Dioklecijanova palača i snovi francuskih vizionara u temeljima moderne arhitekture

Sredinom 18. stoljeća škotski arhitekt Robert Adam, poput mnogih njegovih mladih kolega u to vrijeme, otisnuo se iz Edinburgha na dugo studijsko i svakako studiozno putovanje Mediteranom u potrazi za ruševinama antičkih građevina, dotad slabo publiciranih i tom zapadnom svijetu neodoljivo mističnih. Nije Adam bio ni prvi ni usamljen u svojoj namjeri, ali njegovo je putovanje, poznato kao Grand Tour, za nas možda najvažnije. On je, naime, pristao u jednoj jadranskoj luci i odlučio se tamo malo dulje zadržati. "Ruševine palače cara Dioklecijana u Splitu", minuciozno ilustrirana Adamova istraživanja (uz prve detaljne nacrte palače!), objavljena su 1764. godine, a neoklasicizam kao reinterpretacija antike i romantična posveta istoj oblačio je pročelja diljem Britanije, pa onda i Francuske. Mlada aristokracija sad se ne mora otisnuti u ratne pohode da bi brodom oplovila svijet, a crteži nastali na tim putovanjima potom kolaju po prestižnim školama gdje se podučava "lijepa umjetnost". Dioklecijanova palača tad već udomljuje svakodnevni život, odavno je pretvorena u stambeni blok, u njoj je izgrađen jedan novi mediteranski, srednjovjekovni grad, no s druge strane istog mora, grčki hramovi u Paestumu, kojima se mladi graditelji napajaju, i dalje su veličanstvene ruševine. Iz te fascinacije rađa se ideja "stvaranja ruševina" - novih, tad suvremenih građevina koje će svojom pojavnosti nadživjeti i trenutačne tendencije i "volju epohe" u svakom smislu.

Dioklecijanova palača, crtež iz knjige 'Nacrt historijske arhitekture' Fischera von Erlacha, Beč 1721.

Opčinjen pojavnosti tih drevnih građevina, Edmund Burke će u svojim "Filozofskim razmišljanjima o podrijetlu naših ideja o uzvišenom lijepom" (1757.) taj osjećaj tihe strave koja se osjeća pred golemim ruševinama nazvati "sublime" - nadnaravnim. Revolucija estetike dakle počiva na strahopoštovanju. Edmundova "Filozofska razmišljanja" na francuski su prevedena 1765. godine i ubrzo se njegovo poimanje tog termina našlo suprotstavljeno s dotadašnjim francuskim klasicističkim tumačenjem - dok "sublime" na engleskom upućuje na zazor nalik jednoj bogobojaznosti, na francuskom taj izraz govori o veličanstvenom, uzvišenom, gotovo oslobađajućem. Istovremeno, francuski arhitekt Jacques-Francois Blondel u duhu prosvjetiteljstva, koje se upravo širi s francuskih dvorova, shvaća: postojeći tipovi građevina ne odgovaraju tom novom, prosvijećenom društvu. Društveni napredak zahtjeva nova prostorna rješenja: jačanje državne strukture traži od arhitekata da projektiraju nove javne zgrade. To su prije svega kaznionice dostojne apsolutističkog državnog aparata, znanstveni i medicinski napredak treba bolnice, onaj tehnološki precizno ustrojena gospodarstva, svijest o čovjeku, a prije svega o njegovu tijelu, odrazit će se i na građansku stambenu arhitekturu. Blondel će zato reći da je jedna od temeljnih zadaća arhitekture ispričati priču o njezinoj namjeni. Skovat će zato termin "architecture parlante" za onu arhitekturu koja pripovijeda, čija svrha nije tek puko osiguravanje dostatnih prostora, nego komunikacija s čovjekom, pa i obrazovanje korisnika. Kojih stotinu godina prije nego što Louis Sullivan znakovito kaže "form follows function" (da bi ostao potpuno neshvaćen i često netočno citiran), Blondel govori o jednom drugačijem funkcionalizmu, o arhitekturi koja doslovno materijalizira svoju namjenu. Blondelova su ostvarenja i dalje ukorijenjena u klasicističko nasljeđe, radi se o težnji za cjelovitim, potpunim građevinama. Njegova je teorija bila daleko naprednija od prakse te je uvela napredak i u materijalizaciju, kroz njegove učenike, vizionarsku generaciju francuskih arhitekata. U povijest će se posebno upisati dvojica - Etienne-Louis Boullée i Claude-Nicolas Ledoux.

