Top News
114 prikaza

Da, ISIL bi zaista na vlast mogao dovesti bizarnog milijardera

Donald Trump
Press Association/PIXSELL
‘Proslavio’ se tvrdnjama da su Arapi u Americi slavili 11. rujna, no Carson ga je nadmašio tvrdnjama kako je evolucija sotonistička teorija, a Veliki prasak bajka

Budući da američka demokracija datira prije kompjutora, univerzalne pismenosti i obaveznog osnovnog obrazovanja, tako je i izborni proces osmišljen i prilagođen 18. stoljeću.

Predsjednika zapravo ne bira narod direktnim glasanjem, nego ga biraju tzv. elektori, šačica stranačkih funkcionera i uhljeba, koje imenuju državne skupštine, a ima ih sve skupa 538, relativno proporcionalno raspoređenih prema veličini populacije svake države, i daju svoj glas onom kandidatu za kojeg su glasali birači u njihovu izbornom okrugu. 

Tako da glas pojedinom elektoru znači i glas kandidatu kome je taj elektor obećao potporu.

Neke države čak kažnjavaju novčanom kaznom elektore koji daju svoj glas suprotno od glasa koji su dobili. Taj proces u općim izborima je, međutim, neusporedivo jasniji i jednostavniji od procesa kojim vodeće stranke - Demokrati i Republikanci - nominiraju predsjedničke kandidate za te opće izbore, kroz tzv “primaries” i “caucuses”.

Ponovno, građani ne glasaju direktno za kandidate, nego za delegate koji moraju dati glas onom kandidatu kojem su dali glas birači koje predstavljaju: tako da je glas za delegata glas za kandidata. Osim ako se ne radi o “superdelegatu”. Superdelegati su delegati koji nisu obavezani glasom birača za kojeg će kandidata glasati. 

Najčešće su to članovi stranačkih rukovodstava pojedinih država i shodno tome glasaju za kandidate establišmenta. Jedna šestina delegata, koji će odlučiti između Hilary Clinton i Bernieja Sandersa, za nominaciju Demokratske stranke, su superdelegati, a među njima je potpora za Hillary Clinton 45:1.

Bernie, dakle, treba gotovo 20 posto više glasova birača da bi bio izabran, i to teško može promijeniti, bez obzira na karizmu i vrtoglav rast u anketama. Demokratsko stranačko rukovodstvo mu ne može oprostiti što cijeli život nastupa kao nezavisni političar, a sad bi im se nametnuo kao kandidat.

S druge strane je Republikansko rasulo, kojim i dalje dominira Trump izjavama kao npr. da su arapski imigranti u New Jerseyu slavili na ulicama kad su srušeni neboderi 2001. 

No u zadnje vrijeme ga je sustigao u istraživanjima javnog mnijenja Ben Carson još nenadmašivijim izjavama: da je evolucija sotonistička teorija, a priča o Velikom prasku bajka za malu djecu.

I drugi dobar doktor, libertarijanac Rand Paul, pridružio se antiimigrantskoj retorici republikanskog populizma tražeći da se uvede zakon da izbjeglice ne mogu dobiti stan o državnom trošku. Što je tim doktorima? Što se ne bave svojom strukom? 

Nego se pačaju u politiku gdje zvuče patetično. Carson je nekad bio cijenjeni neurokirurg, a Paul oftalmolog. No i republikanska nominacija se odvija putem delegata i superdelegata, te će republikanski superdelegati svoju podršku dati nekom od konvencionalnijih političkih kandidata, nekome tko je do sada već bio ili senator ili guverner, nekome kao Ted Cruz, Marco Rubio, Jeb Bush ili John Kasich.

Posebno sad, nakon ove serije napada ISIL-a (ruski avion, bomba u Bejrutu, napadi u Parizu), težište debata u predsjedničkoj kampanji i među jednima i među drugima prebacilo se s ekonomije i unutrašnje politike na terorizam i vanjsku politiku, gdje se kandidati establišmenta bolje snalaze i u čemu im birači više vjeruju.

Bernie u suštini kao stav prema krizi u Siriji predlaže nastavak Obamine politike studioznog odmaka. Nakon što je SAD potrošio pet bilijuna dolara na ratove u Afganistanu i Iraku, što ne bi malo netko drugi bacao bombe? Zašto bi baš sve išlo na račun američkih građana?

Neka sad malo Rusi lete i bacaju bombe. Ili Francuzi. Mi ćemo im dopuniti rezervoare u letu, ako treba, i dati satelitske snimke područja.

Hilary svoju želju da se SAD ponovno nametne kao vodeća snaga argumentira metodički i uvjerljivo. Zapravo, doima se da ona ima nekakav plan, za razliku od Obame. Ili Bernieja.

S druge strane, na sličan način, teroristički napadi ističu Jeba Busha među republikanskim kandidatima, koji se jedini može pozvati na brata, predsjednika, koji je rat protiv terorizma i započeo.

Jeb je, recimo, jedini republikanski kandidat koji ima nešto dobro reći o izbjeglicama, valjda barem da zadovolji Trumpu omraženu političku korektnost.

A to dovodi do paradoksa da će ljudi radije dati glas nekome tko je iz familije koja je već mnogo toga usrala, nego nekome tko je potpuno netestiran, kao da bi taj mogao išta gore učiniti.

Tako danas Jeb može s ponosom navoditi odlučnost brata, iako je upravo ta odlučnost stvorila plodno tlo za ISIL. 

A i Hilary može s ponosom listati uspjehe svojeg supruga, s kojima je bila intimno upoznata kao prva gospođa, koliko god isti bili upitni, kao npr. Bosna i Daytonski sporazum, kojim je okončan rat, ali mir nikad nije započeo.

Tako da je ISIL u neku ruku već utjecao negativno ne samo na trenutačno stanje slobode u tzv. Slobodnom svijetu kroz uvođenje ratnog stanja u Parizu i Bruxellesu, nego i na njezino buduće stanje kroz manipulaciju američkih izbora u korist kandidata establišmenta, koji neće reformirati ekonomiju i smanjiti nejednakost u bogatstvu između klasa.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.