Juliane Koepcke, tada 17-godišnjakinja, s majkom je na Badnjak 1971. letjela zrakoplovom koji se raspao usred oluje iznad peruanske prašume. Bila je jedina preživjela među 92 putnika i člana posade. Ali njen horor tek je počinjao. Jedanaest dana probijala se kroz džunglu, gladna, ozlijeđena i gotovo slijepa. Spasilo ju je znanje koje su joj prenijeli njeni roditelji znanstvenici.
Majka i kći putovale su kući kako bi Božić provele Julianinim ocem, njemačkim zoologom koji ih je čekao u istraživačkoj postaji usred prašume. No nekoliko minuta prije planiranog slijetanja nebo se gotovo potpuno zamračilo. Zrakoplov je počeo snažno podrhtavati. Munje su sijevale sa svih strana, pretinci za prtljagu otvarali su se, a kovčezi, božićni darovi i osobne stvari padali su po putnicima. Ljudi su vrištali. Juliane je sjedila uz prozor, a njezina majka Maria, ugledna ornitologinja, na susjednom sjedalu. Tada je bljesnula zasljepljujuća svjetlost. Juliane je poslije opisivala kako je vidjela da je munja pogodila krilo zrakoplova. Letjelica je počela ponirati, a majka je gotovo nevjerojatno mirno izgovorila riječi koje će Juliane pamtiti cijeloga života. "Sada je sve gotovo." Sljedeći trenutak bio je još strašniji. Buka motora i krici putnika odjednom su nestali. Sedamnaestogodišnjakinja više nije bila u zrakoplovu. Još uvijek vezana sigurnosnim pojasom za svoje sjedalo, padala je kroz otvoreno nebo prema zelenom prostranstvu Amazonije, gotovo tri kilometra ispod sebe. Nakon toga je izgubila svijest. Kada se probudila, oko nje nije bilo ničega osim guste, vlažne prašume.
Juliane Koepcke rođena je 1954. godine u Peruu, u obitelji njemačkih znanstvenika. Njezin otac Hans-Wilhelm bio je zoolog, a majka Maria stručnjakinja za tropske ptice. Roditelji su osnovali biološku istraživačku postaju Panguana u peruanskoj Amazoniji, gdje su proučavali iznimno bogat život prašume. Juliane je dio djetinjstva provela upravo ondje. Dok su njezini vršnjaci odrastali u gradovima, ona je učila prepoznavati glasanje životinja, razlikovati otrovne od bezopasnih organizama i snalaziti se u šumi u kojoj je čovjek lako mogao izgubiti orijentaciju. Roditelji su je naučili da Amazonija nije nužno neprijateljsko mjesto, ali da njezine opasnosti treba razumjeti. Kasnije se preselila u Limu kako bi završila školovanje.
U prosincu 1971. željela je prisustvovati školskoj proslavi mature, zbog čega su ona i majka putovanje odgodile do Badnjaka. Ukrcale su se na let 508 peruanske kompanije LANSA, premda je njezin otac, prema kasnijim svjedočanstvima, bio zabrinut zbog sigurnosne reputacije prijevoznika. U zrakoplovu Lockheed L-188 Electra nalazile su se ukupno 92 osobe. Zrakoplov je uletio u snažno grmljavinsko nevrijeme. Nakon udara munje i gubitka kontrole raspao se u zraku. Njegovi dijelovi rasuli su se po teško pristupačnoj prašumi.
