Kad se povede riječ o književnosti na arapskom jeziku, prva asocijacija koja prosječnom čitatelju padne na pamet je Nagib Mahfuz, egipatski romanopisac koji je 1988. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, pisac koji je 1959. objavio roman “Sinovi naše mahale”, koji je zbog “bogohulnosti” zabranjen u Egiptu. Ova knjiga dovodi se u vezu s atentatom na Mahfuza 1994. godine, nakon kojeg je Mahfuz do smrti bio pod stalnom pratnjom. Ovo navodim iz razloga što je roman “Republika himbe” suvremenog egipatskog autora Alaa Al Aswanyja, koju je nedavno u prijevodu Daniela Bučana objavila Fraktura, također zabranjen u Egiptu, što na svoj način govori o stanju sloboda u tom dijelu svijeta, o jednom fatalnom kontinuitetu kojem se ne nazire kraj. Postoji još jedan razlog zbog kojeg vrijedi podsjetiti na ovo, a to je da je Mahfuz prvi književni nobelovac koji dolazi iz arapskoga govornog područja, a da je, ako je suditi po romanu “Republika himbe”, u Aswanyju dobio dostojnog nasljednika. Sličan je i način na koji ova dvojica pisaca pišu: radi se o nekoj vrsti epskog realizma koji se naslanja na suvremenu europsku književnu tradiciju.
Aswany je rođen 1957. godine u Kairu. Po obrazovanju je stomatolog. Zanimljivo je to kako je i njegov otac, odvjetnik po zanimanju, također bio poznati i nagrađivani pisac, što na svoj način govori o jednoj sredini u kojoj nije moguće, osim ako niste kalibar jednog Nagiba Mahfuza, profesionalno se baviti pisanjem. Aswany je počeo pisati još kao student. Uglavnom je pisao kratke priče, drame i novinske članke. Njegov roman “Zgrada Jaqubian” iz 2002. godine bio je svojevrsni izdavački fenomen u Egiptu: objavljen je u čak deset izdanja. Aswany je iznimno angažiran pisac. Aktivno je sudjelovao u Arapskom proljeću 2011. godine i prosvjedima na trgu Tahrir, o čemu uglavnom govori njegov roman “Republika himbe”, prosvjedima koji su doveli do pada režima egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka. U svojim novinskim člancima gorljivo brani vrijednosti demokracije i bori se protiv korupcije, koja je rak-rana egipatskog društva. Sve te njegove preokupacije vidljive su i u njegovu romanu. Djela su mu prevedena na više od 30 jezika i dobitnik je mnogih međunarodnih književnih nagrada. Danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje predaje književnost.
Radnja romana “Republika himbe” odvija se 2011. godine, u vrijeme poznatih događaja tijekom takozvanog Arapskog proljeća koji su obilježili suvremenu povijest Egipta. Aswany na gotovo 400 stranica daje panoramski prikaz egipatskog društva, i to kroz živopisnu galeriju likova čiji se životi isprepleću tijekom tih dramatičnih zbivanja. Roman počinje dnevnom rutinom bogatoga generala Ahmada Alwanija, šefa egipatske tajne službe, licemjernog vjernika koji potajno gleda pornografiju. Licemjerje povezano s religijom jedan je od glavnih provodnih motiva ovog romana. Na Alwanijevo luksuzno imanje redovito dolazi radikalni propovjednik šeik Shamel, Egipćanin koji je desetak godina proveo u Saudijskoj Arabiji kao sljedbenik jednog tamošnjeg radikalnog propovjednika i koji, potpomognut bogatim sponzorima, nakon povratka u Egipat propagira varijantu islama koja dolazi iz Saudijske Arabije, što nije samo egipatski specifikum nego se nešto slično događa u svim zemljama u kojima živi značajniji postotak muslimanskog stanovništva, uključujući Bosnu i Hercegovinu. “Šeik Shamel je uvijek (kako nalaže Kuran) govorio da ga je Bog obdario velikom milošću”, piše Aswany. “On posjeduje tri nova, moćna, crna automobila; četvrti, sportski automobil, vozi sam kad s obitelji ide na izlet. Svaki njegov automobil je Mercedes, jer najviše voli kola te marke zbog njihove pouzdanosti i elegancije.” Po njemu, kršćani su manipulatori, a Židove naziva “potomcima majmuna i svinja”. Na meti njegovih otrovnih propovijedi su i zagovornici sekularnog društva: “Čuvajte se sekularista koji sebe nazivaju muslimanima i žive s nama zato da bi nam zabili nož u leđa.” Alwani je, također, “vjernik” koji s molitve odlazi ravno u prostorije u kojima njegovi podređeni okrutno muče zatvorenike. Aswany na nekoliko mjesta u romanu detaljno opisuje mučenja pojedinih osoba, uključujući silovanje žena. On zapravo donosi autentična svjedočenja ljudi kojima je zbog njihove sigurnosti, jer većina njih još živi u Egiptu, izmijenio imena. Sušta suprotnost svome ocu generalu je Dania, studentica medicine, koja se sukobljava s ocem zbog brutalnog ubojstva Khaleda, njezina kolege s fakulteta, čijeg ubojicu, policijskog oficira Haysama, general Alwani nagrađuje: “Pravorijek o tvojoj i o nevinosti drugih oficira poruka je svim egipatskim oficirima. Oficir koji izvršava naredbe nikad nije kriv. Znaš, odlučio sam da te se nagradi.” Dania prezire šeika Shamela i ne želi slušati njegove “propovijedi”. Potresena Khaledovom smrću, priključuje se prosvjedima i radi na medicinskom punktu koji je ilegalno za prosvjednike organizirala nekolicina njezinih profesora s fakulteta.
