Yu Xiangzhen bila je jedna od vođa Crvene garde, vodova mladih jurišnih batinaša i denuncijanata tijekom Kulturne revolucije u Kini krajem 1960-ih i 1970-ih. 50 godina nakon prve obavijesti preko školskih zvučnika da ih vođa Mao Zedong poziva u do tada neviđenu revoluciju, ona je za CNN otkrila na što je to ta višegodišnja histerija nalikovala iz njene perspektive, te se najdublje ispričala za mnoštvo grozota koje je počinila kao 13-godišnjakinja.
"Drugovi učenici, moramo nepokolebljivo slijediti našeg vođu! Izađite iz učionica i posvetite sebe Kulturnoj revoluciji!", glasio je poziv iz školskih zvučnika tog 16. svibnja 1966. Xiangzhen je rekla da su iz razreda na dvorište munjevito izjurila dvojica učenika, nešto vičući. Ona je s prijateljicom mirno, kao i većina drugih, išetala. Slijedilo je nekoliko divljih godina prokazivanja i progona "buržuja" i "revizionista" revolucije.
"Najviše žalim zbog onoga što smo učinili našoj razrednici Zhang Jilan", kazala je jer ona je bila najaktivnija u obrušavanju drvlja i kamenja na nastavnicu koju su stali optuživati da je bezdušna i hladna žena. "A to, zapravo, uopće nije bilo točno", rekla je Xiangzhen. Neki su je optuživali da je kršćanska vjernica jer je slovo "ji" u njenom imenu moglo označavati i kršćanstvo.
Besmislene optužbe protiv "neprijatelja", rekla je i to, potom su ispisali velikim slovima na zidove zgrade u kojoj se nalazila njihova učionica, da bi njihovu razrednicu ubrzo odveli u improvizirani zatvor u obližnjoj štali, gdje su intelektualce, optužene za buržoasko ponašanje, ponižavali i zlostavljali. Svoju razrednicu sljedeći put je susrela tek 1990., tijekom putovanja bivšeg razreda na Veliki zid. Prethodno su joj u 1980-ima već poslali kolektivu ispriku za ono što su joj učinili.
"Pitali smo je što joj se događalo u štali. 'Nije bilo baš tako loše', rekla je. 'Natjerali su me da hodam po podu poput psa.' Kad sam to čula, briznula sam u plač. Nisam imala niti 14 godina, a njen sam život pretvorila u pakao. Umrla je dvije godine poslije", ispričala je Xiangzhen. Rekla je i da su javna premlaćivanja do smrti kulminirala 1968., da nije bio siguran nitko, te da su građane često denuncirali čak i prijatelji i članovi obitelji.
Xiangzhen je shvatila da nešto nije kako treba već 1966. "Vidjela sam kako su školskom ravnatelju iskrenuli na glavu kantu punu pokvarene tjestenine... Okrenula sam se tiho i pognute glave prema našem učeničkom domu. Osjećala sam se loše i puna krivnje, mislila sam da nisam dovoljno revolucionarna. Kasnije, kad su mi dali remen kako bih batinala 'neprijatelja revolucije', otrčala sam odatle, a moji drugovi iz Crvene garde nazvali su me dezerterom", ispričala je.
Još istog ljeta, na skupu na Trgu nebeskog mira bila je među milijun učenika i studenata koji su došli odati podršku Maou koji je tamo bio među njima. Bila je oduševljena, da bi ubrzo shvatila da je riječ o pseudoreligioznom štovanju, puno fanatičnijem od kakvog kulta. Jedan od onih koji se našao na udaru progona izdajnika revolucije, bio je i njen otac, bivši dopisnik novinske agencije Xinhua, kojega su optužili da je špijun.
"Kod kuće, iza zatvorenih vrata, upozorio je mene i mog brata da prije svake akcije uključimo vlastiti mozak. 'Nemojte učiniti ništa što biste mogli požaliti do kraja života', rekao nam je. Počela sam mrziti Maovu suprugu Jiang Qing koja je bila ključna osoba na čelu Kulturne revolucije. Sve nevoljkije sam se odazivala kad je moja radna jedinica bila na redu da oda ritualnu počast slici vođe", kazala je.
Dodala je da su odrasli mrzeći sve oko sebe, te da je i danas boli kad čuje nekog od vršnjaka kako govori o dobrim starima vremenima kad su mogli slobodno i besplatno posvuda putovati kao članovi Revolucionarne garde. Na kraju je rekla da ne traži ničiji oprost, iako je odgovorna za tisuće osobnih tragedija, nego da progovara kako bi upozorila da se takve stvari više nikada ne ponove.