Prikaz leta i Julianeina kretanja kroz prašumu
Juliane je kasnije pokušavala objasniti kako je uopće mogla preživjeti takav pad. Pretpostavljala je da se njezin red sjedala možda okretao poput helikopterskog propelera, usporavajući spuštanje. Moguće je i da su snažna uzlazna strujanja zraka te krošnje drveća ublažile udarac. Probudila se sama i ozlijeđena. Kada je došla svijesti, Juliane je bila dezorijentirana. Imala je slomljenu ključnu kost, posjekotine i druge ozljede, a vjerojatno je pretrpjela i potres mozga. Izgubila je naočale, što joj je dodatno otežavalo snalaženje. Najprije je pokušala pronaći majku. Dozivala ju je i pretraživala okolinu, ali nije dobivala odgovor. Ubrzo je shvatila da će, želi li preživjeti, morati sama pronaći put iz prašume. Upravo tada presudnim se pokazalo ono što su je roditelji godinama učili. "Gotovo da nije postojalo ništa o džungli čemu me roditelji nisu naučili. Samo sam morala pronaći to znanje u glavi zamagljenoj potresom mozga", napisala je u svojim memoarima When I Fell From the Sky, iz kojih ulomke donosi australski ABC.
Sjetila se najvažnijeg očevog savjeta: Ako se izgubiš u prašumi, pronađi vodu i slijedi njezin tok. Pronašla je potok i krenula nizvodno. Nosila je laganu ljetnu haljinu, a jedina hrana koju je uspjela pronaći bilo je malo slatkiša iz zrakoplova. Ostatak puta živjela je gotovo isključivo od vode. Tropske kiše neprestano su padale. Noći su bile hladne, odjeća mokra, a tlo puno kukaca. Nije se usuđivala jesti nepoznato voće jer je znala da neke biljke mogu biti otrovne. Hodala je kroz potoke, povremeno plivala i nastojala se držati vode, premda su joj ozljede i iscrpljenost sve više otežavale kretanje. "Prašuma nije zeleni pakao kakvim je svijet obično zamišlja", rekla je mnogo godina poslije BBC-ju, objašnjavajući koliko joj je poznavanje prirode pomoglo da preživi.
Znanstvenica Juliane Koepcke
Četvrtoga dana njezina lutanja dogodilo se nešto što joj se zauvijek urezalo u pamćenje. Začula je glasanje strvinara. U šumi je pronašla red zrakoplovnih sjedala s trima tijelima još vezanima sigurnosnim pojasevima. Udarac je bio toliko snažan da su tijela dijelom bila zabijena u zemlju. Među poginulima bila je i žena. Juliane se prestravila da je pronašla majku. Približila se tijelu i pogledala stopala. "Imala je nalakirane nokte. Duboko sam udahnula. Moja majka nikada nije lakirala nokte", prisjetila se.
Nastavila je dalje. Iznad prašume je povremeno čula zrakoplove koji su tražili nestalu letjelicu. Ali gusti sloj krošanja skrivao ju je od pogleda. Nije imala nikakvo sredstvo kojim bi mogla signalizirati svoj položaj. U međuvremenu su joj se rane počele inficirati. U jednoj su se pojavile ličinke muha. Pokušavala ih je ukloniti, dok su je istodobno izjedali glad, žeđ, iscrpljenost i strah da nikada neće pronaći izlaz.
Desetoga dana bila je na rubu snaga. Jedva je hodala. Tada je uz rijeku ugledala čamac. Prvo je pomislila da halucinira. Prišla mu je i dodirnula ga. U blizini je pronašla malu kolibu koju su koristili ljudi koji su radili uz rijeku. Ondje je pronašla i gorivo, kojim je pokušala ukloniti ličinke iz inficirane rane, prisjećajući se kako je njezin otac svojedobno liječio ozljedu obiteljskog psa. Postupak je bio iznimno bolan. Juliane je poslije govorila da je uspjela izvaditi tridesetak ličinki. Takvo postupanje nije sigurna medicinska metoda liječenja rana, ali u tom trenutku nije imala pristup liječničkoj pomoći. Odlučila je prenoćiti u kolibi. Sljedećeg dana probudili su je ljudski glasovi. "Bilo je to kao da čujem glasove anđela", prisjetila se poslije, piše LADbible.
