Duboko ljudski portret egipatske revolucije

Kad se povede riječ o književnosti na arapskom jeziku, prva asocijacija koja prosječnom čitatelju padne na pamet je Nagib Mahfuz, egipatski romanopisac koji je 1988. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, pisac koji je 1959. objavio roman “Sinovi naše mahale”, koji je zbog “bogohulnosti” zabranjen u Egiptu. Ova knjiga dovodi se u vezu s atentatom na Mahfuza 1994. godine, nakon kojeg je Mahfuz do smrti bio pod stalnom pratnjom. Ovo navodim iz razloga što je roman “Republika himbe” suvremenog egipatskog autora Alaa Al Aswanyja, koju je nedavno u prijevodu Daniela Bučana objavila Fraktura, također zabranjen u Egiptu, što na svoj način govori o stanju sloboda u tom dijelu svijeta, o jednom fatalnom kontinuitetu kojem se ne nazire kraj. Postoji još jedan razlog zbog kojeg vrijedi podsjetiti na ovo, a to je da je Mahfuz prvi književni nobelovac koji dolazi iz arapskoga govornog područja, a da je, ako je suditi po romanu “Republika himbe”, u Aswanyju dobio dostojnog nasljednika. Sličan je i način na koji ova dvojica pisaca pišu: radi se o nekoj vrsti epskog realizma koji se naslanja na suvremenu europsku književnu tradiciju.