Dalići, bračni par koji upravlja s dvije najbolje tvrtke u Hrvatskoj

Sad je prilično jasno što se dogodilo. Andrej Plenković strahovao je od mogućnosti da Martina Dalić progovori o svim detaljima operacije Borg (o čemu je često izricala aluzije), pa je ženi koja je umjesto njega “popila metak” grčevito tražio dobro radno mjesto. Pri dolasku u Podravku, u skromnom Nissanu Juke, lice Matine Dalić bilo je ozareno kao mladi Mjesec, što je bio jasan znak da ga je pronašao. Ona si je osigurala javnu rehabilitaciju i materijalnu nadoknadu a on lojalnost i zaborav obećanja da će mu se “napiti krvi”. Tko je Martina Dalić? Ova “hrvatska ekonomistica, političarka i spisateljica” (Wikipedia) bila je dio “Škegrina jata” od 1997. godine, ali je od tada vidno napredovala. 

Njena veza s protežeom poznatim po boci žestice pod sakoom nikad nije prekinuta, no pravi je uzlet počeo tek 2010., imenovanjem na mjesto ministrice financija u vladi Jadranke Kosor. Vrlo brzo prepoznati su i dotad zapreteni talenti njena muža Nike. Samo godinu dana nakon uspona gospođe Dalić u Vladu, gospodina Dalića promaknuli su u upravu Ine. Lukrativnost toga katapultiranja postala je očita kad su mediji otkrili da je hrvatskim članovima uprave ugovorena mjesečna plaća od 62.000 kuna bruto, a uskoro dodan i aneks prema kojemu je iznos povećan na 130.000 kuna. Porezna uprava kaže da je 2016. Niko Dalić uprihodovao 700.703,50 kuna neto.
“Uz astronomsku plaću, hrvatski članovi uprave imaju pravo i na godišnji bonus od 372.000 kuna. Osim za veću plaću, članovi uprave izborili su se i za pravo na korištenje luksuznih automobila, pa mogu birati između BMW-a 6 ili Audija 5. Tu je i poslovna kartica za reprezentativne troškove koja uključuje hranu, odnosno catering, a kao kuriozitet spomenimo i da su se uz velike plaće, bonuse i povlastice izborili i za 7000 kuna mjesečno kako ne bi morali iz svojih novčanika plaćati parkiranje u Gradu Zagrebu”, otkrio je tad Index. 

Samo zli jezici mogu tvrditi da je tim povlasticama kupljena poslušnost Mađarima. Za razliku od hrvatskih članova uprave, mađarski kolege nisu dobili te beneficije. Njih zanima cijela Ina, milijarde, a ne mrvice sa stola. Prema zadnjoj imovinskoj kartici, ispisanoj prije tri godine, nova šefica Podravke i njen suprug posjeduju stan od 140 kvadrata u Zagrebu, s garažom, vrijedan oko dva i pol milijuna kuna, kuću na moru, u Petrčanima kraj Zadra, od 240 četvornih metara, vrijednu tri i pol milijuna kuna. U Petrčanima imaju i dva zemljišta – upisana na Niku Dalića - zajedno vrijedna oko 800.000 kuna. Tu su i automobil Nissan Juke, vrijedan 100.000 kuna te kolekcija umjetnina vrijedna 30.000 kuna. Martina Dalić sa suprugom je imala ušteđenih 72.650 eura i 445.791 kunu, dakle milijun kuna. Krajem 2016. u imovinsku karticu dodala je još 162.150 dolara štednje, odnosno još milijun kuna. Oni su danas najmoćniji, a prema mjesečnim prihodima možda i najbogatiji hrvatski par, s više od 150.000 kuna mjesečnih prihoda. Uspon kuće Dalić je bez presedana. Od njena imenovanja na ministarsku poziciju do danas bračni je par inkasirao milijune kuna. To je današnja Hrvatska, čovjek se može obogatiti samo u politici, računamo li poslove, uvjetno govoreći, s ove strane zakona, ali i tu je šutnja dragocjenija od govora. Najbolje, za bračni par, ipak tek dolazi. Kućna primanja lete u nebo. Martina Dalić sad će mjesečno primati 45.000 kuna neto plaće, što su objavili svi mediji, ali tu treba dodati i bonus. Portal Danica lani je u ožujku objavio kako su ključni Podravkini direktori tijekom 2019. dobili oko 62 milijuna kuna naknada za plaće i bonuse, piše ovaj podravski portal pa nastavlja: “No to nije sve. Lani su menadžeri iskoristili i pravo na opcijske dionice vrijedne oko 7,5 milijuna kuna. Podravka je izvijestila i kako je posljednjeg dana lanjskog prosinca rezervirala 11,8 milijuna kuna za bonuse ključnome menadžmentu, koji bi trebali biti isplaćeni tijekom ove godine”. Političarka, ekonomistica i spisateljica koja voli život na visokim potpeticama pogonski je motor obiteljskog  progresa. Par će ove godine proslaviti 28 godina braka. Martina sa suprugom redovito ide na tržnicu, kuha zdravu hranu i džogira, u rijetkim trenucima predaha od rada za opće dobro. “U njenom radnom danu nema odmora, čak je i navečer posvećena poslu jer odgovara na propuštene mailove i poruke. Iako voli nakit i lijepu odjeću, za nju je najveći luksuz - koja minuta slobodnog vremena. Kad to ugrabi, trči... Trčanje je za nju antistresna terapija”, piše u jednom članku objavljenom nakon imenovanja u Podravku.

