Kao takva, bioetika nije imanentna znanstvenoj praksi, postavljajući vanjsku moralnost na takvu praksu. Moglo bi se reći da je bioetika izdaja etike imanentne znanstvenom poduhvatu. Etika "ne ugrožava našu znanstvenu želju, neprekidno slijedeći svoj put". Takvi pokušaji ograničavanja ne uspijevaju jer ignoriraju činjenicu da nema objektivnog ograničenja: sami otkrivamo da objekt – priroda – nije stabilan. Skeptici vole ukazivati na ograničenje našeg znanja o onome što se događa u prirodi.
Ipak, to ograničenje ni u jednom smislu ne znači da trebamo preuveličavati ekološke prijetnje. Naprotiv, trebali bismo biti još pažljiviji jer je stanje duboko nepredvidivo. Skorašnja neznanja o globalnom zagrijavanju ne signaliziraju da stvari nisu previše ozbiljne, nego da su još kaotičnije nego što smo mislili. I da su prirodni i društveni faktori neraskidivo povezani. Možemo li onda protiv takve prijetnje iskoristiti kapitalizam?
Iako kapitalizam doista može ekologiju pretvoriti u novo područje kapitalističkih investicija i konkurencije, sama priroda rizika fundamentalno onemogućava rješenje tržišta. Zašto? Kapitalizam funkcionira samo u preciznim društvenim uvjetima; to podrazumijeva povjerenje u objetiviziran tržišni mehanizam "nevidljive ruke" koji, kao vrsta lukavstva uma, jamči da konkurencija individualnih egotizama radi za kolektivno dobro.
Međutim, nalazimo se usred radikalne promjene; ono što se danas pojavljuje na obzoru neobična je mogućnost da će subjektivna intervencija biti okidač za ekološku katastrofu, sudbinu biogenetske mutacije, nuklearnu ili sličnu vojnodruštvenu katastrofu itd. Prvi put u ljudskoj povijesti čin jednog društvenopolitičkog čimbenika efikasno može promijeniti, pa čak i prekinuti svjetski povijesni, čak i prirodni proces. Jean-Pierre Dupuy upućuje na teoriju kompleksnih sustava koja objašnjava dvije suprotne osobine; njihov robustan stabilan karakter i njihovu krajnju ranjivost.
Takav sistem se može prilagoditi velikim poremećajima, integrirati ih i pronaći novu ravnotežu i stabilnost, ali samo do određenog praga, do "prijelomne točke", iznad kojeg i malo uznemirenje može prouzročiti totalnu katastrofu i dovesti do uspostavljanja sasvim drugačijeg poretka. Vjekovima čovječanstvo nije moralo brinuti o utjecaju na okolinu svojim produktivnim aktivnostima. Priroda je bila sposobna prilagoditi se šumarstvu, upotrebi ugljena, nafte itd.
