Siječanj je 1968.: Drugi svjetski rat završio je prije 22 godine i nekoliko mjeseci. Doba je to u kojem se sve, pa i vrijeme, mjeri drukčije nego danas. Svijet, Jugoslavija u njemu i Hrvatska u njoj sporiji su, puno sporiji nego sad. Ipak, svašta se nešto desilo u te 22 godine i nekoliko mjeseci. Nogometni klub Dinamo osvojio je Kup velesajamskih gradova, a Rukometni klub Partizan iz Bjelovara igrao u finalu Kupa prvaka. Zagreb, tada kao i sada glavni grad Hrvatske, doživio je i preživio veliku poplavu.
Svemoćni jugoslavenski šef svih špijuna, Aleksandar Ranković, smijenjen je i izbačen iz Saveza komunista. Tito je Staljinu rekao najvažnije "ne" u svojoj političkoj karijeri, a Goli otok prestao je biti logor za takozvane informbiroovce. Muški nasljednici u Dalmaciji počeli su shvaćati kako, ipak, nisu bolje prošli od sestara kojima se ostavljala neplodna zemlja uz more: isplatom regresa počeo je masovni turizam! Vatroslav Mimica snimio je "Kaja, ubit ću te", jedan od najvažnijih filmova Crnog vala.
Ivo Robić uvelike je bio zvijezda, kako tu, doma, tako i Njemačkoj ili Britaniji. No nisu to bile one godine za koje se, tek kad prođu, shvati da su se mogle smatrati zlatnim. Ekonomiju su gušili deficit i inflacija, a reforme započete 1964. još nisu davale nikakve značajnije rezultate. Ipak, nije to bilo teško poratno vrijeme: prošle su, zaboga, 22 godine i nekoliko mjeseci od kraja najstrašnijeg u povijesti svih ratova. Rođeni 1945. već su i škole završili, odslužili obvezni vojni rok i studirali ako su htjeli.
Oni što nisu više bili za knjige radili su, baš kao i oni što su imali ratnog, ali nisu i radnog staža za mirovinu.
Siječanj je 2018.: Domovinski rat završio je pobjedom Hrvatske vojske prije 22 godine i nekoliko mjeseci. Doba je ovo u kojem je sve, pa i vrijeme, nekako brže nego sredinom prošlog stoljeća. Svijet i Hrvatska u njemu svjedoče promjenama kakve povijest ne pamti.
Nema što se nije desilo u ta dva desetljeća, još dvije godine i nekoliko mjeseci: nacionalna nogometna selekcija bila je treća na svijetu, rukometna prva, a Goran Ivanišević osvojio je Wimbledon. Glavni grad postao je turistička destinacija, dok se turistima preporučuje povlačenje iz popularnih destinacija uz more. Franjo Tuđman je umro, Ivo Sanader podnio ostavku, premijer je bio čak i Tihomir Orešković. Hrvatska je članica NATO-a i Europske unije. Izašla je, kažu, i iz recesije, pa sve raste, a ne samo djeca.
Svakih nekoliko godina, sve češće u nepravilnim razmacima, održavaju se izbori, nema verbalnog delikta i ima komercijalnih medija. U školu idu oni što se ne sjećaju dial upa, a pri kraju studija su oni koji su rođeni 1995. Rimac proizvodi električne automobile, programeri iz Slavonije ili Zagore rade za indijske i američke partnere, punoljetni su postali rođeni prvih dana prvog mjeseca novog milenija...
"U ovom teškom poratnom vremenu osobito je potrebno stvarati pozitivnu klimu u društvu, širiti toleranciju, zajedništvo i mir", rekao je zadarski nadbiskup Želimir Puljić, komentirajući predstavu Olivera Frljića nastalu prema tekstu Luigija Pirandella "Šest lica traži autora".
Neupućenima, ako takvih na njihovu sreću ima, treba pojasniti da Puljić nije tražio zaštitu slobodoumnog režisera u teističkom gulagu nego, sasvim suprotno, zaštitu vjerničkih osjećaja, i to nakon što je znanosti nepoznatom metodom izmjerio nivo njihove povrijeđenosti.
