Genij Spaski na meč bi stizao s dvije plavuše, pušio i igrao, izbezumili ga KGB i Fischer

Preminuo je Boris Spaski, bivši prvak svijeta u šahu i poraženi iz najvećeg šahovskog dvoboja ikad - 'meča stoljeća' u Reykjaviku 1972. godine protiv Bobbyja Fischera. Usred Hladnog rata šah između Sovjeta i Amerikanca bio je puno više od igre, teška drama. Sam meč kasnio je dva dana jer Fischer se svađao, nije htio igrati dok se igračima ne ugovori određen novčani iznos jer meč su pratili milijuni ljudi diljem svijeta i tri tisuće gledatelja u dvorani. Na koncu im je obećano - njih dvojica među sobom će podijeliti 250.000 američkih dolara, nešto veći dio kolača dobit će naravno pobjednik. 

I meč je napokon počeo. Prva partija - glatka pobjeda Spaskog. Očekivano jer Fischer ga niti jedom do tad nije dobio. Uspio bi uzeti pokoju partiju pa čak i zaprijetiti, ali Spaski bi na kraju uvijek slavio. 'Šahovski Puškin', inače diplomirani novinar sa sveučilišta u St. Peterburgu, bio je briljantan um. Kao mladić gajio je sjajan napadački stil i s vremenom razvio pozicijske vještine. Jako teško ga je bilo poremetiti pa ipak - Fischer je uspio. 

Profimedia

Naime, na drugu partiju uopće nije došao i automatski ju je izgubio. Paranoični Amerikanac žalio se da mu svjetla idu ravno u lice, da su postavljena tako da baš njemu smetaju, da ga KGB-ovi ljudi u publici pokušavaju hipnotizirati... Danas to zvuči smiješno, ali usred Hladnog rata svaka sitnica u dvoboju Amerikanca i Rusa bila je "breaking news". Henry Kissenger morao je osobno nazvati Fischera da nastavi s igrom. A Boris Spaski bio je dovoljno veliki sportaš i gospodin da jednostavne ne ode kad se Fischer nije pojavio, čime bi automatski obranio naslov. 

K tome, prvak svijeta pristao je da se igra u susjednoj, manjoj dvoranici, koja je u osnovi bila namijenjena za stolni tenis. Nastavili su s igrom i Fischer je zaostatak u partijama neočekivano brzo preokrenuo. Spaski se u cijelom cirkusu gubio. Sad su Rusi imali pritužbe. U njihovom taboru su, naravno, i KGB-ovci. 

U ruskom taboru raspravlja se o mogućnosti da je Spaski meta hipnoze ili telepatije. Razmišljaju o slanju psihijatra u Reykjavik... Zatim dižu paniku oko napitka - da je Spaski 15. kolovoza popio sok i da ga je "odmah obuzela letargija"... Uzorak se šalje u Moskvu. Znanstvenici KGB-a provjeravaju uzorak - ništa nepoželjno nije pronađeno.

Profimedia

Međutim, KGB se ne zadovoljava samo reaktivnom ulogom. Potiču vlastite glasine da Fischer vara pomoću uređaja skrivenog u njegovoj stolici - neke naprave koja koji narušava učinak Spaskoga ili možda koristi Fischeru. Sumnjali su da je Fischer odjednom proigrao jer na neki način prima upute kompjutora. 'Osumnjičena' je bila stolica jer je Fischer inzistirao da uvijek sjedi u istoj. I ajmo - stolice na rendgen, doslovce. I pronašli su nešto - dvije mrtve muhe!

U svom izvješću od 25. kolovoza za New York Times - podnesenom 24. kolovoza, kada je partija broj 18 još bila u prekidu - Harold Schonberg je napisao:

Ranije danas, dva islandska znanstvenika dovedena su u izložbenu dvoranu kako bi istražili optužbe o elektroničkim i kemijskim trikovima koje je jučer iznio Efim Geller iz sovjetske delegacije... Sigmundur Gudbjarnason, profesor kemije, i Dadi Augustin, inženjer elektronike, zamoljeni su da pregledaju dvoranu. Gospodin Augustin napravio je vizualni i tehnički pregled rasvjete, na što je Geller bio sumnjičav, a jedino što je otkrio bile su dvije mrtve muhe. Zaključio je da nije bilo diranja u svjetla.

