Dugometražni film bi mogao ovako krenuti. Riva u Starom Gradu, vrelo ljeto 1982. Vladimir Dzuro, koji će tri godine kasnije postati mladi inspektor u kriminalističkom odjelu praške milicije (CID), i friška mu supruga "lebde" na medenome mjesecu. U bratskoj i dragoj socijalističkoj Jugoslaviji koja je tad, iz perspektive ljudi s one strane Željezne zavjese, izgledala nešto poput omanjeg raja na zemlji. Vino je opojno, oborita riba na gradelama prija, zvizdan, vonj mora, okus soli...
Pa onda oštar rez. Sve se mijenja. Iz suhe zemlje izviru kosti. Ljudske. Kolovoz je 1996. U rahloj slavonskoj zemlji, u već iskopanoj rupi dimenzija 10 puta 30 metara, naziru se raspadnuta muška tijela. Na Ovčari, kraj Vukovara, vruće je. Mušice, suhi zrak, težak zadah smrti. Trupla su isprepletena kao zgužvano klupko teškog brodskog konopa. Vladimir Dzuro, onaj isti praški policajac s medenog mjeseca na Hvaru od prije 14 godina, sve to nijemo promatra.
Cipele mu upadaju u prašinu bivše farme svinja. Dzuro je sad glavni istražitelj Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji na Ovčari. Ispred njega forenzičari UN-a, koje je vodio legendarni američki forenzičar sa šeširom, dr. Clyde Snow te sudionik identifikacija faraona Tutankhamona i nacističke zvijeri dr. Mengelea (po njemu je kreiran lik Indiana Jonesa), polako razgrću šutljive dokaze najvećeg zločina lokalnih Srba i JNA nakon pada Vukovara - tijela ubijenih ranjenika, branitelja grada i civila iz Vukovarske bolnice.
"Major JNA Šljivančanin zaustavio je na mostu ekipe Crvenog križa i tamo ih držao neko vrijeme", opisivao je Dzuro okolnosti tog zločina godinama kasnije.
Te ekipe su trebale evakuirati ranjene iz bolnice. Dok su stajale, po Šljivančaninovoj naredbi, JNA je kroz stražnji izlaz bolnice izvukla oko 300 ljudi i odvela ih u vojarnu. I kasnije na Ovčaru. Tukli su ih i poubijali. Njih 265. Ostali koje su ekipe Crvenog križa zatekle u bolnici su preživjeli.
"Uspjeli smo ekshumirati 200 tijela iz masovne grobnice. Bio je to težak i kompliciran posao. Išli smo tamo na tri tjedna, a ostali sedam na Ovčari. Zadah raspadnutih ljudskih tijela uvlačio se u odjeću. Bile su to horor scene ruku, nogu i glava koje su postupno izvirivale iz zemlje. S time nisam imao problema, ali neki drugi istražitelji jesu", prisjeća se ljeta 1996.
Biti tad na Ovčari bio je kontakt s ultimativnim posljedicama ljudskog zla. Ali još gore od toga, kako priča češki istražitelj, bili su razgovori s rodbinom nestalih.
"Oni su imali svoja očekivanja. Mislili su da su njihovi očevi i sinovi, među žrtvama su bile i dvije žene, negdje u Srbiji. Ili možda na Kosovu. Bile su to lažne nade."
Od trenutka ekshumacije tijela iz Ovčare počela se stvarati legenda o drugoj masovnoj grobnici. Postoji li, dakle, Ovčara 2? Dzuro je škrt u objašnjenjima.
"Istraga O Ovčari identificirala je oko 265 žrtava. Iz masovne grobnice ekshumirano je 'samo' 200 tijela. Slijedom toga, negdje tamo mora biti još jedna masovna grobnica s otprilike 65 tijela."
Nastavak ove priče: zajedno s hrvatskim vlastima pokušala se otkriti lokacija Ovčare 2, ali uspjeha nije bilo. Mogu li u tom slučaju, kao i u drugim slučajevima, pomoći podaci iz Beograda koje Vučićeva vlada skriva? Dzuro se ne usuđuje previše špekulirati.
Odgovor mu je kratak: "Nemam nikakvih informacija o tome što vlasti u Beogradu možda imaju ili nemaju".
A što je s lokalnim Srbima, onima iz Vukovara, za koje se stalno tvrdi da znaju puno toga, a govore jako malo?
"Iskreno, nisam siguran da puno Srba iz Vukovara zna pojedinosti o ubojstvima na Ovčari. Masakr su izvršili pripadnici paravojnih formacija. Identificirali smo te ubojice, koji su kasnije, u dugom i bolnom sudskom procesu u Beogradu, osuđeni."
Njemu se nameće logičan zaključak. Da oni koji su ubijali na Ovčari i kasnije procesuirani za ratne zločine u Srbiji znaju gdje su zakopali svoje žrtve te bi trebali imati podatke o Ovčari 2.
