Odluka je pala, Njemačka se i službeno ispričava Namibiji zbog genocida nad narodima Herero i Namaqua u toj afričkoj državi koji su njemačke trupe provele od 1904. do 1908. Pokolj nad 75.000 domorodačkog stanovništva provele su kolonijalne snage Njemačkog carstva, te se taj užasni događaj danas smatra prethodnicom svega onoga što su u Europi tijekom Drugog svjetskog rata činili nacisti.
Počev od Holokausta, preko Porajmosa – genocida nad Romima, i svega ostalog. Njemačko carstvo tadašnju Jugozapadnu Afriku, današnju Namibiju, svojom je kolonijom proglasilo u kolovozu 1884. Domoroce koje su Nijemci tamo zatekli, koristili su u pravilul kao ropsku radnu snagu, otimali su im zemlju, što je vrlo brzo dovelo do oružane pobune u prvom redu među Hererima.
I dok kolonijalni dokumenti navode da je pobuna počela napadom na 60 imanja kolonijalnih gospodara, moderniji dokumenti navode da su Hereri napadali skoro isključivo vojne ciljeve, ne dirajući njemačke civile. S druge strane, odgovor generala Lothara von Trothe, čovjeka koji je bio na čelu kolonije, bio je jeziv. Zapovjedio je da se ubije svaki odrasli muškarac, a da se žene i djeca otjeraju u Namib, jednu od najgorih pustinja na svijetu.
Nebrojene tisuće umirale su od dehidracije, gladi, bolesti, a preživjeli Hereri, plus Namaqui, strpani su u koncentracijske logore i tjerani na rad u rudnicima dijamanata. Prema podacima iz tog doba, od 80.000 Herera, preživjelo ih je samo 15.000. I to prije trpanja u koncentracijske logore. Procjenjuje se da su njemačke kolonijalne snage pobile oko 80 posto populacije ta dva naroda.
Hereri i Namaqui od toga se nisu do kraja oporavili sve do danas. Danas ih je po oko 200.000 pripadnika diljem juga Afrike, od čega u Namibiji samo 7,5 posto prvih i 4,8 posto drugih. U zemlji od samo dva milijuna stanovnika.
Genocid u Namibiji s početka stoljeća značajan je i po tome što se danas općenito smatra da je Adolf Hitler, odnosno vođe nacista oko njega, na ideju o otvaranju koncentracijskih radnih logora i logora smrti, došao na temelju iskustva ljudi koji su genocid provodili prvo u Namibiji, da bi koje desetljeće poslije više ili manje direktno bili uključeni i u nacističke programe u Europi.
Heinrich Ernst Göring, primjerice, bio je prvi kolonijalni guverner Jugozapadne Afrike, a u povijest je ušao i njegov sin Hermann Göring, zapovjednik nacističkog Luftwaffea koji je na suđenju nacističkim zločincima u Nürnbergu počinio samoubojstvo. Jedan od istaknutijih njemačkih časnika koji je provodio genocid po Namibiji bio je Franz Ritter von Epp.
On je poslije, kao general, proveo genocid nad Židovima i Romima u Bavarskoj, te je umro od srčanog udara uoči suđenja u Nürnbergu 1945.
Porijeklo zločina još je i dublje. U Namibiji je u vrijeme genocida svoje prvo terensko istraživanje proveo i Eugen Fischer, čovjek kojega je Hitler 1933. postavio za rektora Sveučilišta FrederickWilliam, a čiji su studenti Otmar Freiherr von Verschuer i Josef Mengele u Drugom svjetskom ratu provodili kojekakve brutalne i sulude eksperimente nad logorašima.
Često u ime potpuno pseudoznanstvenih istraživanja kako bi se dokazale nacističke fiksacije rasom. Za genocid u Namibiji general Trotha napisao je poslije pokolja: "Afrička plemena uništio sam u rijekama krvi... Jedino takvim čišćenjem može nastati nešto novo što će trajati." A to je već način izražavanja sličan nacističkima. Ispada da mnogo od onoga što je Hitler govorio i zapisivao u "Mein Kampf" čak i nije originalno njegovo, nego je bila riječ o stanju ekstremističkih krugova koji su postojali i prije njega.
General von Trotha inače je i prije Namibije iza sebe već ostavio rijeke krvi. U sjevernoj Kini je na čelu svojih trupa sudjelovao u međunarodnoj intervenciji za zaustavljanje Bokserskog ustanka, pri čemu su pobili 100.000 civila. Istodobno dok je ubijao po Namibiji, general je stigao slomiti i protukolonijalni ustanak u Tanzaniji, gdje se broj pobijenih civila procjenjuje na između 250 i 300 tisuća.
