Top News
2778 prikaza

Esej Miljenka Jergovića: 'Facebook ili žene koje srećem na putu u prošlost'

Sandra Šimunović/Pixsell
Ne uhodim ih da bih našao nešto sramno. Moja znatiželja u biti je introspektivna. Provjeravam što bi bilo sa mnom, kakvim bih životom živio da sam netko drugi

Tako kad se sjetim nekog imena, djevojčice s kojom sam išao u osnovnu i nisam na nju pomislio trideset godina, žene s kojom je majka radila u Službi društvenog knjigovodstva, upišem ime u Facebook pretraživač i čekam što će se pojaviti. Nemam svoj profil, nikad ga nisam imao, ne volim se dopisivati, ćaskati, razmjenjivati s manje poznatim ljudima ugodne okolnosti svoga života, ali imam svoju Facebook stranicu, moram je imati, na njoj moja je profesionalna inkarnacija, pisac s mojim imenom, i onda preko nje nastojim pronalaziti ljude od kojih su mi ostala samo imena i prezimena. Sa ženama je u tom poslu teže. One se udaju, mijenjaju prezimena, i na taj način zameću tragove, skrivaju identitete. Muškarce se lakše pronalazi, ali oni su manje zanimljivi. Na njihovim Facebook profilima izvještaji su s utakmica, muških okupljanja, svečanosti i proslava. Oni vas, kad ih tako gledate, pokušavaju uvjeriti da su i s već navršenih pedeset i pet ostali onakvi isti kakvi su bili i s petnaest. Jednako su mladi, istih životnih interesa, s istim smislom za humor. A meni se nikad nije pretjerano sviđao muški smisao za humor moga rodnoga grada. I nikad nisam bio tako mlad. Već s petnaest pomalo mi je bilo pedeset i pet. I žalosni su mi ti moji skoro zaboravljeni drugovi, čijih se imena ipak čudom sjetim, koji očajnički odbijaju odrastati i stariti. O ženskom strahu od starenja sve se zna, dok se o muškom ne zna gotovo ništa... I tako pronalazim po njihovim fejsbucima te svoje davne školske drugarice, poznanice, prijateljice, djevojčice, djevojke i žene iz moga sarajevskog života, čija sam imena i prezimena upamtio. Ozarim se kad ih prepoznam na profilnoj fotografiji, i tad mi, iz najdublje dubine sjećanja, ili iz podsvijesti same, iz fotografskog kataloga koji u njoj postoji, izrone izrazi lica, mimika, grimase i osmijesi, čitava jedna povijest lica, za koju nisam ni sanjao da postoji. Nevjerojatno je čega se sve sjetim s lica žena koje nisam sreo više od pola života. Vjerojatno se tako mogu sjetiti i muških lica, iako sam dječake Sarajeva uvijek manje slobodno zagledao. Sljedeće što gledam su podaci o osobi. Obično vrlo oskudni. Mjesto prebivališta grad je u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama - nikad to nije New York, ali jest Seattle, Washington, Chicago, a često je i neki mali zatureni grad na Srednjem zapadu - ili u Europi, obično u Skandinaviji ili Njemačkoj. Ali na pitanje zavičajnosti, sve one isto odgovaraju: iz Sarajeva, ili podrobnije, Mejtaš, općina Centar, Sarajevo; Čengić Vila, Sarajevo; Radićeva ulica, općina Centar, Sarajevo... Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo. Nigdje ime toga grada nije toliko puta ponovljeno kao na Facebook profilima onih koji već skoro trideset godina ne žive u Sarajevu. Uostalom, ta riječ na tome mjestu i ne znači isto što i naziv grada u kojemu ljudi danas žive. A što ona znači velika je tema, koja nije za jednog novinskog eseja...