"Ako itko zna, to su oni. Možda bi bilo korisno i zanimljivo razgovarati sa srpskim istražiteljima koji su radili na slučaju Ovčara", kategoričan je bivši istražitelj Carle del Ponte.
Opet kažem, oni bi možda imali neke nove informacije koje nama, istražiteljima Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, nisu poznate jer nikad nismo imali izravan pristup ubojicama s Ovčare. Onda se vratio na ulogu dvojice ključnih ljudi iz JNA. Šljivančanina i Mrkšića.
"Njih dvojica su bili odgovorni za predaju zarobljenika u ruke srpskih paramilitarnih formacija na Ovčari navečer 20. studenog 1991. Suđeno im je zbog njihove uloge u masakru", zaključuje bivši istražitelj tužiteljstva suda u Haagu.
Mile Mrkšić, pukovnik JNA i zapovjednik Prve motorizirane gardijske brigade JNA, osuđen je na 20 godina zatvora. Umro je 2015. od raka u portugalskom zatvoru. Šljivančanin, pak, dobio je prvo pet, pa sedamnaest i konačno deset godina zatvora. Živ je i zdrav u Beogradu. Kroz perspektivu agresije na Hrvatsku nekoliko je gnjusnih zločina koji su se, eto, doslovno usjekli u kolektivnu memoriju. Škabrnja, Lovas, Dalj...
Zašto se Ovčara dogodila? Što je Srbe i JNA natjeralo da budu tako brutalni prema ranjenima i bespomoćnima, pitamo Vladimira Dzuru.
"Po dokazima koje smo prikupili, bilo je vidljivo da je svemu što se zbilo na Ovčari prethodio fake news koji su emitirali srpski mediji 20. studenog 1991. ujutro. Lažno su izvijestili da su hrvatski branitelji, prije nego što su se predali JNA, ubili 40 srpske djece. Nadalje, ovu su lažnu vijest prenijeli brojni drugi mediji u bivšoj Jugoslaviji, a britanska agencija Reuters je to učinila za cijeli svijet. Dok se ta lažna informacija stigla ispraviti i opovrgnuti, već je bilo kasno za hrvatske žrtve na Ovčari."
Nakon svih ovih godina Dzuro kaže, iskreno, da nije u stanju razumjeti što se zbivalo u glavama onih koji su tako hladnokrvno pucali u svoje susjede i pobili ih. Ali dodaje da "optuživati nekoga za događaje na Ovčari samo zato što su ona ili on Srbi iz Vukovara ne predstavlja ispunjenje pravde, nego traženje osvete".
Dzuro je imao još jednu ključnu ulogu u istočnoj Slavoniji. Onako mršav i štrkljast, utegnut u bijelu košulju, službeno je pročitao nekadašnjem srpskom gradonačelniku Vukovara, Slavku Dokmanoviću, nalog za uhićenje. Dokmanović je toga dana, sapet između dva poljska specijalca iz postrojbe GROM, prvi put čuo optužbe zbog sudjelovanja u masakru na Ovčari. To je jedan od važnijih trenutaka za pojam pravde nakon rata u Hrvatskoj. Zašto je Dokmanovićevo uhićenje u dvorištu baze UN-a u istočnoj Slavoniji bilo važno?
"Kad sam 1995. počeo raditi za Haški sud i tijekom sljedeće godine, optužili smo za ratne zločine značajan broj pojedinaca. Ali nitko nije bio uhićen, a pritvorska jedinica u Scheveningenu bila je gotovo prazna", prisjeća se Dzuro.
Postojalo je stanovito izbjegavanje obveza uhićenja ratnih zločinaca. Postrojbe NATO saveza, razmještene u bivšoj Jugoslaviji nakon sporazuma u Daytonu, tvrdile su da to nije njihov mandat. S druge strane, države bivše Jugoslavije imale su vrlo selektivnu, ako i takvu, suradnju s međunarodnim sudom u Haagu.
Dzuro o tome izvlači zanimljivu paralelu: "Sudovi u Nurnbergu i Tokiju, nakon 2. svjetskog rata, bili su sudišta pobjednika u konfliktu. Haški sud, pak, funkcionirao je u situaciji gdje se istraživalo ljude koji su još bili na vlasti".
Suci u Haagu zbog toga su bili nezadovoljni i gurali su tadašnjega glavnog tužitelja Richarda Goldstonea da riješi zastoj. I riješio ga je - uveden je institut tzv. tajne, zapečaćene, optužnice. Ali to, svejedno, kaže bivši istražitelj Dzuro, nije puno vrijedilo.
"Naš je tim, prema napucima glavne tužiteljice Louise Arbour (koja je naslijedila Goldstonea), pokrenuo operaciju 'Mali cvijet'. Trebalo je iz Srbije u istočnu Slavoniju namamiti Slavka Dokmanovića, uhititi ga i prebaciti u Haag. Naš je uspjeh pokazao svijetu da se ratni zločinci mogu uhititi. Onda je i NATO počeo s uhićenjima u Bosni i Hercegovini, što je dovelo i do djelovanja nacionalnih vlasti."