G. Augustin je na pozornicu donio i rendgen aparate te slikao stolice, posebno Fischerovu. Geller se pitao zašto Fischer uvijek inzistira na vlastitom stolcu. Nakon rendgenskog izvješća, g. Augustin je mogao posvjedočiti da je Fischerova stolica u svakom pogledu identična onoj Spaskoga. Ni u jednoj nije bilo ničeg neobičnog.

Nakon podvrgavanja strugotina obiju stolica kemijskoj analizi i plinskoj kromografiji, g. Gudbjarnason je zaključio da nikakve vanzemaljske ili otrovne kemikalije nisu prisutne ni u jednom tjelesnom ostatku bilo kojeg igrača. Rusi nisu bili prisutni dok su se radile kemijske i elektroničke analize, ali Donald Schultz iz izaslanstva Sjedinjenih Država bio je prisutan.

Ništa dakle nisu našli i Spaski se nije uspio izvući. Fischer je otišao iz Reykjavika kao pobjednik. Idući put neće ni doći na obranu naslova prvaka svijeta, a Spaski će se vratiti u SSSR kao "crna ovca". 

Izluđivao je svoj tabor. Fischeru je u nekoliko navrata, kad bi izgubio, zapljeskao na potezima i čestitao mu. 

- Kakav gentleman taj Spaski - rekao je nakon svega Fischer.  

Za Rusa više ništa u domovini nije bilo isto, pogotovo jer je u izjavama ranije javno podržavao Praško proljeće i bio zapravo anti-komunist. Dok je bio model nadmoćnog sovjetskog čovjeka nisu mu mogli ništa, kad je stigao poraz od Fischera ruskog genija gurnuli su niza stube. Primjerice, na turnire mu kasnije nisu dali ni odlaziti. a pozive iz inozemstva, baš namijenjene Spaskome, iz šahovskoga saveza bi stizao odgovor: 

"Drug Spaski je nažalost bolestan, ne može doći."

Zato će Spaski pobjeći u Francusku i iz Pariza nastaviti predstavljati SSSR sve do njegova raspada. 

O svemu je u sjajnom intervjuu 2016. godine govorio sam Boris Spaski, tada najstariji živući svjetski prvak. Fischer je umro prije njega, ali nije mu mogao otići na sprovod. 

profimedia

Deseti svjetski prvak vratio se iz Pariza u Moskvu prije nekoliko godina. Živi u malom stanu na prvom katu. Do najbliže stanice podzemne željeznice, Rjazansky Prospekt, potrebno je dosta hodanja. Fotografija mladog Fischera stoji među knjigama povijesti carske Rusije. Proučavamo ovu fotografiju, a Boris Vasiljevič Spaski nas proučava s poluosmijehom. Iza prozora život je tih: ulična svjetiljka osvjetljava snježnu oluju, ljudi hodaju s podignutim ovratnicima. U tri sata nijednom se nije okrenuo da pogleda prozor, pisali su Yuri Golišhak i Sergej Kružkov u uvodu svog razgovora za ruski list.

Pa, Boris Vasiljevič, kako se osjećate?

- Dva moždana udara u deset godina. Prvi se dogodio u San Franciscu, tijekom predavanja o šahu. Operacija je dobro prošla, čak sam mogao raditi sklekove. Drugi je bio u Moskvi. Kao što vidite, dobro se držim, živ sam! Ali lijeva ruka i lijeva noga se loše ponašaju. Ponekad štrajkaju! Bar mi glava jasno radi.

Izlazite li često?

- Ponekad putujem. Prošle jeseni posjetio sam Berlin, premijeru "Žrtve pijuna". Također, u Moskvi je bila proslava Keresovog 100. rođendana, on je veliki šahist. I ja sam otišao prilično daleko - na autocesti Khoroshevskoe nalazi se nova znanstvena i tehnička knjižnica. Dakle, manevriram... Po cijeloj ploči. I ja vodim rat!

