Nedavno je na glavnom čakovečkom trgu održan prosvjed pod nazivom "Želim normalan život", na kojemu se okupilo oko tisuću građana, upozoravajući na neodgovorno, opasno i kriminalno ponašanje u njihovu kraju te prozivajući sustav koji je, prema njihovu mišljenju, zakazao kad je riječ o romskoj populaciji. O prosvjedu imam podijeljeno mišljenje: s jedne strane se teško mogu složiti s tezom kako je "međimurski prosvjed" čisti rasizam i naznaka fašizma.
Međimurje definitivno nije "suverenistička" sredina, što se lako može iščitati iz odnosa političkih snaga u Čakovcu i Međimurju. Uostalom, svaki prosvjed je legitiman način skretanja pozornosti na određene društveno-političke probleme, ako se odvija u skladu sa zakonima.
Međutim, ono što izaziva blago podizanje moje lijeve obrve je podatak da iza prosvjeda stoji tinejdžer jako upitnog načina razmišljanja koji svoje uzore pronalazi u već deklariranim fundamentalistima i političkim radikalima Bruni Esih i Velimiru Bujancu. Ono što me također zasmetalo je potraga za tzv. "poštenim Romima".
Prolazi me jeza od takvih potraga. Devedesetih godina smo tražili "poštene Srbe", danas tragamo za "poštenim Romima", a sutra ćemo vjerojatno za "poštenim migrantima" i sve tako dok ne dođemo do "poštenih Hrvata".
Ovo nimalo bezazleno generaliziranje i sotoniziranje jednog cijelog kolektiva zbog nekolicine kriminalaca bilo je povod konferenciji za novinare saborskog zastupnika romske nacionalne manjine Veljka Kajtazija koji je na ovaj način pokušao izraziti negodovanje međimurskih Roma zbog određenih izričaja (na prosvjednom se plakatu našla i rečenica: "Među Romima ima i dobrih ljudi") te pozvati na protuprosvjed.
Saborski zastupnik Hrasta i desničarski "mali od skandala" Hrvoje Zekanović prekinuo je i uzurpirao Kajtazijevu presicu kako bi iznio svoje, kako se kasnije pokazalo, pogrešno viđenje cijele situacije. Tako to bude kad ustaše pokušavaju glumiti demokrate. Ako ćemo posljednje izbore promatrati kao lakmus-papir stanja i raspoloženja u društvu, zanimljivo je primijetiti da je ovaj politički analfabet dobio mizernih 3643 glasa u cijeloj Hrvatskoj, ali to ga nije spriječilo da se, napaljen uspjehom desničarske dive Ruže Tomašić, "podigne na noge" i prosipa silu nad "manjincima".
I na ovom se primjeru jasno pokazuje kako je jednom beznačajnom liku dovoljno samo nekoliko tisuća glasova da si umisli kako je nekome bitan i važan. No nije ovo prvi put da profesionalni Hrvat nasrne na jednog Roma. Ako ostavimo po strani ovaj Zekanov incident, ostaje nejasno što je to točno saborski zastupnik Kajtazi uopće napravio za Rome u Hrvatskoj, osim što je držao ljestve HDZ-u i svojom zlatnom šutnjom ubirao veliki novac za svoj "angažman".
No suprotno mišljenju dobrog dijela medija, analitičara i komentatora, "međimurski prosvjed" ne smatram rasizmom. Ono je više bio prosvjed za pravnu državu. No Romi ovdje nisu problem. Problem je država u kojoj mnogo toga ne funkcionira. Zašto nitko ne reagira na bezvoljnost i nedovoljnu angažiranost socijalne službe i socijalnih radnika koji bi trebali aktivnije raditi na (re)socijalizaciji ne samo Roma, nego i svih onih koji u Hrvatskoj pokušavaju stvoriti paralelna društva?
Ako netko ne podnosi cijelu jednu etničku skupinu samo zato što je drugačija od većinske, onda je šovinist. Za šovinizam i nacionalizam nije potreban visok koeficijent inteligencije. To su jeftine ideologije na koje se pale primitivci, i to samo onda kad su u većini. Iako ga javnost ne doživljava ozbiljno, u Hrvatskoj je prisutan izvjesni rasizam/šovinizam prema svima koji nisu Hrvati (migranti, Srbi, Romi itd.).
U nekim slučajevima je taj šovinizam jako vidljiv i eksplicitan, dok je pak u nekim drugim situacijama suptilan i latentan. Primjera radi, nije tajna da se Romi u Hrvatskoj percipiraju kao lopovi, neradnici i najveća ljudska bagra. Njima se u Hrvatskoj na razgovoru za posao, uz stručne sposobnosti, dodatno analiziraju i krvna zrnca te, što god da naprave, uvijek su pod povećalom.
Zanimljivo je da svi oni koji imaju negativan stav o Romima kao kolektivu slično govore i o ostalim skupinama koje navodno ugrožavaju hrvatsko nacionalno biće. Takvo je mišljenje i o Srbima pa je onaj mladi vaterpolist, koji se nije ni rodio kad su naši ratovali, morao u Splitu skakati u more kako bi izbjegao linč.
Prema popisu stanovništva iz 2011., u Hrvatskoj je tad živjelo 16.975 Roma. To je 0,4% ukupnog broja stanovništva, odnosno četiri Roma na 1000 stanovnika. Iako je smiješno i suvišno uporno naglašavati da smo svi jako različiti, ali ako smo svjesni da ni svi Hrvati nisu isti, zašto isto očekujemo od Roma i ostalih nacionalnih manjina? Ako i Romi sudjeluju u kokošarskom kriminalu, sitna su riba u usporedbi s našim elitnim kriminalcima.
Što jedan glavonja iz HDZ-a ukrade za samo godinu dana ne mogu svi kriminalu skloni pripadnici manjina u RH za cijeli život.
Dvije godine sam radio s pripadnicima romske manjine i mogao sam na licu mjesta osjetiti njihov način života. Romi imaju specifičan način života i u njihovu slučaju sterilna knjiška integracija u društvo nije moguća. U romskim zajednicama postoje običaji koje bi čovjek našeg vremena smatrao devijantnim te postoji nezanemariva stopa nasilja i sitnog kriminala.
Lažni humanisti ne shvaćaju da je i same Rome potrebno zaštititi od jednog patrijarhalnog i seksističkog mentaliteta, u kojem je zlostavljanje i izrabljivanje žena i djece brutalna svakodnevica. Kršenje zakona se ne može i ne smije opravdavati načinom života neke zajednice.
Resocijalizacija Roma i ostalih nacionalnih manjina koji teže stvaranju paralelnih društava je dug, strpljiv i nerijetko jako naporan proces u težnji ozbiljnih država (i društava) da se smanje razlike između različitih etničkih grupa kako bi se eliminirao svaki oblik fundamentalizma.
Dokle god državne institucije ne počnu odgovornije raditi svoj posao, imat ćemo problema ne samo s onim agresivnim dijelom romske nacionalne manjine, nego i, što je još gore, s političkim šovinistima i radikalima koji svojom retorikom i opasnim idejama zagađuju društvo poput nuklearnog otpada.
