Kad jedna cjelovečernja izložba plakata izazove toliku pozornost i simpatije kod publike, zaintrigirani smo doznati o čemu je konkretno riječ i istražiti pozadinu priče, ako je ima. U ovom je slučaju itekako ima.
Naime, riječ je o prvom zagrebačkom gostovanju galerije u pokretu Split Nomad Gallery, koja se na domaćoj umjetničkoj sceni do sada etablirala suradnjama s više od 30 autora, a najrecentnije pop-up izložbom “NoMAD MOVIE ART - filmski klasici očima hrvatskih autora”, koja je nedavno održana u Studio-galeriji SuperKlet u Zagrebu. Izložba je oduševila publiku interpretacijama filmova poput “Kuma” i “Lawrence od Arabije”, a autori su u svojim ostvarenjima imali potpunu slobodu sa zajedničkim nazivnikom kreiranja autorskih plakata u digitalnom printu.
To je možda prvi put otkako je Picasso radio “Bitku na Neretvi”, a Mirko Ilić mnoge filmove, od Mikuljanovih do Šijanovih, da se tako jedna ikonička, vizualno snažna forma - kažu da je upravo poster za “Ralje” dosegao ikonički status - predstavila u formi izložbe domaćoj publici. A ako znamo išta o posterima, onda je to da uobičajeni ili nekvalitetni nemaju gotovo nikakvu vrijednost, dok najtraženiji mogu imati cijene koje dosežu stotine tisuća dolara. Ipak, to nije slučaj i s domaćom vezanom produkcijom, pojašnjava nam Mirela Jusupović, voditeljica izložbe “NoMAD MOVIE ART”, jer su kod nas okolnosti drugačije, teže. Mirelu, inače Sarajku, životni put odveo je u New York. Ondje je nakon studija izgradila respektabilnu, dugogodišnju karijeru u modnoj industriji i radila na raznim pozicijama u dinamičnom, često kaotičnom i vrlo zahtjevnom svijetu mode, da bi, potom, nakon gotovo 15 godina, napravila radikalan rez. I tad se, kako kaže, iz želje za stvaranjem dubljeg društvenog sadržaja, rodila ideja o Split Nomad Gallery, drugačijem pristupu izlaganja bez ograničenja stalnim izložbenim prostorom.
Inače, riječ je o pop-up modelu, tj. “privremenom”, a ne tradicionalnom konceptu izlaganja, pri čemu je najvažnija upravo njegova privremena uloga. A baš to, smatra Jusupović, omogućuje autentično iskustvo kako autorima, tako i publici, kroz svaki novi projekt, pop-up event, suradnju s partnerima.
Takav koncept putujućih izložbi, dakle, sa svakim novim projektom oživljava na alternativnim lokacijama diljem zemlje, a i šire. Voditeljica projekta kaže i da je upravo na takvu jednu lokaciju, zagrebačku Studio-galeriju Klet, doputovala povodom samo jedne izložbene večeri baš zbog toga što se ta lokacija, njezini voditelji i publika savršeno uklapaju u filozofiju otvorenosti i pristupačnosti. Neke od izložbi već su održane u šumi ljetnog kina Bačvice (u sklopu Festivala mediteranskog filma Split), u dvorištu kultne knjižare “Buybook” u Sarajevu (u sklopu Sarajevo film festivala) ili pak drugim galerijama, a sve ih ujedinjuje to što su posve neograničene stalnim izložbenim prostorima.
“Takav pristup omogućuje veću kreativnu slobodu, ali i veću dostupnost, a lokacija mora imati karakter i biti izvediva. Nastojimo raditi izvan institucionalnih prostora jer publika drugačije i spontanije reagira izvan svakodnevnih okvira. Mnogi posjetitelji nisu redoviti posjetitelji galerija i muzeja. Upravo iz te potrebe za dosezanjem takve publike rodila se i suradnja s filmskim festivalima”, Jusupović pojašnjava.
Kad već govorimo o filmskim klasicima, ovdje je možda prikladno napomenuti kako su se ti toliko popularni filmski plakati pojavili još u zlatnom dobu kinematografije, od 30-ih do 50-ih godina prošlog stoljeća. I to, naravno, u Hollywoodu. Bili su to oni “larger than life”, glamurozni prikazi najvećih holivudskih zvijezda. Iako njihova imena danas nisu toliko poznata široj publici, Drew Struzan, Saul Bass i Reynold Brown bili su najpoznatiji umjetnici plakata tog vremena. Uvod u biografiju Drewa Struzana inače napisao je, ni manje ni više, no George Lucas...
A onda stižemo i do Andyja Warhola, Davida Hockneya, Richarda Hamiltona te Roya Lichtensteina, koji su među onima koje danas smatramo izvornim pop umjetnicima. Richard Hamilton, inače, često je proglašavan za utemeljitelja britanskog pop-arta. Roy Lichtenstein, kojega se još naziva “ocem pop-arta”, uključio je u svoje slike prepoznatljive točkice, oponašajući time mehanički proces tiskanja te kako bi dočarao estetiku stripova i popularne kulture.
