O napadu na Zdravka Mamića dosad su poznate tri stvari: napad je izvršen vatrenim oružjem, Mamić je lakše ranjen u nogu, a napad se dogodio u stranoj državi, naime u Bosni i Hercegovini. Policija susjedne države još istražuje pojedinosti – kojim je oružjem izvršen napad, koliko je napadača bilo, tko su oni i koji su im motivi. A što tiče činjenice da je napad izvršen u stranoj državi, nje kao da nisu svjesni u Hrvatskom nogometnom savezu niti u GNK Dinamo.
U tim institucijama očito BiH, ili barem Livanjski kanton gdje se napad dogodio, smatraju dijelom Hrvatske. Pa su u skladu s time i intonirali pripopćenja, potraživši korijene napada u hrvatskom društvu. Iz HNS-a poručuju da "takvo ponašanje nije dopustivo, prihvatljivo i ne može proći nekažnjeno u modernoj, demokratskoj i civiliziranoj državi kakvom se Hrvatska smatra i kakvom se predstavlja".
Problem, nadalje, vide u hrvatskoj policiji i pravosuđu koji ne pokazuju preveliku želju da napadače uhvati, procesuira i kazni, a takva atmosfera "daje krila huliganima i teroristima, što je za posljedicu imalo i ovaj napad". I u GNK Dinamo smatraju zastrašujućim "da se ovakav pokušaj likvidacije događa u modernom demokratskom društvu, u vremenima kad smo se trebali izdići od likvidacije kao rješenja za neslaganja u mišljenjima".
Odgovornima za napad smatraju politiku, pojedince i društvo u cjelini te apeliraju na "nadležne institucije da konačno reagiraju u skladu sa zakonom i temeljima pravne države, kako bi svi građani bili sigurni". U klubu odgovornima smatraju i medije koji, kad je o Zdravku Mamiću riječ, "raspiruju i potiču na mržnju" te poručuju kako se srame društva u kojem živimo.
Nije teško pridružiti se osudama napada na Mamića, a nema zamjerke ni na spomenutu dijagnozu hrvatske policije i pravosuđa te društva općenito koji toleriraju nasilje kao sredstvo rješavanja problema. Problem je, ponavljamo, tek u tome što se napad na koji reagiraju HNS i GNK Dinamo dogodio u stranoj državi i što još nije poznato iz kojeg miljea dolaze napadači: iz navijačkog, kako sugeriraju iz nogometnog saveza i Dinama, ili iz Mamićeva poslovnog miljea, na koju mogućnost upozorava kriminalist Željko Cvrtila.
Uzmimo da u Dinamu i HNS-u imaju dobar nos, da napadači doista dolaze iz navijačkog miljea i da je napad motiviran netrpeljivošću koju prema Mamiću gaji dobar dio navijača Dinama, Hajduka i drugih hrvatskih klubova. Uzmimo i da su poslovi Zdravka Mamića i Dinama posve legalni i zakonski čisti, da se protiv njega, njegova brata i čelnika kluba ne vode procesi pred hrvatskim pravosuđem zbog izvlačenja novca iz Dinama i neplaćanja poreza, da je ovdje doista riječ o huliganskom i terorističkom napadu, kako tvrde u HNS-u.
U tom slučaju, iz njihovih reakcija iščitavamo čisto licemjerje, pranje ruku od ikakve odgovornosti za stanje u sportu i stanje u društvu iz čega je proistekao i napad na Mamića. Potpisnici spomenutih reakcija posve prešućuju činjenicu da su nogometni stadioni posljednjih desetljeća postali pozornicom nasilja, verbalnog i stvarnog, za što i klubovi i nogometni savez snose lavovski dio odgovornosti.
Složni pozivi s tribina na ubojstvo, bez obzira na to je li riječ o skandiranju "ubij tovara", "ubij purgera" ili "ubij Srbina", postali su uobičajenim nogometnim folklorom, i ne sjećamo se da su klubovi i nogometni savez jasnim, nedvosmislenim riječima osudili takvo ponašanje, da su, kao što to s pravom čine u slučaju napada na Mamića, pozvali odgovorne institucije i društvo u cjelini da se zajednički suprotstave verbalnom nasilju, da ga uklone s tribina i društva uopće.
Isto tako, ne sjećamo se da su odlučnim riječima, kao što to, ponavljamo, s pravom čine u slučaju napada na Mamića, reagirali na povik "za dom spremni", koji evocira i slavi jednu ideologiju koja je u cijelosti počivala na nasilju i "kulturi" smrti. I samo neznalice i zlonamjernici ne vide nikakvu vezu između nasilja na tribinama i onog izvan stadiona, u konkretnom slučaju napada na Zdravka Mamića.
Samo oni ne razumiju ili ne žele razumjeti da ne postoji "naše" i "vaše" nasilje, "naše" i "vaše" žrtve, nego da je nasilje jedno i da je svaki građanin potencijalna žrtva. "Danas je žrtva bio Zdravko Mamić, a idući put bit će netko drugi, ako kao društvo poručimo da nam je to prihvatljivo", kažu u HNS-u.
Točno. Njihov vapaj, međutim, bio bi mnogo uvjerljiviji da su, kao odgovoran dio društva kakvim se danas žele prikazati, tako reagirali i u svim dosadašnjim slučajevima brutalnih napada na novinare, pisce, redatelje, pripadnike LGBT zajednice i nacionalnih manjina te pripadnike drugih nezaštićenih i ranjivih društvenih skupina. Jer, ponavljamo, ne bi trebalo biti nikakve razlike u tome je li napadnut pripadnik tzv. društvene kreme, jedan od stupova ovoga društva, ili neki autsajder, čovjek s društvene margine.
Da je stvar s nasiljem ovdje otišla predaleko, da je ono postalo uobičajeno sredstvo u rješavanju problema, reklo bi se mainstream, što u određenoj mjeri i u određenim slučajevima toleriraju i najodgovornije državne institucije, nije potrebno posebno dokazivati.
I sve dok se ovdje ne shvati da ne postoje "naše" i "vaše" žrtve, da nema plavih, bilih, crvenih i crnih žrtava, nego da su sve žrtve iste boje, nasilju se kao društvo nećemo moći uspješno suprotstaviti, protjerati ga u kriminalno podzemlje, gdje po logici stvara pripada. Problem je, na kraju, tek u jednoj stvari – u Hrvatskoj već dugo ne postoji jasna granica između kriminalnog podzemlja i građanskog, uređenog društva.