Boullée, Crkva

Etienne-Louis Boullée, odgojen na francuskom neoklasicizmu, kasnije uvaženi član Académie Royale d'Architecture, a onda i carski arhitekt pruskom Fridriku II., uz svoja je brojna ostvarenja (većinom stambena, većinom do danas srušena) ostao ipak zapamćen prvenstveno po onim projektima koji nisu izgrađeni - koji nisu ni mogli biti izgrađeni. Neoklasicistička oda antičkoj čistoći, opsesija redom i omjerom ni kod kojeg autora nije dosegla te razmjere kao kod Boulléea. Razmjere u svakom smislu, jer radi se o projektima čije dimenzije nadrastaju mjerilo čovjeka - jer svakako i nisu rađeni za njega. Boullée je tako predvodnik "misaone arhitekture", njegovi su crteži maštarije, intelektualne vježbe prostornih koncepata, ljubavna pisma klasičnim formama. Svoju crkvu tako crta kao predimenzionirani eho Soufflotove Sainte-Geneviève, zvane i pariškim Panteonom, s golemim, beskonačnim kolonadama, među kojima nema mjesta za čovjeka, pod tim je nemogućim kasetiranim svodom jedna interijerska pustoš. Ljudski lik smješta na prikaz svoje Biblioteke, tek da bi njime rekao: njemu ovdje i nije mjesto. Knjige su jednakovrijedan arhitektonski element, kolonade se ponovno protežu kilometrima. Njegov projekt za Muzej iz 1783. godine neki će možda i prepoznati, doduše umanjen i ogoljen, u strukturama koje su nekad kasnije poslužile kao kulise nacističkih skupova, a građene su s istom idejom svjesnog stvaranja ruševina. Sublimno, u svakom slučaju. Najpoznatiji je ipak po projektu Kenotafa za Isaaca Newtona. Arhitektonska je to posveta prosvjetiteljstvu, posveta znanosti uobličena u ogoljenu geometriju. Kugla je idealno tijelo, tvrdi Boullée i crta strukturu promjera 150 metara, okruženu terasastim zidinama sa stotinama čempresa (njihova minijaturna visina u odnosu na Kenotaf upućuje na stvarne dimenzije građevine), a na dnu kugle leži sarkofag za velikog učitelja Newtona, osvijetljen kroz malene prodore u betonskoj ovojnici - upad svjetlosti u tu monumentalnu šupljinu stvara dojam noćnog neba sa zvijezdama. Čovjek je tu malen pod zvijezdama, malen pred znanosti.

Boullée, Muzej

Burkeov engleski "sublime", Boulléeov će učitelj Blondel zvati "genre terrible" - arhitektura užasa primjerena je, reći će, upravo za one nove tipove, za kaznionice i zatvore, demonstraciju moći i društvenog reda. Boulléeov kolega i drugi Blondelov slavni učenik njegove će megalomanske ideje svesti na mjeru čovjeka, a moć naracije upotrijebiti upravo za praktičnu, političku svrhu. Claude-Nicolas Ledoux osvješćuje kako nema više mjesta za Gesamtkunstwerk, kako arhitektura mora biti funkcionalna prije nego lijepa i vrijedna divljenja te kako se ta funkcija može (često i doslovno) iskazati upravo estetskim rješenjima.