Martina Dalić bila je  ključni kreator akcije Agrokor - ona je osmislila zakon (ako iza svega nije stajao Škegro), okupila ključne ljude, ili bar javno rekla da je to učinila, preuzela elemente talijanskog insolvencijskog zakonodavstva, ali s pažljivo zaobiđenim klauzulama o zabrani angažiranja povezanih trgovačkih društva, pa su isti ljudi sudjelovali u pisanju “lex Agrokora” i u kasnijem “savjetovanju”, naplaćenom milijunima kuna, iz čega su neki izašli kao milijunaši. Ukratko, pisali su zakone sami za sebe. A premijer je sve znao i u svemu sudjelovao. Pro bono? Valja pritom priznati da država nije platila trošak procesa, i da domaći dobavljači nisu “ošišani”, ali je iza svega ostao gorak okus standardnog hrvatskog ortaštva, što znači da je lijek uzet za rješavanje bolesti isti kao i bolest sama. Fortenova grupa opet je u problemima, iz kojih se nastoji izvući prodajom Leda – u javnosti su se pojavile špekulacije o tome kako bi Ledo trebala kupiti Podravka, koja ipak nema 600 milijuna eura, pa bi se morala zadužiti. No ima i glasova koji smatraju kako to nije realna priča. Kako god bilo, Plenković zna zašto je, unatoč jasnom reputacijskom riziku, kao i političkom riziku za stranku, Dalić poslao u Koprivnicu. Francuski kraljevi svoje su ukaze završavali riječima “zato što mi se tako prohtjelo”; Plenković je izrekao sličan moto, “mogu što hoću”.

Može, zasad, postaviti Dalić na čelo Podravke, ali ne može uvjeriti javnost da je to dobar potez. Jer, pošteno govoreći, Podravku bi mogao voditi i njen čuveni direktor Gaži, vršnjak Jože Manolića. A nitko, osim  vladinih klijenata, nije prihvatio ni argument kako je riječ o izvanserijski stručnoj ženi; to je popularni mit, jedan od onih koji se u hrvatskoj javnosti, nesklonoj temeljitijim provjerama, lako i rado kolportira iako je istina prilično različita. U dogovorno-rodijačkoj privredi, nacionalnoj verziji socijalističkoga gospodarstva, sa strankom si sve, bez stranke ništa, kao u stihu “Internacionale”. HDZ-ove ekonomske “eksperte”, dobitnike Zlatne kune, najčešće možete naći u zatvoru, nije ih malo ni u egzilu, po Bosni i Srbiji, ali ni jednog jedinog ne možete naći na čelu neke uspješne privatne tvrtke. 

Politička klasa zgrabila je bivše društveno vlasništvo, pa premda njime očito ne zna upravljati - od Kutle do Gucića bezbroj je dokaza za tu tezu – oni ga ne puštaju iz ruku jer je vlast nad poduzećima izvor moći i novca. Kad naši “menadžeri” izbiju na krajnje granice svoje nesposobnosti pa tvrtku iscrpe i bace na koljena, kao spasitelji se pojavljuju strani vlasnici, nakon čega krene tradicionalna jeremijada o rasprodaji obiteljskog srebra.