Esej Miljenka Jergovića: 'Facebook ili žene koje srećem na putu u prošlost'

Tako kad se sjetim nekog imena, djevojčice s kojom sam išao u osnovnu i nisam na nju pomislio trideset godina, žene s kojom je majka radila u Službi društvenog knjigovodstva, upišem ime u Facebook pretraživač i čekam što će se pojaviti. Nemam svoj profil, nikad ga nisam imao, ne volim se dopisivati, ćaskati, razmjenjivati s manje poznatim ljudima ugodne okolnosti svoga života, ali imam svoju Facebook stranicu, moram je imati, na njoj moja je profesionalna inkarnacija, pisac s mojim imenom, i onda preko nje nastojim pronalaziti ljude od kojih su mi ostala samo imena i prezimena. Sa ženama je u tom poslu teže. One se udaju, mijenjaju prezimena, i na taj način zameću tragove, skrivaju identitete. Muškarce se lakše pronalazi, ali oni su manje zanimljivi. Na njihovim Facebook profilima izvještaji su s utakmica, muških okupljanja, svečanosti i proslava. Oni vas, kad ih tako gledate, pokušavaju uvjeriti da su i s već navršenih pedeset i pet ostali onakvi isti kakvi su bili i s petnaest. Jednako su mladi, istih životnih interesa, s istim smislom za humor. A meni se nikad nije pretjerano sviđao muški smisao za humor moga rodnoga grada. I nikad nisam bio tako mlad. Već s petnaest pomalo mi je bilo pedeset i pet. I žalosni su mi ti moji skoro zaboravljeni drugovi, čijih se imena ipak čudom sjetim, koji očajnički odbijaju odrastati i stariti. O ženskom strahu od starenja sve se zna, dok se o muškom ne zna gotovo ništa... I tako pronalazim po njihovim fejsbucima te svoje davne školske drugarice, poznanice, prijateljice, djevojčice, djevojke i žene iz moga sarajevskog života, čija sam imena i prezimena upamtio. Ozarim se kad ih prepoznam na profilnoj fotografiji, i tad mi, iz najdublje dubine sjećanja, ili iz podsvijesti same, iz fotografskog kataloga koji u njoj postoji, izrone izrazi lica, mimika, grimase i osmijesi, čitava jedna povijest lica, za koju nisam ni sanjao da postoji. Nevjerojatno je čega se sve sjetim s lica žena koje nisam sreo više od pola života. Vjerojatno se tako mogu sjetiti i muških lica, iako sam dječake Sarajeva uvijek manje slobodno zagledao. Sljedeće što gledam su podaci o osobi. Obično vrlo oskudni. Mjesto prebivališta grad je u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama - nikad to nije New York, ali jest Seattle, Washington, Chicago, a često je i neki mali zatureni grad na Srednjem zapadu - ili u Europi, obično u Skandinaviji ili Njemačkoj. Ali na pitanje zavičajnosti, sve one isto odgovaraju: iz Sarajeva, ili podrobnije, Mejtaš, općina Centar, Sarajevo; Čengić Vila, Sarajevo; Radićeva ulica, općina Centar, Sarajevo... Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo. Nigdje ime toga grada nije toliko puta ponovljeno kao na Facebook profilima onih koji već skoro trideset godina ne žive u Sarajevu. Uostalom, ta riječ na tome mjestu i ne znači isto što i naziv grada u kojemu ljudi danas žive. A što ona znači velika je tema, koja nije za jednog novinskog eseja...