Kakav rat?

- Pokušavam se razvesti od svoje žene Francuskinje i izaći neozlijeđen. Gubim svu svoju imovinu!

Doslovno sve?

- Da. Možda bih uspio spasiti svoju šahovsku arhivu. Moja se žena usprotivila. I moj francuski sin je to učinio. Nitko mi izravno ne kaže ne. Samo kažu: "Dođi sam i uzmi sve što ti treba." Ali to je pretežak manevar za moje zdravlje. Već sam prihvatio neke gubitke. U materijalu. Ali barem nisam izgubio ljudstvo. Godine 2012. morao sam pobjeći iz Francuske. Neka sve ostane tamo. Barem sam još živ!

(...) 

Niste li dobili krunu kao svjetskog prvaka?

- U naše vrijeme dali su nam orden i lovorov vijenac. Listove lovora odmah bismo davali ženama.

Za juhu?

- Da. Vijenac je dugo trajao. O tome smo razgovarali s Botvinikom. I on je svoj prvi vjenčić koristio za juhe, ali je drugi zadržao. Postao je stariji i mudriji!

Rekli ste da ste išli na premijeru Pawn Sacrifice.

- Da, otišao sam u Berlin vlakom. To je bolje za moje zdravlje. Film je ipak bio loš.

Što vam se nije svidjelo?

- Sve imam u sjećanju, još sam živ. Ali tu je samo gluma. Surogat! Sve je bilo tako umjetno...

Je li glumac koji vas je igrao napravio barem nešto kako treba?

- Nisam primijetio nikakve sličnosti!

A Fischer?

- Ni blizu toga. Da, glumac koluta očima, ali Fischer je bio drugačiji! Različita visina, mimika, ponašanje... U filmu nema intrige, nisu uspjeli prikazati ono glavno: kako sam pristao nastaviti meč. Mogao sam sve prekinuti i otići kao prvak!

Je li nastavak utakmice bila ispravna odluka?

- Sada, gledajući unazad, shvaćam da sam bio u krivu. Morao sam pustiti Fischera da završi što je započeo. Počeo je predavati meč! Zamislimo da smo boksači. Ako jedan kaže "Odustajem", drugi mora prihvatiti! Ali odbio sam.

Je li shvatio da predaje meč?

- Naravno! Nije se pojavio u drugoj partiji. Sudac je pokrenuo sat i potom proglasio da je Fischer izgubio. Prije tog meča nikad nije dobio niti jednu utakmicu protiv mene!

Došli ste do treće utakmice i doživjeli taj prvi poraz.

- Da. Fischer je odmah postao puno sigurniji. Shvatio je da ima dobre šanse.

Jesu li sovjetski dužnosnici inzistirali da prekinete utakmicu?

- Naredili su mi! Predsjednik Sportskog odbora Sergej Pavlov razgovarao je sa mnom telefonom pola sata. Uputio me što da radim: "Prosvjeduj protiv ovoga, protiv onoga, pa samo odleti..." Ali ja sam se opirao - htio sam igrati! Kakva sam budala bio. Utakmica je bila puno veća od mojih pojedinačnih interesa.

Bili ste toliko sigurni da ćete pobijediti Fischera?

- Žalio sam ga. Vidio sam da je tip poludio! Više mi se sviđao Bobby. Korčnoj je taj koji mora mrziti svog protivnika da bi igrao bolje. Ja sam drugačiji. Nasuprot mene sjedio je ludi klinac - kako sam ga uopće mogla mrziti? Ali trebao sam prizvati sportaša u sebi, kojemu je najvažnija pobjeda. Nisam smišljao nikakve trikove. Za razliku od Fischera - koji je razbacivao svakakvim izjavama lijevo i desno. Krivio je islandske organizatore, Maxa Euwea, sovjetsku delegaciju. Ptice su prestale pjevati u zaljevu Reykjavik - očito je Spaski kriv! Tek kasnije sam shvatio da je taj pritisak bio pomno promišljen.

