Život ponekad piše nevjerojatne priče. Jedna od takvih je i ona o Jimmyju Lyggettu, Afroamerikancu koji je, bježeći od rasne segregacije u Sjedinjenim Državama, vrhunac svoje karijere i osobne slobode pronašao - u Zagrebu.
Jimmy Lyggett rođen je 1897. u Philadelphiji, tadašnjem srcu američkog boksa. Odrastajući u siromašnoj crnačkoj obitelji, životne prilike nisu mu bile naklonjene, a ring je bio jedan od rijetkih izlaza. Svoj talent pokazao je vrlo rano, ušavši u profesionalne vode sa samo 17 godina. Ubrzo je postalo jasno da je Lyggett klasa za sebe. S 20 godina osvojio je prvenstvo Sjedinjenih Država za profesionalne crne boksače, a samo godinu kasnije, nakon što je u 19. rundi nokautirao Eddieja Palmera, postao je i svjetski prvak u poluteškoj kategoriji, ali opet - samo u "obojenoj" konkurenciji.
U tadašnjoj Americi, rasni zakoni branili su mečeve između crnih i bijelih boraca, čime su Lyggettu bila zatvorena vrata prave slave. Njegova ambicija bila je veća.
- Htio sam biti najbolji, stvarno najbolji. A znao sam da mi to ovako nitko neće priznati - govorio je.
Vođen tom željom, donio je odluku - ukrcao se na brod za Europu kako bi se dokazao protiv najboljih boraca svijeta, neovisno o boji kože. Ironično, iz "obećane zemlje" otišao je tražiti prava na kontinent koji će uskoro progutati mrak totalitarnih režima.
Ljubav ga je dovela u Zagreb
U Europi je Lyggett brzo počeo graditi ime. Nizao je pobjede u Njemačkoj, Austriji i Poljskoj, a njegova vještina i pojava privlačile su publiku. Vrhunac njegove europske karijere bili su mečevi protiv njemačke boksačke zvijezde Maxa Schmelinga, kasnijeg svjetskog prvaka. Prvi put su se borili 1924. u Kölnu, gdje je Lyggett izgubio zbog kontroverzne sudačke diskvalifikacije, iako je tijekom meča imao Schmelinga u nokdaunu. U revanšu godinu dana kasnije u Berlinu, suci su borbu proglasili neriješenom. Lyggett se ponovno osjećao pokradenim, uvjeren da kao Amerikanac crne boje kože nikada neće dobiti pravednu odluku u srcu Njemačke.
Iako mu je svjetska titula izmaknula, tijekom boravka u Beču dogodio jedan susret promijenio mu je život. Upoznao je Hrvaticu Rozu, ljubav svog života. Par se ubrzo vjenčao, a na njezin nagovor, početkom 1930-ih, preselili su se u Zagreb, tada dio Kraljevine Jugoslavije.
Otac zagrebačkog boksa
U 33. godini Lyggett je završio profesionalnu karijeru i posvetio se trenerskom poslu. Njegov dolazak bio je dar s neba za zagrebački sport. Otvorio je vlastitu školu boksa, ili "šakanja", u Ilici 30, a kao dvoranu koristio je i skladište koje mu je ustupio prijatelj gostioničar u Preradovićevoj ulici. Njegove američke metode treninga i golemo iskustvo donijeli su revoluciju. Trenirao je borce u gotovo svim zagrebačkim klubovima - Croatiji (HAŠK), Herkulesu, Radniku, pa čak i u židovskom Makabiju.
Njegov učenik, boksač Milan Maglica, kasnije ga je opisao kao izvanrednog pedagoga.
- Ako želimo opisati Jimmyja, treba naglasiti da je bio prije svega čovjek, a zatim izvrstan demonstrator boksačkih vještina. Natucao je hrvatski jezik, pa je uglavnom govorio simpatičnom kombinacijom engleskoga i njemačkoga s pokojom riječi hrvatskoga. Njegovi učenici su, kako bi nadoknadili nedostatak verbalnog razumijevanja, očima gutali njegove pokrete i ponavljali.
U Zagrebu je bio iznimno popularan, a prijatelji su mu nadjenuli nadimak "glista". Pod njegovim vodstvom, boks je u gradu doživio procvat, a više od 30 njegovih boraca postali su državni prvaci. Vrhunac priznanja stigao je 1939. godine, kada je imenovan izbornikom boksačke reprezentacije Banovine Hrvatske.
Izbornik u najmračnijim vremenima
Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, Lyggettova sudbina postaje još nevjerojatnija. U državi koja je donijela rasne zakone po uzoru na nacističku Njemačku i sustavno proganjala Židove, Srbe i Rome, Jimmy je uspio zadržati svoju funkciju. Miško Zebić, ministar sporta NDH, osobno se založio da Lyggett ostane izbornik.
Živio je u stanu u središtu Zagreba, na križanju Klaićeve i Kačićeve, dok je njegova supruga Roza dobila posao u kazalištu. Sam Lyggett je, prema svjedočanstvima, bio apolitičan i posvećen isključivo sportu.
- Ovdje mi je mnogo bolje nego u domovini, a politika me ionako nikad nije zanimala. Čitav moj život je boks i to ovdje mogu raditi slobodnije nego u Americi - navodno je izjavio jednom prilikom.
Kao uvjereni antikomunist, Lyggett je 1945. godine, pred dolazak partizana, odlučio s Rozom napustiti Hrvatsku i vratiti se u Sjedinjene Države. Put ih je vodio preko Italije, gdje su mjesecima čekali brod za Ameriku. Nažalost, tijekom čekanja u Milanu, Roza se razboljela i preminula. Slomljen tugom, Jimmy ju je pokopao u Italiji i sam se vratio u domovinu.
O njegovu životu nakon povratka zna se vrlo malo. Čovjek koji je pobjegao od siromaštva i rasizma kako bi osvojio svijet, na kraju je umro onako kako je i počeo - sam, u anonimnosti i bijedi, negdje oko 1955. godine.
