu na vrata kako bi omamili putnike. Operacija će postati dio povijesti Delta Forcea, ali središnji akter u predstavi nije se pojavio, piše Guardian, pozivajući se na knjigu "Mesarova staza" Juliana Borgera .
Po prvi put, a kako se ispostavilo, i posljednji put, informacija koja je dovela do akcije bila je pogrešna - namjerno ili slučajno. Trag se ohladio 2005. godine, ali je onda Mina Minić čuo da mu neko zvoni. Kada je otvorio vrata video je visokog čoveka guste brade i duge sede kose vezane u rep.
- Izgledao je kao redovnik koji je nešto loše učinio časnoj sestri - rekao je kasnije Minić.
Bio je to Karadžić, koji je isprobavao novi identitet koji su mu dali njegovi simpatizeri među srbijanskim obavještajcima, napisao je Guardian. Predstavio se kao Dragan Dabić. Živio je u Ulici Jurija Gagarina na Novom Beogradu.
Usput, jedna od njegovih susjeda s gornjeg kata bila je žena koja je radila za Interpol i čiji je posao bio koordinirati potragu za međunarodnim bjeguncima poput Karadžića. Sve više je vjerovao u pouzdanost svoje maske, pa je slobodno šetao ulicom i počeo posjećivati bar "Luda kuća", pisao je Julian Borger u knjizi "Krvnikov trag" (The butcher's trail). Karadžić je naime tad već bio dobio jezivi nadimak u zapadnim medijima "Butcher of Bosnia".
Zločinac se u intervjju srpskim novinama prisjetio se i 30. srpnja 2008. godine kada je uhićen, naglašavajući da je i tada znao da je "Haag kao razjareni bik".
"Još u avionu Vlade Srbije shvatio sam da im nisam nešto naročito važan, osim kao srpska paradigma, koju će egzemplarno udariti, da se srpstvo, ili bar Republika Srpska i njen narod nikada ne oporave. Na prvom mjestu mi je bilo da ne branim samo sebe, već cijelo srpstvo, jer me zbog toga i traže", zaključio je on.
Nevjerojatni dvostruki život i filmsko uhićenje
Bio je to prizor kao iz špijunskog trilera, scena koja se odigrala u večernjoj gužvi beogradskog autobusa na liniji 73. Četvorica muškaraca u civilu, predstavljajući se kao kontrolori karata, ukrcala su se i krenula prema sredini vozila. Njihova meta bio je neobičan starac duge sijede brade i kose svezane u punđu, s velikim slamnatim šeširom na glavi. Dok je posezao u džep za kartom, osjetio je čvrst stisak na ruci. - Doktor Karadžić? - upitao je jedan od muškaraca. - Ne, ja sam Dragan Dabić - prosvjedovao je starac. - Ne, vi ste Radovan Karadžić - inzistirao je agent. U tom je trenutku, 18. srpnja 2008. godine, iluzija koja je trajala godinama napokon raspršena. Svijet je saznao da je najtraženiji bjegunac s Balkana godinama živio svima pred nosom, glumeći ekscentričnog iscjelitelja.
Tko je bio doktor Dragan Dabić?
Prije nego što je razotkriven, Radovan Karadžić bio je Dragan David Dabić, karizmatični stručnjak za alternativnu medicinu. Njegov novi identitet bio je toliko bizaran i uvjerljiv da mu je omogućio slobodan život u glavnom gradu Srbije. Živio je u jednom od betonskih nebodera u Ulici Jurija Gagarina na Novom Beogradu, gdje su ga djeca iz susjedstva zvala "Djed Božićnjak". Ironično, samo nekoliko vrata dalje živjela je žena zaposlena u Interpolu, čiji je posao bio upravo koordinacija potrage za međunarodnim bjeguncima.
Pod krinkom Dabića, Karadžić je izgradio zavidnu karijeru. Predstavljao se kao neuropsihijatar, istraživač bioenergije i stručnjak za "ljudsku kvantnu energiju". Imao je vlastitu internetsku stranicu na kojoj je nudio "David Wellbeing Program" za liječenje svega, od astme i depresije do neplodnosti i ovisnosti. Njegova lažna biografija tvrdila je da je rođen u malom mjestu u središnjoj Srbiji, a profesionalne akreditacije su mu, navodno, ostale u Americi nakon gadnog razvoda sa suprugom.