Važan rukavac radnje romana odnosi se na zbivanja u “najvećoj i najstarijoj cementari na Bliskom istoku”, koja je ostvarivala dobit veću od milijardu egipatskih funti godišnje. Aswany preko ovog rukavca priče govori o korumpiranosti režima Hosnija Mubaraka, koja je i dovela do njegova pada. Problemi za cementaru nastaju kad njezin većinski vlasnik, sa 65-postotnim udjelom, dok je ostatak u državnom vlasništvu, postaje talijanska korporacija Bellini, koja nastoji uništiti cementaru zbog toga što u stopostotnom vlasništvu ima tri druge cementare u Egiptu, te želi sav profit od te industrije preusmjeriti sebi. Uništavanjem cementare rukovodi inženjer Essam Shaalan, oportunist koji je u mladosti bio vođa studentskih prosvjeda iz 1972. godine. Njemu se suprotstavlja Mazen, mladi inženjer kemije i beskompromisni sindikalni povjerenik. Usporedo s događanjima u cementari pratimo, u epistolarnoj formi, ljubavnu priču između Mazena i Asme Zannati, profesorice engleske književnosti, koja se bori protiv korupcije u školi, gdje profesori masovno daju loše ocjene siromašnijim učenicima kako bi im naplatili dodatnu nastavu. Asma se, također, protivi nošenju hidžaba, što školske vlasti aktivno nameću, usprkos tome što to nije obvezno.
Ipak, dva najzanimljivija lika u romanu su lijepa televizijska voditeljica Nourhan i Ashraf Wisa. Noruhan je beskrupulozna i dijabolična manipulatorica, sljedbenica šeika Shamela, koja u svojim emisijama propagira nošenje hidžaba i koja manipulira javnim mišljenjem, želeći predstaviti prosvjednike kao cionističke i američke plaćenike. U njezinu emisiju javljaju se tobožnji pokajnici, koji u eter plasiraju informacije kako su zavrbovani od strane Izraela: “Za to smo dobili priličnu novčanu naknadu. (...) Na primjer, ja sam bila u Izraelu. Dobila sam pedeset tisuća dolara za tri mjeseca obuke.” S druge strane, Ashraf Wisa, pedesetogodišnji kršćanin, Kopt, propali glumac ovisan o hašišu, kojeg uzdržava bogata i poduzetna supruga Magda, je veličanstven lik. Nakon što se zaljubi u svoju sluškinju, mladu muslimanku Ikram, Ashraf iz temelja mijenja svoj život i priključuje se prosvjednicima te na taj način igra svoju “životnu ulogu”. Ikram je odrasla u ekstremnom siromaštvu, i čiji je otac prodao vlastitu kćer da bi prehranio ostalu djecu. Usprkos tome, ona zbog toga ne optužuje oca: “Nitko ne želi prodavati vlastitu kćer. Moj je otac radio kao nadničar na gradilištima. Radio je svaki deseti dan. A nas je bilo šestero djece i još majka. Kako nas je mogao prehraniti?! Siromaštvo je gadna zvijer, Ashraf-beže!” Ashrafa se, zbog njegove podrške prosvjednicima, odriče vlastita obitelj. Aswany preko lika Ashrafa otvoreno govori i o nasilju prema kršćanskim Koptima. Ashraf se suprotstavlja vlastitoj obitelji, koja glorificira Mubaraka kao zaštitnika Kopta. “Znaš li ti”, kaže Ashraf na jednome mjestu, “koliko je za vrijeme Mubaraka koji nas je štitio bilo pokolja Kopta? Od masakra u Koshi do pokolja u crkvi Svih svetih?”
Ukratko, Aswanyjeva knjiga majstorski je koncipirana i ispripovijedana priča o suvremenom Egiptu, a ujedno priča oarapskom svijetu u cjelini, neka vrsta bliskoistočnog kišovskog “časa anatomije”, a koja je i veličanstvena oda mladenačkom idealizmu, nešto što je, za razliku od Aswanyjeva, iz našeg svijeta nepovratno nestalo, što je ujedno svojevrsna poruka svima nama kako, usprkos svim našim predrasudama, itekako imamo što naučiti imajući pred očima Aswanyjev bolno stvarni romaneskni svijet.