Stvarno?

- Fischera je podržavao ideolog po imenu Lombardy. Njegova je ideja bila da me drži pod stalnim psihičkim pritiskom. Iako sam čak i tijekom meča osjetio da netko Bobbyja gura prilično jako. Tada sam mislio da je Kramer; taj ludi tip je bio sav na Fischeru, uznemirio ga...

Profimedia

Je li Kramer bio pukovnik koji je vodio šahovski savez Sjedinjenih Država?

Ne, pukovnik je bio Edmondson. Kramer je bio poslovan čovjek. Nevjerojatno bučan! Zaboravio sam još jedan trenutak: prije treće utakmice dogodio se skandal između suca Lothara Schmida i Fischera. Bobby je vrisnuo: "Hej, začepi!" Kako uopće možeš tako govoriti?! Samo sam trebao ustati i reći: "Bobby, dosta je za danas. Igrat ćemo sljedeći put!" Prije utakmice došao mi je Euwe u susret: "Borise, možeš prekinuti meč svakog trenutka, razumjet ću. Bobbyjevo ponašanje je užasno. Niti jedan kandidat se nije tako ponašao..." To je prava rijetkost - predsjednik FIDE tako otvoreno govori!

(...)

Jeste li se nakon svega susreli s Lombardijem?

- Prije tri i nešto godina, na turniru velemajstora starijih od 75 godina, posjetio ga je Lombardi. Netko mi je prenio njegove riječi: "Htjeli smo uznemiriti Spaskog, bez obzira na cijenu. Nije trebao shvatiti što se događa..." Ipak, bojali su se da ću samo zalupiti vratima i otići. Balansirali su na rubu. Mislim da su znali sve što se događa u mojoj brigadi.

Kako?

- U tim sam uzeo Estonca Ivu Neija. Ispostavilo se da je američki špijun. Urotio se s Robertom Byrneom, koji je pisao šahovsku kolumnu za New York Times, da zajedno napišu knjigu o meču. Nei je znao sve o našim planovima - a Amerikanci su čekali informacije od njega. Da sam odlučio prekinuti meč, Fischerov tim bi odmah znao.

Kako je KGB mogao dopustiti takvom čovjeku da vam se tako približi?

- Kakav KGB?! Znam samo za jednu intervenciju KGB-a: njihov čovjek je otišao provjeriti stolice. Duboko u noći.

Zašto?

- Pojavila se informacija da se u jednoj od stolica nalazi čudna komponenta. Islandska policija pronašla je unutra komad drveta. Naravno, to nije utjecalo ni na što. Policajac koji ju je pronašao zadržao je kao uspomenu.

Je li Fischer ikada s vama razgovarao o događajima u Reykjaviku? Je li se ispričao za svoje trikove?

- Ne, nikad nismo razgovarali o tome. Ali obećao je da će igrati drugi meč sa mnom - i održao je riječ. Isprva je Bobby želio igrati u Španjolskoj. Imam faks da će meč organizirati Luis Rentero, osnivač turnira u Linaresu. Tada je bankar Jezdimir Vasiljević ponudio zanimljivije uvjete. 1992. godine otišli smo na otok Sveti Stefan. Gore su bili jugoslavenski topovi, a dolje američka flota. Noću je bilo ronilaca, barem su nam tako rekli. Ali pokušali smo ignorirati vojnu atmosferu.

Zašto se Fischer tako toplo odnosio prema vama?

- Razumio sam ga. Suosjećajno. Iako je sve sovjetske velemajstore nazivao agentima KGB-a. Mrzio je komuniste i Židove... Iako je i sam bio Židov s majčine strane obitelji. Sebe je smatrao Nijemcem. Jednom sam ga upitao: "Bobby, ja sam Rus - zašto si prijateljski nastrojen sa mnom?"

Što je rekao?

