Dioklecijanova palača i snovi francuskih vizionara u temeljima moderne arhitekture

Sredinom 18. stoljeća škotski arhitekt Robert Adam, poput mnogih njegovih mladih kolega u to vrijeme, otisnuo se iz Edinburgha na dugo studijsko i svakako studiozno putovanje Mediteranom u potrazi za ruševinama antičkih građevina, dotad slabo publiciranih i tom zapadnom svijetu neodoljivo mističnih. Nije Adam bio ni prvi ni usamljen u svojoj namjeri, ali njegovo je putovanje, poznato kao Grand Tour, za nas možda najvažnije. On je, naime, pristao u jednoj jadranskoj luci i odlučio se tamo malo dulje zadržati. "Ruševine palače cara Dioklecijana u Splitu", minuciozno ilustrirana Adamova istraživanja (uz prve detaljne nacrte palače!), objavljena su 1764. godine, a neoklasicizam kao reinterpretacija antike i romantična posveta istoj oblačio je pročelja diljem Britanije, pa onda i Francuske. Mlada aristokracija sad se ne mora otisnuti u ratne pohode da bi brodom oplovila svijet, a crteži nastali na tim putovanjima potom kolaju po prestižnim školama gdje se podučava "lijepa umjetnost". Dioklecijanova palača tad već udomljuje svakodnevni život, odavno je pretvorena u stambeni blok, u njoj je izgrađen jedan novi mediteranski, srednjovjekovni grad, no s druge strane istog mora, grčki hramovi u Paestumu, kojima se mladi graditelji napajaju, i dalje su veličanstvene ruševine. Iz te fascinacije rađa se ideja "stvaranja ruševina" - novih, tad suvremenih građevina koje će svojom pojavnosti nadživjeti i trenutačne tendencije i "volju epohe" u svakom smislu.