Dio HDZ-a Andreja Plenkovića vidi kao trojanskog konja ljevice. Opisuju ga kao liberala, esdepeovca, "jugokomunističkoga gojenca", anemičnog antidomoljuba, briselskog ćatu, dezertera, napuhanca, despota, "željeznu ruku"... Ratifikacija "Istanbulske konvencije" krunski je dokaz njegove prijetvornosti koja je, misle oni, postala očita još u vrijeme kad je sklopio pakt s HNS-om.
Ostanak Plenkovića na vrhu HDZ-a i Vlade značit će, prema njihovu mišljenju, nastavak rashrvaćivanja zemlje pa bi tu nevolju trebalo pod hitno prekinuti. Puč i izlazak na izbore značio bi suviše veliki rizik odvajanja od državne blagajne, za koju je većini priraslo srce, pa je odvajanje nemoguće objaviti bez riskantne i teške operacije. Zato treba naći drugi način. U HDZ-u, međutim, nemaju odgovor na pitanje: Kako? Taj se odgovor počeo sramežljivo pomaljati iz Mostovih redova.
Na pitanje ‘kako?’, oni kažu tako da se Plenkovića sruši, a na njegovo mjesto instalira Davor Ivo Stier. On je čovjek po mjeri desnice, Kaptola i Mosta. S njim na čelu, HDZ bi, bez novih izbora, mogao opet stupiti u koaliciju s Mostom. Ta bi koalicija imala dovoljno ruku i bez HNS-a, koji bi bio izbačen iz Vlade, pa bi se "dite vratilo materi", HDZ bi se vratio sam sebi, a Most bi se vratio u Vladu dobivši - po treći put - priliku da "sukreira državnu politiku", recimo to tako, Kolindinim rječnikom.
Ali taj plan ima masu jednostavnih i vidljivih vrlina te nekoliko kardinalnih, ali nesavladivih poteškoća. "Davor Ivo Stier ni ne sanja o rušenju Plenkovića", kažu nam izvori iz vrha HDZ-a dobro upućeni u kadrovske profile: "On se s Plenkovićem ne slaže oko Konvencije i nekih drugih stvari, ali ni ne pomišlja na njegovo rušenje. Jednom mi je čak rekao: ‘Ovo je Andrejeva era’. Stier je uvjeren da je Plenković čvrsto u sedlu, i ne samo to. On misli da bi Plenković, ako to poželi, mogao osvojiti i drugi mandat".
Ako je to točno, Stier je ozbiljan realist. U politiku je ušao vođen, među ostalim, traženjem nove paradigme za Hrvatsku. Ta bi nova paradigma podrazumijevala uništenje klijentelizma, maligne političke bolesti koja se širi po svim krajevima zemlje. Stier se zalagao za inkluzivnost, izbore "jedan čovjek, jedan glas" unutar stranke i niz drugih, šire prihvatljivih načela, ali nikad nije pokazivao lidersku ambiciju...
Nevoisno o tomu, plan o dovođenju Stiera ima još nekoliko nepoznanica. Kako bi bilo moguće srušiti Plenkovića, a dovesti Stiera bez novih izbora? Bi li Kolinda dala mandat ako bi taj HDZ i Most imali dovoljno ruku? Vjerojatno bi, Ustav joj daje to pravo, ali to nije sasvim sigurno. A novi izbori su, ipak, rizik: što ako nacija odluči kazniti i Most i HDZ?
"Stier možda sad ne želi uzeti stranku", kaže nam drugi izvor, ali tko vam jamči da je neće htjeti ako Plenković padne? Dobit će poguranac i od Crkve, bit će zamoljen da preuzme kormilo napaćene domovine, koja je izložena egzodusu, pogubnim zapadnim trendovima, zlu rodne teorije i slično. Pa jeste li vi baš sasvim sigurni da bi on to odbio? Zasad Plenkovića u sedlu čvrsto drže i neke druge, nevidljive poluge moći. "Plenković je u koaliciju s HNS-om ušao iz trećeg pokušaja te stranke", kaže nam izvor iz HDZ-a.
"Prvi put, koaliciju HDZ-a i HNS-a dogovorio je još Tomislav Karamarko, ali o tome nitko ne piše. Ne znam zašto, je li to novinarima zabranjeno? Drugi put dio predsjedništva HDZ-a nagovarao je Plenkovića da ne ide u koaliciju s Mostom nego da odmah ide s HNS-om. On to tada, u listopadu, nije prihvatio, ali se na to odlučio kad je izbacio Most iz Vlade. Desetak dana nakon toga Prvo plinarsko društvo postpisalo je desetogodišnji ugovor s Gazpromom. To vam je jedino pravo geopolitičko pitanje, sve drugo je nebitno", završava naš izvor.