- Ništa. Fischer je bio sazdan od paradoksa. Usamljenik koji je doveo u pitanje svjetski poredak. Mnogo je nevinih ljudi umrlo 11. rujna, ali on je podržao teroriste, prizvavši 'vatru' na sebe. Ipak, za Islanđane je ostao heroj. Nisu se bojali Sjedinjenih Država. Cijela je zemlja prijetila da će otići u zatvor ako Fischer, islandski državljanin, bude uhićen. Bio je to čovjek tragične sudbine. To sam shvatio odmah nakon što sam ga prvi put vidio.

Gdje?

- U Moskvi. Imao je 15 godina. Visoki dječak, došao je sa svojom sestrom Jane. U šahovskom klubu na Gogoljevskom bulevaru igrao je blitz s Petrosianom, Bronsteinom, Vasyukovom, Lutikovom. Prvi put sam igrao s njim dvije godine kasnije, na turniru u Mar del Plati.

Vidite li još Fischera u svojim snovima?

- Da, ponekad. Ubila ga je bolest bubrega. Dvije lake operacije mogle su mu spasiti život, ali Fischer je odbio. Nije vjerovao liječnicima, bojao se da će ga ubiti na operacijskom stolu. Rekao mi je da ne vjerujem ni doktorima.

Kada?

- Godine 1977. u Reykjaviku. Igrao sam četvrtfinale kandidata protiv Vlastimila Horta. Na kraju utakmice sam imao tako jaku bol da sam se onesvijestio na ulici u blizini hotela. Doktori u bolnici su mi rekli da je upala slijepog crijeva. Fischer je saznao za to i nazvao me. Na telefon je šapnuo: "Nemoj pristati na operaciju!" Odgovorio sam: "Bobi, ničega se ne bojim. Nisam nikome sumnjiv. Bolnica je ugledna, doktor govori ruski..."

Jeste li bili na Fischerovom sprovodu?

- Nisam mogao – nije mi dopustila moja žena Francuskinja. Kasnije, kada sam posjetio Reykjavik, donio sam cvijeće na njegov grob. Fischer je unaprijed isplanirao svoj sprovod - koju glazbu puštati, koga pozvati. Pozvao je samo trojicu šahista: Andora Lilienthala, Lajosa Portischa i mene. (...) Glazbeno je odabrao Green Grass of Home Toma Jonesa. Pjevao sam je dok smo šetali ulicama Budimpešte. Fischer je odjednom zapjevao. Nisam znao da zna tekstove za mnoge pop pjesme.

Zaradili ste 93.000 dolara za meč u Reykjaviku. Potrošili ga u četiri godine. Što ste kupili?

- U 70-ima to je bilo bogatstvo, ali uvijek sam lako trošio novac. Jedna velika kupnja koje se sjećam je automobil Volga M21. Vrlo čvrst sovjetski automobil, gotovo poput tenka. Koristio sam ga pet godina.

Postojala je verzija da ste bili ozračeni u Reykjaviku. Vjerujete li u to?

- Ova verzija pojavila se mnogo godina nakon meča - primio sam pismo od inženjera koji je bio izložen zračenju. Rekao je da su rendgenske zrake vjerojatno korištene protiv mene.

Što je to?

- Ultrakratki valovi. To su navodno koristili i naši i američki špijuni. Vidio sam program na francuskoj televiziji. Bila je konjska utrka. Neki je čovjek izvadio malu kutiju i uperio je u konja koji je vodio. I odmah je posrnulo!

Ozbiljna stvar.

Kada sam igrao protiv Korčnoja u Beogradu, to se već znalo. Svima su na ulazu pregledane torbe, a svi sumnjivi uređaji oduzeti.

Sigurno se sjećate svog iskustva iz Reykjavika. Je li se događalo nešto čudno?

- Da.

Jeste li se osjećali tupo i apatično?

- Nisam se mogao koncentrirati. Prvi put mi se to dogodilo u Tbilisiju, kada sam igrao protiv Mishe Tala. Wolf Messing (vidovnjak, čovjek koji je tvrdio da ima nadnaravne moći op. a.) nam je došao na meč.

(...)

Pa, što vam se događalo?

