Filmska priča o obitelji koja je izgradila ciglanu na Črnomercu

Prije rata, 1938., Alfred je svoje nasljedstvo prodao, osim dvorca u Bedekovčini u kojem su živjeli, i s obitelji otišao u Nicu. Leo nije ništa prodavao i obitelj je to u određenoj mjeri uspjela vratiti denacionalizacijom. 

Leov Marijan i Rajko, kao i mama Nada, rat su proveli u Britaniji, najmanjeg je Branka otac s guvernantom poslao na Kosovo, gdje je također imao rudnike. Živjeli su u obitelji tamošnjeg rudarskog čuvara, kojemu je Leo platio za čuvanje, ali je dječak nakon godinu i pol ipak odveden u logor u Kosovskoj Mitrovici. Prebačen je u Beograd, odakle ga je guvernanta, Slovenka koja je odlično govorila njemački, izvukla kao svoga sina, maloga “Nijemca”. Bio je plavokos i neobrezan, to ga je spasilo od smrti.

- Moja obitelj nije bila baš u najboljim odnosima s tadašnjom židovskom zajednicom u Zagrebu, to je tako bilo još u vrijeme pradjeda. Na katoličku su vjeru još 20-ih prešli i Spitzeri, obitelj moje bake Nade, koja je poživjela do 1975. godine. Njezin je otac sagradio zgradu u Mihanovićevoj, u kojoj danas živimo i ja i moja majka Marija, i to s ciglom koju mu je posudio Adolf. Poznavali su se poslovno i privatno - priča Dubravko. Kako je zgrada stajala sama, oko nje su napravljeni posebna serklaža i piramidalna betonska konstrukcija, zahvaljujući čemu je jako dobro, gotovo netaknuto, podnijela lanjski potres, kaže Adolfov potomak. Guvernanta se s malim Brankom vratila u Zagreb, gdje ih je, kod svećenika u Brezovicu, sakrio Stepinac. Alfred je s obitelji u Nici živio do kraja 1944., kad su izdani Gestapu. 

Alfredova supruga Klara i kći Evelina uspjele su se sakriti, a Alfred i sin Alan su uhićeni te strpani u vlak za Dachau. Iz njega je Alan uspio iskočiti i pobjeći, no kasnije je ulovljen te odveden na strijeljanje. Sekundu prije nego što će metak izletjeti iz cijevi, onesvijestio se pa su nacisti mislili da je pogođen. Pobjegao je u šumu, pridružio se francuskom Pokretu otpora i u Zagreb vratio 1945., gdje se opet susreo s majkom i sestrom. One su kasnije otišle u SAD, a Alen je živio u Zagrebu do 2014. godine. Leov sin Marijan se, priča Dubravko, iz Velike Britanije vratio u Zagreb te se, kako je bio zaljubljenik u avione, motao po borongajskom aerodromu. 

- Marijan je sad bio prvi nasljednik imovine svog ubijenog oca. Tek je napunio 18. Udba mu je smjestila da je špijun, bila je to 1946. godina. Prvo je osuđen na smrt, a onda je baka Nada, njegova majka, urgirala na sve strane te mu je kazna preinačena u zatvorsku od sedam godina. Čak je iz Beograda dolazio britanski veleposlanik kojeg je molila da ga uzmu u London, ali to nije uspjelo. Služio je kaznu dvije godine, kad se odrekao svega - kaže Dubravko. Po izlasku iz zatvora, nastavlja, protjeran je u Izrael, odakle nije dolazio sve do 1990. godine. Radio je kao meteorolog u Haifi, u Izraelu je preminuo i pokopan, tamo mu je i obitelj.

Drugi stric, Branko, otišao je u Njemačku, u Zagrebu je ostao samo Rajko, sa suprugom Marijom te sinovima Dubravkom i Leom. Djed Leo i Nada su sa sinovima živjeli u velikoj vili u Jurjevskoj ulici, odakle su bile obavezne šetnje niz Dugu ulicu, danas Radićevu, čiji je Leo bio izaslanik u Narodnom vijeću Države SHS. Na Trgu se razgovaralo s prijateljima, a u Palainovki pila kava. Kad se vratila iz Londona nakon rata, Nada je u domu u Jurjevskoj zatekla 17 nepoznatih obitelji. Nastavila je živjeti u zgradi u Mihanovićevoj, koju je sagradio njezin otac ciglom njezina svekra. Leovi su nasljednici uspjeli vratiti Müllerov brijeg, koji je Jugoslavija opet prenamijenila u zelenu površinu, kako ga je, s malo sportsko-rekreacijske površine, obitelj onda i prodala 2006. godine. 

Priča o ciglani i 240.000 kvadrata iznad nje, koji bi trebali postati elitni dio Zagreba, danas je prepuna zamršenih i skrivenih vlasničkih odnosa. Sve što je Adolf sagradio, prepušteno je propadanju. Ciglanu je preuzeo Ivica Todorić, odnosno Agrokor, ali ju je prije deset godina prodao mađarskim investitorima. Pravi vlasnici nisu poznati, ali se zna da je na 97.000 kvadrata moguće graditi stambene zgrade i poslovne prostore. 

Detaljni plan uređenja nikad nije donesen. Nakon što su pali dimnjaci, nema prepreka ni rušenju zgrade ciglane. Nije zaštićen spomenik kulture, a prostor ciglane je neodvojivo povezan za zemljištem uokolo od 240 tisuća četvornih metara, Müllerovim brijegom, koji je uprava Milana Bandića prenamijenila u stambeno-poslovnu zonu. Zemljište su prije 14 godina kupili odvjetnici Anto Nobilo, Mićo Carić, a udio imaju i Danko Končar te Mario Špekuljik, zet Petra Pripuza. Plan je graditi urbane vile s okućnicama, školu i vrtić. Jezera bi trebala ostati dio parka.