U Europi okupiranoj nacistima, mali ljudi - ili kako ih često zovemo patuljci, bili su posebno ranjiva skupina. Svakako su spadali pod ono što su Nijemci smatrali "genetski inferiornim materijalom", pa je njihovo ubojstvo spadalo u domenu programa Eutanazije.
Tzv. samilosna smrt ishod je koji su nacisti namijenili svima koji su bili psihički bolesni, mentalno retardirani ili su patili od genetskih poremećaja.
Skrivali su svoje židovsko podrijetlo
Nedugo prije rata, u Rumunjskoj, obitelj patuljaka preživljavala je nastupajući kao zabavna skupina - plešući, pjevajući i svirajući minijaturne instrumente. Obitelj Ovitz, koja je nastupala pod imenom trupa Lilliput, putovala je kroz Mađarsku, Čehoslovačku i Rumunjsku, služeći se raznim jezicima, uključujući i židovski jidiš.
Na nesreću Ovitza, kad je Disney 1937. producirao megahit Snjeguljica i Sedam Patuljaka, Hitler je postao velik obožavatelj tog filma. Iako je zbog antiamerikanizacije sam film bio zabranjen u Njemačkoj, imao je svoje mjesto u Hitlerovoj privatnoj kolekciji. Simpatična priča osvajala je, ali i živcirala Adolfa Hitlera, budući da mu je ukazivala na tehničku nadmoć SAD-a u filmskoj produkciji i animaciji.
No, ni sam Hitler vjerojatno nije slutio kako će imati i sam priliku dobiti vlastitih sedam patuljaka, iako u toj priči neće biti Snjeguljice, već samo čisto zlo u obliku dr. Josefa Mengelea.
Godine 1940. antisemitski zakon službeno je zabranio svim Židovima javne nastupe, a obitelj Ovitz nije imala drugog izbora nego sakriti svoje porijeklo i nastaviti nastupati da bi preživjeli.
Mengelov Zoo postao je noćna mora patuljaka
Grupa se sastojala od 12 članova koji su svi bili patuljci i u rodu, no neki su nakratko uspjeli pobjeći nesretnoj sudbini, da bi naposljetku završili pred SS-ovim streljačkim vodom. Ironično, bolje je prošlo njih sedam koji su 12. svibnja 1944. uhvaćeni i prevezeni u koncentracijski logor Auschwitz.
Tamo su došli u ruke "anđelu smrti", Mengelu, fetišistu bizarnih i okrutnih medicinskih eksperimenata koje je provodio na tzv. "frikovima prirode", ljudima s deformacijama i abnormalnostima, u što je ubrajao i ljude patuljastog rasta. Svoju je kolekciju ispitanika nazivao i "moj vlastiti zoološki vrt".
Lako je zamisliti bolesno uzbuđenje koje je osjetio kad ga je čuvar probudio oko ponoći 19. svibnja 1944., informirajući ga kako je u kamp pristigla obitelj patuljaka - Rozika, Franzika, Avram, Freida, Micki, Elizabeth i Perla Ovitz.
"Smiješio se kao dijete na božićno jutro", kasnije su izvijestili svjedoci događaja, prepričavajući da je podizao jednog po jednog sa zemlje, odmjeravajući ih poput igrački.
Iako im se obraćao ljubazno, eksperimenti koje je nad njima provodio bili su zastrašujući.
"Najbolesniji su bili ginekološki eksperimenti. Injektirali su nam razne tekućine u maternicu, gurali predmete u vaginu, izvlačili krv, boli nas i odstranjivali dijelove tkiva koje su nazivali uzorcima. Nemoguće je opisati tu bol, koja bi trajala danima nakon eksperimenta tako da nismo mogle hodati", zapisala je Elizabeth Ovitz.
Koliko su okrutne bile te procedure svjedoči i činjenica kako je Mengeleov asistent odbijao dalje sudjelovati u pokusima, jer se sažalio nad ženama patuljčicama.
Mengele ih nikako nije želio ubiti, barem ne još, pa se odlučio dalje sam "zabavljati" s njima.
"Izvlačili su tekućinu iz naših kralježnica, bez ikakvog anestetika naravno, čupali su nam zdrave zube. Kad bi padali u nesvijest, čupali su nam pramen po pramen kose da nas bol razbudi. Često bi izvodili bolne eksperimente na našim mozgovima preko nosa, rezali bi nam tkivo u ustima, na rukama", ispričala je Elizabeth.
Ipak, koliko god Mengele bio čudovište, u jednu ruku on je za Ovitze bio i spasitelj - odbijao bi stražare koji su ih dolazili smaknuti jer je na njih došao red, govoreći kako još ima puno posla na njima.
Mengele im je često tepao i recitirao - "iza sedam planina krije se mojih sedam patuljaka", a žene iz obitelji Ovitz obraćale su mu se s "vaša ekscelencijo" te su mu pjevale kad bi to od njih tražio.
Kućni video za Hitlera
Mengele im je ponekad nosio i darove - igračke ili slatkiše koje bi uzimao od preminule djece u kampu. Poklone je najčešće primao 18-mjesečni sin Leah Ovitz. Dijete mu je jednom čak i reklo "tata", no Mengele ga je ispravio rekavši da mu je "samo ujak", a potom bi malo laskao Freidi koja mu je bila miljenica, govoreći joj kako je lijepa.
Među ostalim invazivnim procedurama koje je provodio nad njima, Mengele im je i izlijevao kipuću vodu u uši da bi nakon toga uslijedila ledena, u oči bi im stavljao razne kemikalije nakon kojih bi neko vrijeme bili slijepi - nije imao nikakvih moralnih ni liječničkih ograničenja.
Znajući koliko Hitlera oduševljavaju patuljci, Mengele je odlučio snimiti film u "kućnoj verziji", u kojem su Ovitzi morali pjevati njemačke pjesme da bi zabavili Führera. Tada je obitelj svjedočila okrutnoj smrti dvoje patuljaka čija su tijela bila kuhana kako bi se meso odvojilo od kosti koje je Mengel želio izložiti u muzeju u Berlinu.
Jednog dana im doveo frizera i šminkara te im naredio da nastupaju pred SS odredom na pozornici. Nakon što su se popeli, morali su se skinuti, a on je velikim štapom pokazivao na sve njihove dijelove tijela, a osobito na genitalije, dok se publika smijala. "Show" je bio hit, a Ovitzi poniženi i prestrašeni.
Većina članova obitelj nije očekivala da će preživjeti logor, no kad su Sovjeti oslobodili kamp početkom 1945., Mengele je brzinski zgrabio svoje papire i pobjegao. Cijela obitelj Ovitz išetala je iz Mengelove "spilje, na iznenađenje Rusa. Vlasti nikad nisu ulovile Mengelea, koji je umro 1979. u Brazilu.
Kasnije je Perla Ovitz, posljednji preživjeli član obitelji (umrla je 2001.) potvrdila strašne događaje koje je preživjela, no ipak je zadržala tračak zahvalnosti svom spasitelju.
"Da su me suci pitali treba li ga objesiti, ja bi im rekla da ga puste. Mene je spasila milost vraga, a Bog će Mengeleu dati ono što ga ide", izjavila je Perla.