Napravio sam ozbiljnu pogrešku. Obično velemajstor odmah shvati da nešto nije u redu. Ali skoro sam ostao paraliziran. To je trajalo nekoliko minuta. Vrlo dugo po šahovskim mjerama. To je kao kratki spoj. Električna struja te pogodi samo djeliće sekunde, a tebi se to čini kao cijela vječnost. Slično sam osjetio i tijekom meča s Korčnojem. Posjeo je šest ljudi u prvi red da me uznemiri. Pokušali su me hipnotizirati. "Vizualni pritisak".

Kako su to uspjeli?

Samo su me gledali. Osjećao sam da se ne mogu koncentrirati.

Ovo čitamo u knjizi Zagainova: 1968., Kijev, utakmica protiv Korčnoja. Vaš citat: "Shvatio sam da ću pobijediti već prvog dana. Zato što je Korčnoj došao sa ženom, a ja sam došao s dvije plavuše. Nisam mogao birati, bunio sam se i to je dobro utjecalo na mene. Treba mi poticaj izvana."

- Bilo je plavuša, doista. Možda čak i više od dvije. Ali izabrati nekoga za inspiraciju tijekom meča... Ne. Ali odmah sam shvatio da ću poraziti Korčnoja. Znate li zašto?

Zašto?

- Okupio sam prijatelje, uzeo auto i otišli smo u Ejsk, na Azovsko more. Tamo sam proučavao najnovije igre Korčnoja - i vidio sam da su sve bile dugotrajne.

Kako to?

- Zar ne razumijete? Umjesto da dobije partiju u 40 poteza, iskoristio je 140! Kvaliteta poteza bila je loša! Kad sam to otkrio, opustio sam se. Prestao se pripremati. Upravo sam ulovio ribu na moru i otišao. Dobio sam taj meč prilično lako. Tada nije bilo trikova. Ali u Beogradu me Korčnoj imao drskosti optužiti da sam ga hipnotizirao!

Jeste li?

- Postojao je trenutak kad sam ga stvarno mrzio. Bio je to prvi put da se Korčnoj suočio s mržnjom svog protivnika. Obično je on bio taj koji je mrzio.

(...)

Kako ste uspjeli u sebi izazvati mržnju?

- Vrlo jednostavno - Korčnoj se samo počeo petljati s mojim sviranjem! Napravio bi mi grimasu kad bi mi sat otkucavao. Frknuo je. Ali najodvratnija stvar koju je učinio bilo je grebanje noktima po stolu. Neki ljudi ne mogu podnijeti ovaj zvuk. Kad bi Korčnoj htio ponuditi remi, pozvao bi suca i preko njega prenio ponudu. Iako sam sjedio tamo i mogao mi je reći bilo što izravno.

Njegovi su trikovi znali razbjesniti Tigrana Petrosiana.

- Kažu da su se Korčnoj i Petrosjan udarali nogama ispod stola. Vasjukov je također rekao da ga je Korčnoj udario nogom. Nakon meča pitao sam Tigrana što se dogodilo s Korčnojem. On je odgovorio: "Korčnoj je dijete iz vrtića. A KARPOV, to je čovjek!" Anatolij još nije bio svjetski prvak.

Botvinik isprva nije volio Karpova. Kada ste shvatili koliko je Karpov talentiran?

- To je bilo očito! Ne možete ga baš uspoređivati ​​s Korčnojem. Karpov je bio puno talentiraniji.

Dakle, Korčnoi zasluženo nije postao svjetski prvak?

- Da. Nije imao nikakvu osobnost o kojoj bi mogao govoriti.

U svojim memoarima Korčnoj je o vama napisao: "Započeli smo meč kao prijatelji, a završili kao neprijatelji."

- Da, rekao je istinu. Od tada više ne razgovaramo.

Kakve su bile godine svjetskog prvaka?

- Te su mi godine bile najnesretnije! Da! Ne možete zamisliti koliko mi je laknulo kad mi je Fischer uzeo titulu. Iskreno, ne sjećam se tog dana kao nesretnog. Naprotiv, zbacio sam vrlo jak teret i slobodno disao.