Pred njom su stajali lokalni muškarci. Prizor mršave, prljave, ozlijeđene plavokose djevojke koja se odjednom pojavila duboko u prašumi toliko ih je iznenadio da su je, prema njezinu kazivanju, u prvi mah povezali s mitskim vodenim bićem iz lokalnih predaja. No Juliane je govorila španjolski. "Ja sam djevojka iz zrakoplova LANSA koji se srušio. Zovem se Juliane", rekla im je. Muškarci su joj pomogli, zbrinuli je i čamcem prevezli do mjesta na kojem je mogla dobiti liječničku pomoć. Nakon jedanaest dana njezina borba za život napokon je završila. Jedina se vratila živa, ali majku više nikada nije vidjela.
Istraživačka postaja Panguana u peruanskoj Amazoniji 1971. godine
Spašavanje Juliane Koepcke izazvalo je golemu pozornost u Peruu i svijetu. U zrakoplovnoj nesreći u kojoj je poginula 91 osoba, preživjela je djevojka koja je pala s visine od tri kilometra, a zatim se gotovo dva tjedna sama probijala kroz prašumu. Ubrzo se ponovno susrela s ocem. Bio je to trenutak golemog olakšanja, ali i početak zajedničkog suočavanja s gubitkom. "Nismo razmijenili mnogo riječi, ali ponovno smo imali jedno drugo", ispričala je Juliane u intervjuu za Vice, koji prenosi The Washington Post.
Tijelo njezine majke pronađeno je tek 12. siječnja 1972. godine. Postojale su i pretpostavke da je još nekoliko putnika preživjelo početni udar, ali je kasnije podleglo ozljedama. Broj takvih osoba nije pouzdano potvrđen. Jedino je sigurno da je Juliane bila jedina koja je iz katastrofe izašla živa. Iako je javnost njezino preživljavanje doživljavala kao čudo, za samu Juliane ono je predstavljalo i teško psihičko opterećenje. Godinama je patila od noćnih mora, izbjegavala razgovore o nesreći i teško se ponovno odlučivala na putovanja zrakoplovom.
S vremenom je pronašla način da nastavi život. Preselila se u Njemačku, studirala biologiju na Sveučilištu u Kielu i doktorirala istražujući šišmiše. Udala se za entomologa Ericha Dillera, a nakon očeve smrti 2000. godine preuzela je brigu o istraživačkoj postaji Panguana.
Priča o Juliane Koepcke privukla je i slavnog njemačkog redatelja Wernera Herzoga. Posebno je neobično to što je i sam Herzog gotovo putovao kobnim letom 508. Dok je pripremao film Aguirre, gnjev Božji, razmatrao je upravo taj let, ali na kraju nije bio među putnicima. Godine 1998. snimio je dokumentarac Wings of Hope, u kojem se Juliane vratila na mjesto nesreće. Za nju je povratak imao gotovo terapeutsko značenje. Desetljećima je pokušavala potisnuti sjećanja na pad, majčinu smrt i dane provedene u prašumi. Snimanje dokumentarca omogućilo joj je da se prvi put otvorenije suoči s vlastitom prošlošću. Njezina priča poslužila je i kao inspiracija za talijanski igrani film Miracles Still Happen Čuda se događaju iz 1974. godine.
Juliane Koepcke, danas poznata i pod prezimenom Diller, posvetila je velik dio života zaštiti upravo one prašume u kojoj je zamalo umrla. Kao voditeljica Zaklade Panguana pomogla je proširiti zaštićeno područje s prvotnih 1,8 na približno 26 četvornih kilometara. Sa suprugom i lokalnim zajednicama nastavila je raditi na očuvanju amazonske bioraznolikosti. U intervjuu za The Guardian 2024. upozorila je da se prašuma u kojoj je odrasla mijenja. Ilegalno rudarenje zlata zagađuje rijeke živom, a suše sve češće isušuju male vodotoke. Objasnila je da neki ljudi prašumu smatraju neprijateljskim okolišem, svojevrsnim zelenim paklom. Ona je, međutim, doživljava posve drukčije. "Za mene ima upravo suprotno značenje: Spasila mi je život."
