Da je Božo Petrov znao kako je lijepo biti u opoziciji, ne bi dva puta lijegao s HDZ-om i ustajao popišan. Ali dobro, čovjek se uči dok ga Andrej Plenković ne nabije nogom iz Vlade pa je Most sad treća oporbena stranka u Saboru, što njima uopće nije loše. Nekoliko zastupnika prima lijep novac, država ih sufinancira kao stranku, u Zagreb više ne idu na jedan dan da vide zoološki vrt i kupe majicu u Avenue Mallu... Pri tome, mogu maštati koliko ih je volja. Nemaju vlasti, pa samim time ni odgovornosti niti će, oboje, uskoro vidjeti.
Most je, dakle, u miru božjem smislio nešto što su nazvali "Pokret ostanka" i što podrazumijeva set mjera kojim će se, prvo, zaustaviti trend iseljavanja iz Hrvatske, pa malo zatim povećati broj novorođene djece. Potrudili su se suradnici dr. Petrova, podijelili se na zadužene za zdravstvo, poljoprivredu, reproduktivni seks, sektor investicija, dok nad svima lebdi mudra misao mladog dragog vođe prema kojoj je "najbolja demografska mjera - dobro plaćen posao".
"Ja sam o tome nešto pisao, ali vi, gospodo, očito ništa ne čitate", rekao je Miroslav Krleža, a mogao bi i Boris Rašeta, jer je Vice Vukov pokojni. Uglavnom, prema Mostovu planu, selo i poljoprivreda bi trebali biti pokretači razvoja - isto ono selo i ista ona ruralna područja s kojima se, prema istraživanju Vice Vukova o kojem je Rašeta pisao baš u ovim novinama, nije ozbiljno računalo još tamo 1945., kad su Staljin i Churchill dijelili Jugoslaviju i dogovorili se da Hrvatska, kao visokoindustrijalizirana, bude u sovjetskoj zoni, za razliku od ruralne Srbije!
Da ne čitaju krive stvari, kako je rekao Štulić, u Mostu bi znali i koja je to definicija dobre plaće. U jesen 2013. godine, na Trgu konfederacije u švicarskom gradu Bernu, članovi dvije udruge - frankofone "Biern" i njemačke "Initiative Grundeinkommen" - izveli su performans u kojemu su na ulicu prosuli 14 tona kovanica, zahtijevajući izmjenu Ustava i unošenje članka prema kojem: "Savezna država brine o uvođenju bezuvjetnog temeljnog prihoda. Svrha bezuvjetnog temeljnog prihoda je omogućiti cjelokupnom stanovništu život dostojan čovjeka i sudjelovanje u javnom životu".
Kad je jednom upitan što misli o diktaturi proletarijata, slovenski filozof Slavoj Žižek je, navodno, ali sigurno u šali, rekao: "Ostavimo se proletarijata, fokusirajmo se na diktaturu". Ostavimo se, dakle, bezuvjetnog temeljnog prihoda i fokusirajmo se "na život dostojan čovjeka i sudjelovanje u javnom životu".
Uzmimo četveročlanu obitelj koja na stanovanje mjesečno troši 3000 kuna - najam ili rata kredita plus režije - zatim 200 dnevno na hranu, 1000 na automobil, po samo pet na dječje radosti i po 20 za kavu odraslih.
To je, je li, 11.500 bez popravka bojlera, jednog jedinog obroka u restoranu, javnog prijevoza, vrtića ili školskog izleta, obnove odjeće, novih patika za tjelesni, škole stranih jezika ili treninga karatea, putovanja dalje od najbližeg brda, kupljene knjige, članarine u knjižnici, godišnjeg odmora u Brelima, odlaska u kazalište, kino ili na koncert - što sve spada u sudjelovanje u javnom životu. Skraćeno, "za život dostojan čovjeka i sudjelovanje u javnom životu", četvoročlanoj obitelji treba jedna saborska plaća s naknadom za članstvo u dva - tri odbora. Pola nje bi - oko 10.000 kuna - ako nije jasno, trebao biti prosjek. I to ćemo, da se i to pojasni, dočekati oko nikad.
No sve i da nekim čudom dočekamo, najmanje dvije bitne stvari se neće promijeniti: ljudi neće prestati odlaziti i neće početi praviti djecu kao na tvorničkoj traci. Osim nezaposlenih i potplaćenih, iz Hrvatske odlaze i oni čija su mjesečna primanja solidna. Odlaze, ali "ne na privremeni rad i da se pate 30 godina, kupe veliko bijelo njemačko auto i naprave najvišu kuću u selu", nego da ostanu trajno u zemljama u kojima će im djeca imati dobro obrazovanje, dobiti diplome koje vrijede više od stranačke iskaznice, doktoru neće ići u slučaju krajnje nužde i, općenito, neće svaku večer morati provjeravati gledaju li "Dnevnik" ili freak show s ozbiljnim voditeljskim parom.
Projekt suvremene, nezavisne Hrvatske možda nije propao, ali sve u njoj jeste, od nacionalizma do pratećeg mu kapitalizma, od novog konzervativizma do turizma, u kojem tektonske poremećaje izazivaju odlasci festivala na kojima nimalo smjerni gosti javno i bjesomučno troše na koktele te tajno na ilegalne dizalice.
"Omogućavanje dostojnog života svim građanima je zapravo jedini pravi smisao države, svi drugi smislovi su neozbiljni", napisao je baš povodom švicarskog referenduma o bezuvjetnom temeljnom prihodu književnik i novinar Damir Pilić.
I baš eto to, "omogućavanje dostojnog života svim građanima", nije uspjelo u Hrvatskoj: bogatstvo odabrane, podobne manjine je uvećano, socijalne razlike najveće su od Drugog svjetskog rata, a od industrije zbog koje je - uz i turizam - Hrvatska u osamdesetim godinama prošlog stoljeća bila ekonomski usporediva sa Španjolskom ostalo je masovno rentanje prirodnih ljepota i ponekog spomenika pod zaštitom UNESCO-a.
Bivša, socijalistička Hrvatska bila je druga po bogatstvu u SFRJ i predzadnja po broju novorođenih: zadnja je bila bogatija Slovenija. Viši standard, naime, ne podrazumijeva i više djece, nego više potrebe za slobodnim vremenom radi putovanja, obrazovanja, uživanja u luksuzu i, je li, sudjelovanja u javnom životu.
Lijepo je, sve u svemu, biti oporba u Hrvatskoj: ne treba znati ni što je bilo niti kako jeste, a može se maštati do mile volje. Sve na radost osobe čija potpora znači da to nešto - u konkretnom slučaju Mostov "Pokret ostanka" - u startu ne valja ništa: putujuće predsjednice Kolinde Grabar Kitarović osobno.