Pušili ste za vrijeme partija?

Da. Linares, odlučujuća utakmica protiv Yassera Seirawana. Pušio sam i pio kavu bez prestanka. Utakmica je prekinuta. Na putu do sobe srušio sam se i razbio glavu o mramorni pod. Moje tijelo nije moglo podnijeti toliko nikotina i kofeina. Kad sam došao k sebi, legao sam na krevet i počeo proučavati odgođeni položaj. Ujutro sam pobijedio. Ova mi je pobjeda omogućila da prestignem Karpova i završim prvi.

Tenisač Metreveli je rekao da ste vi i on jedini ljudi u Moskvi koji su tad imali sportske automobile Ford Mustang.

- To je istina! Imao sam Mustanga, ali mi ga je nakon razvoda od prve žene Larise uzela. Brzo ju je prodala nekim Gruzijcima. Bila je pragmatična žena.

(...) 

Koji su sovjetski velemajstori također vozili strane automobile?

Petrosian je imao Mercedes, Keres Chevrolet. U sovjetskoj Moskvi ste preko DCA mogli kupiti što ste htjeli.

Administracija diplomatskog zbora?

Da. Veleposlanstva bi otpisala rabljene automobile, bili su u dovoljno dobrom stanju. Uvjeravao sam Tolju Romašina: "Daj da ti kupim američki rumbler? Ford Impal. Tolja bi uvijek odgovorio: "Ne daj Bože! Mrzit će me u kazalištu!"

Skoro ste i sami postali glumac. Bio na audiciji za film Leonida Gaidaija.

Za ulogu Ostapa Bendera, ni manje ni više!

Zašto nije uspjelo?

Nije moglo uspjeti. Ne volim Ilfa i Petrova.

Zašto?

Sjećate se kako su portretirali Kisu Vorobjaninova, vođu plemstva? Tako groteskna figura. Ne mogu im to oprostiti. Znate li tko je uopće vođa plemstva? Istaknuta ličnost! Aljehinov otac bio je vođa voronješkog plemstva! Ilf i Petrov jednostavno nisu za mene. Međutim, Tal je znao citirati 12 stolica i Zlatno tele napamet.

(...) 

Imate tako slavne prijatelje: Romašin, Ribnikov...

Ribnikov je volio šah! Ne možete zamisliti koliko je bio popularan u Moskvi. Jednom smo ja i on popili bocu votke u nekoj uličici. S dva policajca, ni manje ni više.

Ravno iz boce?

Ne, ponijeli smo čaše.

(...) 

I vi volite tenis?

- Igrao sam prilično dobro. Postojao je trenutak kada sam postao toliko ovisan o tenisu da sam ozbiljno razmišljao da se njime bavim profesionalno. Osvojio sam šahovsko-teniski turnir u Švicarskoj u paru s češkim igračem Tomasom Smidtom. Prvo igrate partiju tenisa, a zatim partiju šaha. Čak je i Karpov sudjelovao. Partner mu je bio Martin Mulligan iz Australije, finalist Wimbledona.

Jeste li razgovarali s Fidelom Castrom na turnirima u Havani?

- Ne. Znao sam neke stvari o njegovim smicalicama. Izbjegavao sam ga. Kad je sovjetski tim osvojio svjetsko prvenstvo u Havani, vođe delegacije naredile su mi da odem na sastanak s njim. Ali ipak, učinio sam to na svoj način.

Kako?

- Samo sam pobjegao. I ja sam bježao od njegovih javnih istupa. Nisam mogao podnijeti beskrajne slogane poput Patria o muerte! Venceremos! pet sati. Svidio mi se Che Guevara. Volio je šah. Dolazio bi u turnirsku dvoranu, okružen čuvarima, i pozorno promatrao igre. Bilo je očito da je stvarno zainteresiran. Ali nikada nije razgovarao s nama.

(...)

Nedostaje li vam rodni grad?

Naravno. Ja sam Petrograđanin!

Zašto Petrograd?