Sandra Šimunović/Pixsell ESEJ Top News Miljenko Jergović o pulskim Valkanama - plaža na kraju ljeta
Većina tih mojih, na Facebooku pronađenih djevojčica, djevojaka i žena, katkad već i gospođa u vrlo ozbiljnim godinama, nečijih baka i prabaka, ima poluzatvorene profile. Sadržaji koje razmjenjuju s prijateljima, rodbinom i poznanicima, i koji su dio njihove svakodnevice, na način i u mjeri u kojoj su društvene mreže dio svakodnevice našega svijeta, ostaju mi nevidljivi. Gledam samo ono što je objavljeno kao javno. Obično su to sadržaji koji su izuzetak od svakodnevnog života, životne situacije, prigode, događaji koje vrijedi pokazati i onima s kojima nemaju sklopljen fejsbučki zavjet. I onda, tako u nizu koji je obično desetak godina dug, ono što se smatra javnim, ili što se barem ne sakriva od tuđinskih očiju, o ljudskoj intimi mnogo temeljitije svjedoči od svega što je brižno posakrivano. Objave su to s ljetovanja u Dalmaciji, u nekom od onih mjesta na Pelješcu, Hvaru, Makarskoj rivijeri, u Dubrovniku i oko njega, gdje se ljetovalo i prije rata. Odlazeći na more iz nekog Seattlea ili Los Angelesa, prelazeći tako na desetine tisuća kilometara, obilazeći zemaljsku kuglu, baš kao da je velika šarena lopta za plažu, te djevojčice, djevojke i žene, čijih sam se imena evo sjetio, ne samo da idu u Trpanj, u Drvenik i u Slano, nego hrabro zalaze u vlastitu prošlost. Ta njihova ljetovanja, pažljivo dokumentirana digitalnim telefonskim fotografijama na Facebook profilu, tijekom kojih svojim muževima (obično povedenim još iz Sarajeva, ali katkad i strancima), ali i svojoj američkoj, kanadskoj, švedskoj i danskoj djeci, priređuju svojevrsni inicijacijski performans, više govore o njihovim identitetima, nego svi pasoši i svi porodični albumi koje posjeduju. Te sličice, suprotno njihovim nastojanjima, svjedoče da su identiteti izgubljeni. To djeca odmah shvate, ali poslušno idu na more, u taj daleki, nepostojeći svijet, sve dok zauvijek ne odrastu. 
Većina komentara na toj objavi s dalmatinskog ljetovanja na stranom su jeziku. Na jeziku zemlje u kojoj se sad živi. Lakše je ako su na engleskom, ali znaju biti i na nizozemskom, danskom, švedskom, francuskom, njemačkom... Riječi i slova iskićena preglasima, onim skandinavskim kružićima nad probranim samoglasnicima, grafički su izraz, slika su goleme razlike koja je u međuvremenu uspostavljena između tih mojih djevojčica, djevojaka i žena, i svijeta kojemu smo nekad pripadali. Nerazumljive nordijske riječi slika su i glas razlike koja danas postoji između njih i mene. Sa svojom djecom i unucima one razgovaraju na jeziku koji ja ne razumijem. Na fotografijama iz zemalja u kojima danas žive one imaju izraze lica lokalnih žena. Izgledaju već kao Amerikanke i Šveđanke. Ali u Trpnju i u Makarskoj nekako se preobraze, i ja ih ponovno znam. Samo što taj preobražaj opet nema veze s ljudima među kojima se tad nađu. Jer one se ne preobraze u današnje ljude iz naših krajeva, nego u one ljude s kraja osamdesetih. Te žene s dalmatinskih ljetovanja na fejsbucima posljednje su preživjele svjedokinje jugoslavenskog socijalizma. One govore zaboravljenim jezikom jednoga iščezlog svijeta. Kad to ne bi imalo tako jezovit prizvuk, mogli bismo ih nazvati živim grobovima. U njima smo živi sahranjeni.
Putovanja iz Seattlea, Stockholma i Osla se ne poduzimaju, naravno, samo zbog Dalmacije i mora. Važniji je put u Sarajevo. Nakon što sam na njihovim fejsbucima ispratio kako su im umirali roditelji - još jedna je to javna objava: te pažljive moje cure u nekoliko biranih riječi opraštaju se od roditelja - svjedočim neprimjetnom odumiranju njihovih sarajevskih domova. Sljedeći put kad dođu, one spavaju u hotelu. Ali sarajevske hotelske sobe ne fotografiraju ili ih javno ne pokazuju. Noćivanje u hotelskim sobama rodnoga grada doživljavaju kao životni poraz, a možda i kao još jednu izdaju Sarajeva. Ljudi koji su otišli iz toga grada, i još su za njega vezani sezonskim posjetima, koje javno objavljuju po svojim profilima, vazda imaju taj osjećaj da su nečim izdali Sarajevo. To znaju oni koji su u gradu ostali, pa onda na tome pomalo i inzistiraju.