Svećenici u Hrvatskoj u malo su čemu dobri kao u zamjeni teza, pa tu ni Puljić nije iznimka. Jest, međutim, poseban po tome što je 2018. nazvao teškim poratnim vremenom, iako su od zadnjeg rata prošle pune 22 godine i nekoliko mjeseci, sasvim dovoljno da se rodiš, prohodaš, naučiš govoriti, čitati, pisati, voziti automobil, da stekneš fakultetsku diplomu i odeš u, recimo, Irsku.
To što je sintagma o "teškom poratnom vremenu" činjenično neutemeljena ne znači da krivo govori o duhu vremena i čuvarima toga duha u čije je ime progovorio Puljić. Cijela izuzetno brojna kasta u Hrvatskoj uživa socijalne privilegije i igra bitnu društvenu ulogu u tome da vrijeme, bez obzira na kalendar, održi upravo teškim i poratnim, savršenim da se provedu neostvareni ciljevi. Nadbiskup Puljić u ovom je slučaju njen glasnogovornik: prenositelj vjerovanja da rat možda jest gotov, ali ne na način na koji je to trebalo biti.
Kler, kao i dio političke elite, te o njima financijski ovisni reprezenti ratnih veterana i stradalničkih udruga, nemaju problema s društvom koje počiva na dogmama nego s tim tko dogme nameće. Njima mir kao takav ne predstavlja ispunjenje cilja nego prepreku u kreiranju klime u kojoj će Crkva biti ono što je bila partija, branitelji zamjena za SUBNOR, demokracija proces u kojem svi mogu birati ili biti birani, ali će pobjeđivati najkonzervativnije krilo HDZ-a, dok će razne manjinske skupine biti ili nevidljive ili manifestativno lojalne.
Pobjednici u Drugom svjetskom ratu, Titovi partizani, one davne 1968., 22 godine i nekoliko mjeseci nakon trijumfa nad fašizmom, nisu, u većini, mogli reći da ne žive u državi i društvu za koje su se borili. Pobjednicima u Domovinskom ratu i dalje se, i 2018., nameće mišljenje da su dobili i državu i društvo za koje se nisu borili i da svoju borbu imaju nastaviti. Nesreća je što oni sve više i više vjeruju u svoju misiju "u ovom teškom poratnom vremenu", koje traje li ga traje, bez obzira na to što su prošle 22 godine i nekoliko mjeseci od kraja posljednjeg rata.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ma stvar je jasna, bar ako znadete čitati između redova? Eto, recimo u Zagrebu Sjupština raspravlja o 1945. godini a problema imamo na pretek?! Što naš mali dr. Mengele hoće? Ruši natpise trgova, ulica itd? Samo radi trošak za promjenu ... prikaži još! dokumenata Zagrepčana! A što je učinio za Zagreb, izgradio, popravio, izgradio tvornicu? Ništa? Trebao bi odgovarati za svoj rad onima koji su ga birali!? Što se tiče boraca, kao i svi Carevi, Kraljevi, nakon rata su se morali pobrinuti za ratnike? Penzija i kraj!
a, samo godinu dana prije te 1968. , hrvatski intelektualci su potpisali "deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika" - što bi rekli "hrvatizirajmo dekroatiziranu hrvatsku" - .bio je to I. ustanak hrvata u titovoj jugoslaviji, koji će je ... prikaži još! u trećem pokušaju rasturiti, a naš emir imamović prika ni slova o tome. e, moj prika, te 1967. je smjer toka rijeke save bio povezan s budućom sudbinom hrvatske. sava je potekla uzvodno.
Ovo definitivno nije država za koju su se borili obični ljudi, "mali hrvati" koji su svojoj djeci, unucima i sebi željeli stvoriti jednu pravednu državu u kojoj bi svi mogli lijepo živjeti. No, kada su skinuli uniformu, prvo su vidjeli ... prikaži još! da je njihovo radno mjesto zauzeto i da se nemaju kuda vratiti. Možda na neko slabije plaćeno radno mjesto. Zatim su skužili da je njihovo poduzeće u rukama nekog polupismenog tajkuna iz "dijaspore" ili iz proslavljene "Minken bojne". ...