To znači da vlada Andreja Plenkovića i Ivana Vrdoljaka, ipak, nije tako nesklona Rusima kako se čini. Prvo plinarsko društvo carstvo je u nastajanju. Gazprom mu pod povoljnim uvjetima prodaje plin, ono ga distribuira po cijeloj Hrvatskoj, a zahvaljujući dobrim maržama, njihov se utjecaj širi. Nasuprot toj strukturi, stoje strukture klerikalne desnice u HDZ-u i izvan njega.
Zagrebački prosvjed protiv Istanbulske konvencije pokazao je nemoć, crkvene i izvancrkvene, klerikalne i pravaške desnice. Na "pitanju svih pitanja" oni su na Trg uspjeli izvesti tek 8000 ljudi. To je fijasko. I to nije slučajno. Kakva god, naime, bila predodžba o moći, snazi i utjecaju Crkve ili pravaša, Hrvatska je ipak sekularna zemlja lišena radikalizma, osobito vjerskog.
Da, gotovo 90 posto građana jesu katolici, ali niti su svi među njima praktični vjernici niti su fanatici. Mnogi su običajni vjernici, sakupljači sakramenata, nastavljači tradicije, oportunisti... Vjernika vehabijskog tipa vrlo je malo. Politički, Hrvatska je centar. U Vladi su pravaši bili manje puta od manjina.
Svi su vodeći hrvatski političari bili antiklerikalno raspoloženi. Ante Starčević nije volio Crkvu, no on je bio umjeren naspram Stjepana Radića, koji je lansirao doskočicu "popovi-lopovi", koja bi danas, u vrijeme svećenika koji više vole Mercedese i vile od evanđelja, imala dosta uspjeha. I Antunu i Stjepanu Radiću pojam "klera" značio je - kako smo već pisali - neku vrstu psovke.
"Pustite narod kamo hoće. Neka mu pop ne mieša u Vjeru politike, a niti u politiku neka ne mieša Vjere, pa ćemo vidjeti koliko naroda imadu popovi za svoju stranku, a koliko su naroda Vjerom dovukli u druge stranke. Neka i seljaku jednom svane vedar proljetni dan bez laži", napisao je svojedobno Antun Radić, učen čovjek, popularni pučki prosvjetitelj.
U nastupu u Krašiću, u rujnu 1924., Stjepan Radić je rekao: "Svećenici, odnosno biskupi su učitelji vjere i njih kao takve slušamo u crkvi, pa i izvan crkve. Ali kad vjeru pomiješaju s politikom, i to s ovakvom poganom politikom osvete, krvi, oholosti i proždrljivosti, onda nisu učitelji, nego rušitelji vjere i Crkve".
U istom je govoru rekao: "Stari satrapski popovski ugled raspao se kao što nestaje gusta magla na suncu. Narod je prestao da vjeruje u popa, ali zato nije izgubio svoje kršćanske vjere. Time je najbolje oborena u prah ona popovska doskočica da oni čuvaju vjeru u narodu. Ne čuvaju je oni, nego je čuva narod od njih".
O Crkvi ovako, gotovo nikad, nije govorio ni Tito, a HDZ je u biti uskočio na mjesto HSS-a u hrvatskoj političkoj tradiciji postavši - baš kao i stranka braće Radić - stožernom političkom organizacijom hrvatskog naroda. Usput treba dodati da su i drugi najutjecajniji politički pokreti u Hrvatskoj, od ustaškog do komunističkog, manje ili više radikalno zaobilazili Kaptol.
Da je biračko tijelo klerikalno raspoloženo, ne bi Mesić dva puta dobio izbore s 1,4 milijuna glasova (oko 65 posto) niti bi ih dobio Josipović. Da je Kolinda u kampanji govorila onako kako govori u mandatu, imala bi desetke tisuća glasova manje. Obiteljski pokret, desnica i Crkva spremaju u Splitu novi prosvjed protiv Istanbulske konvencije.
On bi mogao biti masovniji od zagrebačkog, ali od tog brašna neće biti političke pogače. Klerikalna će scena još dugo morati trpjeti "briselskog ćatu", naprosto zato što sama nema nikoga tko bi ćatu mogao savladati.