No i bez ovog kraćeg uvoda, ideja filmskog plakata, čini se, bila bi atraktivna već sama po sebi. A u vrijeme kraja pandemije, kad se tražilo načina da se publiku vrati kulturi, kad se nije baš tražila ona karta više, klasici su se pokazali kao pun pogodak. Konkretno, kad je o njezinu projektu riječ, Jusupović kaže: “Kad je 2022. pokrenut, ‘NoMAD MOVIE ART’ krenuo je kao suradnja s Festivalom mediteranskog filma Split. Željeli smo ponuditi publici nešto emocionalno snažno, ali svježe. Klasici su univerzalni - svi imamo svoj omiljeni film, a autori su imali slobodu u interpretaciji, ne stvarajući replike, nego osobne vizualne refleksije. Prve dvije godine birali smo filmove s ciljem da svatko pronađe barem jednog favorita. Prošle godine smo fokus suzili na mediteranske filmove, a uključili smo i studente Likovne akademije (odjel dizajna i vizualnih komunikacija), splitskog UMAS-a, što je otvorilo projekt novoj generaciji autora”.
Projekt se, inače, i dalje razvija, i ove godine će ponovno biti prisutan na Sarajevo film festivalu i PorečDoxu, a u listopadu prvi put ide i u Varaždin, gdje ga ugošćuje 20. Trash film festival. Ideja je, kaže njegova voditeljica, da u budućnosti ostane živ i pokretan.
Najskuplji poster prodan je za 690.000 dolara
Zanimalo nas je i koji su otprilike rasponi cijena koje kod nas filmski plakati postižu i tko ih određuje, iako se, kad je o filmskim plakatima riječ, povijesno gledano, isti nisu proizvodili da bi se kupovali ili prodavali. Najskuplji ikad filmski poster inače je “Metropolis” - riječ je o filmskom klasiku iz 1927., a poster je 2005. prodan za 690.000 dolara. Karakterizira ga nevjerojatni art deco dizajn, a danas postoje samo četiri primjerka ovoga djela.
“Cijene se određuju u skladu s troškovima produkcije - troškom tiska, papirom, formatom i edicijom. Riječ je o autorskim radovima koji izlaze u limitiranim, numeriranim edicijama, i kao takvi imaju svoju vrijednost. No želja nam nije stvarati ekskluzivne galerijske objekte, nego radove koji mogu živjeti u svakodnevnom prostoru”, kaže Jusupović i dodaje: “Galerija, naime, za domaću publiku često definira promotivne cijene kako bi plakati ostali dostupni i bliski onima kojima su namijenjeni”.
“Zanimljivo je i to da svaki događaj ima svog ‘favorita na zidu’. To s jedne strane može biti posljedica reakcije na omiljeni film, kao što je npr. ‘Terminator’, ‘Amarcord’ ili ‘Casablanca’, ali i to da se kupci na njega jednostavno ‘zakače’ jer ih je vizualno osvojio, pa čak i ako nisu pogledali sam film”, kaže još Jusupović, koja upravo u toj dvosmjernoj komunikaciji između slike i priče vidi dodanu vrijednost u svakom radu.
Koji su joj hrvatski plakati inače ostali u najdubljem pamćenju i kako u tom smislu vidi odnos između klasike i modernoga, pitamo je još na temu filmskog plakata. Jusupović kaže: “Filmske plakate ‘Balkanskog špijuna’ i drugih domaćih klasika i danas viđam na zidovima stanova i ureda kolega i prijatelja. Ima ih previše da bih sad izdvajala meni osobno najdraže - ali svaki novi susret s njima podsjeća na to koliko je taj vizualni jezik bio samosvojan. Danas se tim radovima uvijek vraćam s poštovanjem, ali mi je želja prvenstveno izgraditi suvremeni izraz koji pripada našem vremenu - kroz nove autore, nove vizualne kodove i drugačiji kulturni kontekst”.
U teoriji je ideja “slobodnih” izložbi vrlo privlačna, no, nedvojbeno, ključna je, ističe Jusupović, i “pomna organizacija, koja bi bez fantastičnog logističkog tima bila nemoguća”. Izazovan je, sigurno, i već sam odabir lokacije, koja na neki način mora komunicirati s temom. A kako se u ovako “mobilnom” konceptu, uz to, biraju suradnici i je li to za njih “samo posao” ili nešto više?
Suvremene teme društva u kojemu živimo, za razliku od onih koje bude nostalgiju za nekim boljim, minulim vremenima. Ljudi koje kao filmske likove sve više potiskuju umjetna bića, naraciju specijalni efekti i generalna dehumaniziranost filma. Vrsta publike, domaća ili strana, europska ili američka, stilovi, pristupi, osobnosti, autorski potpis..., pregršt je tema koje tek čekaju neku svoju obradu u vidu putujuće izložbe, u ovakvim i sličnim projektima.
Za razliku od nostalgičnog hommagea Mediteranu kroz filmske plakate kultnih naslova koji su umjetnički i komercijalno općepoznati, pa samim time instantno mogu privući širu publiku, Jusupović ističe da se predstojeći projekt “Mediteran 2035.” planira baviti neizvjesnom budućnošću Mediterana. Klimatske promjene, agresivni turizam, geopolitički potresi... Može li se izbjeći turobna budućnost na Mediteranu? To danas nije samo tema brojnih simpozija, nego i ovog, konceptualno vrlo jedinstvenog projekta koji bi trebao započeti ove godine u Splitu, nastaviti se u Puli, Hvaru i Poreču, a u planu je i razvoj međunarodnih suradnji s drugim mediteranskim gradovima, zemljama i autorima.
Jusupović još kaže: “Ove ćemo godine predstaviti vizualni uvod u projekt koji planiramo dalje razvijati kao interdisciplinarni multimedijalni ciklus s više razina pristupa. U skladu s tim, Split Nomad Gallery ove godine prelazi u novu fazu i postaje NO-MAD.ART - ime koje bolje odražava nomadski karakter, međunarodne ambicije i otvorenost prema novim formatima”.