Bio je redoviti kolumnist časopisa "Zdrav život", gdje je objavljivao feljtone o odnosu tišine i meditacije. Njegova javna pojavljivanja nisu bila rijetkost. Držao je predavanja diljem Srbije, od Smedereva i Kikinde do Novog Sada i Beograda, okupljajući stotine znatiželjnika. - Moram vam reći, bio je natprosječno kulturan, natprosječno rječit, natprosječno duhovit. Sve na njemu bilo je natprosječno - opisao ga je Goran Kojić, glavni urednik "Zdravog života".
Svoj društveni život Karadžić je vodio u lokalnoj kavani "Luda kuća", zadimljenom okupljalištu ratnih veterana i nacionalista. Na drvenim zidovima lokala visjele su uokvirene slike srpskih nacionalističkih ikona, s počasnim mjestom rezerviranim upravo za - Radovana Karadžića. U najmanje jednoj prilici, posjetitelji su nagovorili bradatog starca da uzme gusle i odsvira epsku pjesmu, izravno ispod vlastitog portreta. Nitko ga nije prepoznao.
Ljetovanje na Čiovu
Nevjerojatna drskost Karadžićevog skrivanja nije bila ograničena samo na Srbiju. Dok su ga najmoćnije svjetske agencije tražile po bosanskim planinama i manastirima, on je, koristeći lažne dokumente na ime Dragan Dabić, redovito ljetovao u Hrvatskoj.
Njegova putovnica imala je pečate koji su potvrđivali ulaske u Hrvatsku 2003., 2004. i posljednji put 6. lipnja 2007. godine. Najupečatljiviji je bio njegov boravak na otoku Čiovu 2006. godine, gdje je u mjestu Okrug Gornji proveo deset dana. Iznajmio je apartman, a vlasnici su ga se sjećali kao ljubaznog i zanimljivog starca.
- Odmah smo ga prepoznali - djeca su ga zvala Djed Božićnjak - ispričao je član obitelji koja mu je iznajmila smještaj.
Ponašao se kao bilo koji drugi turist. Plivao je, sunčao se i šetao uz more. Iako pravoslavac, redovito je posjećivao lokalnu katoličku crkvu, vjerojatno kako bi bio što manje sumnjiv. Činio se, kako su svjedoci rekli, kao pobožan i miran čovjek koji je puno čitao. Nitko nije mogao ni zamisliti da je taj simpatični starac zapravo čovjek optužen za genocid i najteže ratne zločine počinjene na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata.
Fatalna pogreška i kraj predstave
Godinama su elitne postrojbe, od američke Delta Force do britanskog SAS-a, bezuspješno tragale za Karadžićem. Koristili su dronove, prisluškivali komunikaciju i postavljali bizarne zasjede, poput one u kojoj je jedan vojnik bio odjeven u kostim gorile kako bi zaustavio njegov konvoj. No, Karadžić je uvijek bio korak ispred, vješto izbjegavajući svaku zamku.
Ključni preokret dogodio se tek nakon promjene vlasti u Srbiji 2008. godine, kada je novo vodstvo sigurnosne agencije BIA odlučilo intenzivirati potragu. Sudbina mu je zapečaćena jedne noći u proljeće te godine, kada je njegov brat Luka nazvao Dragana Dabića koristeći staru SIM karticu, jednu od onih koje su istražitelji već godinama imali na popisu kao dio mreže Karadžićevih pomagača. Taj poziv bio je signal koji su čekali.
Agenti su uskoro locirali neobičnog iscjelitelja na Novom Beogradu i shvatili koga imaju pred sobom. Započelo je tajno praćenje. Sam Karadžić je, prema riječima njegovog odvjetnika, sredinom srpnja počeo primjećivati nepoznata lica na stubištu zgrade i u "Ludoj kući". Znao je da se obruč steže.
Uvečer 18. srpnja - iako službeni Beograd kao datum navodi 21. srpnja - čovjek poznat kao Dragan Dabić napustio je svoj stan. S plavom majicom, šeširom i nekoliko torbi, uputio se na autobusnu stanicu. Ušao je u autobus broj 73, a nekoliko sjedala iza njega sjeo je jedan od pratitelja. Kad je autobus stigao do rubnih dijelova grada, presrela su ga dva policijska automobila. Predstava je bila gotova. Nestao je doktor Dabić, a na cesti pokraj Beograda ponovno se materijalizirao Radovan Karadžić, zbunjeni starac koji je u rukama čvrsto stiskao svoje torbe. Tako je uhvaćen "Mesar iz Bosne", koji je tvrdio da u Srebrenici nije ubijen niti jedan civil.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
bandit