A možda im je, tim mojim curama, noćivanje po hotelskim sobama rodnoga grada naprosto samo bolno? Nije li tako i meni bilo, i nisam li upravo o tome napisao nekoliko knjiga (“Freelander”, “Psi na jezeru”, “Sarajevski psi” iz knjige “Rod”...)? One, za razliku od mene, ne ruju po svojim ranama, djevojčice za razliku od dječaka ne kidaju nezarasle kraste s natučenih lakata i koljena, i zato na njihovim fejsbucima nigdje nema sarajevskih hotelskih soba. Ali zato će se javno vješati fotografije iz Bečke kafane u Hotel Europi, gdje su se slučajno srele sa školskom drugaricom, sa starim profesorom matematike, koji od onog vremena nije ni dana ostario, s ljudima iz onoga života s kojim uzaludno pokušavaju uspostaviti nekakav životni kontinuitet. I na to im prolazi intimno vrijeme. Ono vrijeme između dva stranstvovanja. Tome im, tom uzaludnom pokušaju uspostave kontinuiteta, služe i sve javne objave na Facebook profilu. I ona tužna napomena da su iz Sarajeva, iako su im djeca stranci i sanjaju na stranim jezicima.

ESEJ Top News Miljenko Jergović: Nacrt za povijest bureka i drugih pita
Tu su, naravno, i fotografije snimljene ispred onih nekoliko najčuvenijih sarajevskih ćevabdžinica. U komentarima ispod njih, javljaju se, katkad i na novostečenom jeziku, prijateljice i prijatelji iz prošlog doba, pa iz jednakih nedohvatnih daljina komentiraju ćevape. To je onaj laki razgovor iz fejsbučkog žanra, ali to je i prispodoba zajedničkog tihog iskorjenjenja. Dok su živjele tamo, nisu toliko išle na ćevape. Niti su im ćevapi bili identifikacijski marker grada u kojem su odrasle. Pomalo im je tad išlo na živce što su ljudi iz drugih gradova u Sarajevu nalazili samo ćevape. I specifični smisao za humor, komunikativnost i otvorenost prema svima. A sad i one, makar u svrhu života na Facebooku, u Sarajevu nalaze - ćevape. Ono drugo što su vidjele i osjetile, ono po što su došle, a što možda nisu našle, nije za Facebook.


Dok tako uhodim svoje nekadašnje drugarice i poznanice, majčine kolegice s posla ili sasvim nepoznate žene čija sam imena iz Sarajeva zapamtio, ne činim to da bih im se zatim narugao. Ne uhodim ih da bih našao nešto sramno. Moja znatiželja u biti je introspektivna. Provjeravam što bi bilo sa mnom, kakvim bih životom živio da sam netko drugi. I tko bih, na kraju krajeva, bio kad bih postojao u nekom privatnijem, u se zatvorenijem obliku od ovoga u kojem jesam. Zbog nečeg, ne zamišljam se u tom, alternativnom životu kao muškarac. Zamišljam se kao cura iz Sarajeva. I mogu živo zamisliti kako upravo čekam prvi snijeg na sjeveru Norveške, na nekoj Aljasci, kako dočekujem sjeverne ptice u Južnoafričkoj Republici, i planiram kako ću muža i djecu organizirati da sljedeći kolovoz provedemo najprije dva tjedna u Tučepima, a onda dva tjedna u Sarajevu. Dok su tetka i tetak živi, da ih još jednom vidimo.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.