Ledoux, Plan za grad Chaux, Kuća proizvodnje ugljena

U vrijeme kad je sol neophodna sirovina za konzervaciju hrane, a francuski kralj na nju ubire izdašne poreze, godine 1773. počinje izgradnja solane Chaux u mjestu Arc et Senans jugozapadno od Dijona, prema Ledouxovu projektu. Smještena uz rub šume, s drvnom građom nadohvat ruke, uz novopostavljeni kanal kojim je dovođena voda za ekstrakciju soli, ta je solana početak Ledouxova kasnijeg promišljanja o shemi idealnoga grada. No prvo će projektirati solanu. Polukružna tlocrtna osnova s radijalno usmjerenim kretanjem omogućuje neospornu i neprestanu učinkovitu proizvodnju unutar pogona. Umjesto jedne goleme tvorničke zgrade, Ledoux solanu dijeli u manje, zasebne jedinice. To već nije njegova inovacija. Potreba za gradnjom bolnica sukladno novim medicinskim standardima navodi na potragu za idealnim oblikom građevine - liječnik i znanstvenik Antoine Petit zaključuje: paviljoni smješteni unutar zelenila omogućuju strujanje zraka i time najbolje higijenske uvjete za bolesnike. Toga će se, uzgred rečeno, držati i Kuno Waidmann pri gradnji kompleksa na zagrebačkom Vrapču. Ledoux će tako na svoju kružnicu smjestiti radionice, mlin, čeličanu i preradu soli te dvije zgrade s radničkim stanovima, dok je u središtu dakako stan upravitelja, odakle se pruža neometan pogled na cijeli pogon. Glavni ulaz vodi kroz portal nalik na spilju, da otkloni svaku sumnju kako se radi o ičemu osim tvornici soli. Iz portala se ulazi u dvorište s poljima i vrtovima. Hijerarhija je jasna, kako tlocrtnom dispozicijom, tako i oblikovanjem građevina, gdje ornament, odnosno rudimentarnost i gradacija toga, upućuju na društveni status korisnika. Stan upravitelja tako je jasno više elaboriran nego onaj radnika. Učinkovitost pogona neupitna je uz mogućnost nadgledanja radnika iz središta u apsolutno svakom trenutku - za potpunu kontrolu upravitelju je dovoljno tek zakrenuti glavom. Proizvodi se sol, da, ali proizvode se i poslušni radnici, proizvodi se društvo. Iako je bio možda najuspješniji u njegovoj izvedbi, nije Ledoux jedini promišljao takav oblik društvenog determinizma - usporedno s projektom njegove solane, engleski filozof Jeremy Bentham radi na Panoptikonu. Riječ je o prototipu javne zgrade čije funkcioniranje, baš kao i u solani, počiva na pomisli da je nadzor u svakom trenutku moguć. U središtu se nalazi nadzorni toranj koji se proteže kroz sve etaže, a oko kojega su hodnici koji vode u prostorije (sasvim ih je ispravno nazvati ćelijama). Bentham je primjenu tog principa izvorno zamišljao u školama, bolnicama i sanatorijima, no izraz će ostati vezan prvenstveno za princip zatvora. Poslušnost zatvorenika ne uvjetuje neprestano nadgledanje - uostalom, nemoguće je u svakom trenutku imati potpuni nadzor nad svim kružno smještenim ćelijama, na svim etažama - nego svijest da u svakom trenutku postoji ta mogućnost nadgledanja. Jednako kao što u Ledouxovoj solani nadzornik u svakom trenutku ima pregled nad svakim dijelom pogona. Oprostorena priča o gospodarstvu i društvenom ustrojstvu predrevolucionarne Francuske.

Ledoux, Plan za grad Chaux, Kuća drvosječe

Projekt solane poslužit će Ledouxu kao ishodište za projekt idealnoga grada - ta radijalna osnova, ovaj put zatvorena u puni krug i višestruko umnožena, udomit će sve gospodarske i društvene funkcije potrebne jednom gradu i, što je ovdje najvažnije, svaka od njih projektirana je za sebe. Kuća drvosječe tako gustim kolonadama evocira šumu, ona za nadglednika rijeke kroz prostor propušta riječni tok. Posebno je sugestivan njegov Hram ljubavi i užitka. Ono što je Boullée zamišljao u neslućenim dimenzijama, Ledoux je sveo na mjeru i potrebu čovjeka, k tome ju individualizirao (u službi društvene funkcije, nema tu puno humanističkog obzira).

Ledoux, Plan za grad Chaux, Kuća nadglednika rijeke

Solana nije bila dugog vijeka: prestala je s radom tek godinu nakon Francuske revolucije. Ipak je do danas sačuvana u izvornom obliku, opstaje kao turistička atrakcija. Opstaje i ideja, u doduše podosta izmijenjenom poimanju. Više od stotinu godina nakon zatvaranja solane, predvodnici modernizma nastavit će ono što su započeli Boullée i Ledoux te radikalizirati ideju o arhitekturi u odnosu s čovjekom, građaninom, arhitekturi koja ne služi tek kao estetska vježba ekspresije moći, nego preuzima i priča svoju funkciju. To je najuspješnije preuzeo Le Corbusier, kako u svojim planovima idealnih gradova, od kojih su neki, poput Candighara, i izvedeni, kako u svojim kućama koje vode stanare i posjetitelje na malo putovanje modernističkim idejama. Ti gradovi planirani u zonama, pa i naš Novi Zagreb, počivaju upravo na ideji začetoj u jednoj solani i čudesno je kako je u svojoj osnovi dobronamjerna ideja razdvajanja stambenog prostora od onoga za rad, trgovinu, rekreaciju, obrazovanje itd. ukorijenjena u najbanalniji princip zatvora. Najveći je gubitak možda upravo u toj oblikovnoj zaigranosti, priči koja je negdje po putu izgubljena. Moderna arhitektura načeta još u 18. stoljeću u Francuskoj do nas je stigla stilski ogoljena, s krivim poimanjem funkcije kao onoga tek dostatnog, posve prilagođena onoj humanoj ideji o podjeli dana na 8-8-8, rad, slobodno vrijeme i odmor, koja se bez vizionarskih rješenja pretvorila u najučinkovitiji sustav kontrole nad pojedincem. I sve brže se pretvara u ne tako impresivne ruševine.