Petrov grad. Više mi se sviđa ime Petrograd nego Sankt Peterburg ili Lenjingrad. Zadnji put sam ga posjetio u ožujku prošle godine. Posjetio neke prijatelje, došao na rođendan Joresa Alferova.

Vaš dom iz djetinjstva?

Nevsky Avenue 104, stan 2. Komunalni stan. Zatim smo se preselili u 8. Sovjetsku ulicu. U vrijeme perestrojke jednom sam posjetio to mjesto. Bio sam užasnut: isti ulaz, isti miris, isti štakori. Nakon toga nikada nisam došao tamo. Pitam se je li se što promijenilo.

Jednom ste rekli: "Ne volim Moskvu, to je težak grad." Mislite li još uvijek tako?

Ne. Samo, pa, mama je govorila, "Otišla sam u Moskvu zbog žalosti" (ruska uzrečica, rimuje se na ruskome). Sama je odgojila troje djece. Otac nas je napustio 1944. i ponovno se oženio. Tijekom rata bili smo evakuirani u Moskovsku oblast, selo Sverdlovsky. Živjeli smo u nekoj kolibi. Kad bi život postao nepodnošljiv, mama bi citirala Nekrasova - znala je njegove pjesme napamet. Još se sjećam onih redaka o teškoćama ruskog života.

Majka vam je umrla u 90. godini. Kako je podnijela vaš odlazak u Pariz?

Rekla je: "Sine, otvori ovaj ormar. Što vidiš?" "Tvoja haljina, bluza, spavaćica, cipele..." "To je cijelo moje bogatstvo, sine. Ništa mi više ne treba." Naklonila mi se, a ja sam autom otišao u Francusku.

Kojim autom?

Renault 16. Nisam ga htio ostaviti u Sovjetskom Savezu - čemu? Strpao sam svoje stvari u auto i otišao u Vyborg. Kad sam prešao granicu, prvo što sam napravio bilo je izaći iz auta i zagrliti finsku brezu. Postojao je samo jedan razlog za emigriranje: želio sam slobodno birati turnire na kojima ću igrati. Odbor za sport mi nije dao da igram. Iako ih izleti ne bi koštali ništa - uvijek sam bio osobno pozivan. Ipak, vlasti bi odgovorile, oprostite, Spaski je bolestan, nemojte ga čekati.

Zašto?

Osveta. Možda za Reykjavik. Možda za nešto više. Sjetili su se svega. Provala je bila kap koja je prelila čašu.

U Lenjingradu?

U Moskvi. Iznajmio sam stan na autocesti Shosse Entuziastov. Na putu su me dva puta zaustavili da mi provjere dokumente.

Cestovna policija?

Ne, nije prometna policija, u tome je stvar. Ljudi u civilu. Kad sam se približio kući, opet su me zaustavili. Sa mnom se liftom popeo čovjek. Zaključio sam da je iz KGB-a. Zajedno smo ušli u stan. Kad sam vidio što je od toga bilo, bio sam toliko zaprepašten da sam mu ponudio piće. Otišao sam po svoju bocu konjaka, ali je nisam našao.

Što je još ukradeno?

VCR, nešto odjeće. Potrgali su tapete - možda su mislili da nešto skrivam iza njih. Ipak, najtužniji gubitak je foto arhiva. Fotografije su bačene u kadu, a netko ih je polio deterdžentom. Imao sam pet paketa fotografija, sve su bile otvorene. Uspio sam restaurirati otprilike pola fotografija, a sve što je ostalo morao sam baciti. Bio sam siguran da je moj stan opljačkan uz KGB-ov blagoslov. Rekao sam to nekim prijateljima, dodavši: "Sada znam da moram u inozemstvo". Ubrzo su me pozvali u Lubjanku.

Kod koga?

Pukovnik Bobkov. Opominjao me: "Zašto, druže Spaski, sumnjate u nas? Mi smo ugledna organizacija, ne pljačkamo kuće. Imali smo posla s vama baš jednom - kad smo poslali našeg čovjeka u Reykjavik da pregleda stolice. A vas je najvjerojatnije opljačkao vaš prijatelj."