Joško Klisović autor je SDP-ova prijedloga zakona o ratifikaciji Istanbulske Konvencije - dokumenta čiji je cilj zaštita žena i djece žrtava nasilja, a posebno obiteljskog nasilja. Kao član SDP-a, političar ali i građanin Klisović je nekoliko puta tražio stavljanje zakona o ratifikaciji na dnevni red u Saboru, što se još uvijek nije dogodilo. Klisović je za Express objasnio o čemu je riječ, tko je za to kriv te zašto bi svima, neovisno o stranci, trebala biti važna ratifikacija Istanbulske Konvencije.
Možete li nam razjasniti u kojem je 'statusu' ili 'fazi' ratifikacija Istanbulske Konvencije?
Prijedlog zakona o ratifikaciji Konvencije je u saborskoj proceduri od 8. ožujka prošle godine kada ga je u proceduru na Međunarodni dan žena uputio Klub zastupnika SDP-a. Problem je što ga Predsjednik Sabora Jandroković ne želi staviti na dnevni red, tako da on do dana današnjeg nije niti raspravljen niti usvojen.
Sve je spremno za usvajanje, ali nedostaje političke volje HDZ-a da se stavi na dnevni red i usvoji. Ja sam nekoliko puta u zadnjih godinu dana u ime Kluba SDP-a tražio sa saborske govornice, kao i u medijima, da se ovaj Zakon stavi na dnevni red. Isto je tražio i predsjednik SDP-a i mnoge moje kolege iz stranke. Nažalost, naši pozivi su izignorirani od strane vladajućih.
Vi ste autor SDP-ova prijedloga o ratifikaciji Konvencije - koliko ste (i kako) radili na tom prijedlogu?
Zakon je vrlo jednostavan i kratak. Njime se samo potvrđuje Istanbulska konvencija koja sadrži pravna pravila koja treba primijeniti. Ta su pravila plod višegodišnjih međunarodnih pregovora u krilu Vijeća Europe i trenutno najviši svjetski pravni standard na području zaštite prava žena, posebice od nasilja u obitelji i nasilja od njima bliskih osoba.
Uz sam Prijedlog zakona napisao sam i šire objašnjenje zašto je Konvencija važna i sažeto opisao nezadovoljavajuću tj. alarmantnu situaciju na ovom području u Hrvatskoj. Pri tome sam koristio javno dostupne podatke, posebice Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, koja se i sama aktivno zalaže za ratifikaciju Konvencije.
Zašto se vladajući izvlače na 'bivšu vlast' i koja je tu uloga HNS-a?
Takvo ponašanje vladajućih je neodgovorno i štetno. Njime nastoje prikriti nedostatak političke volje da se Konvencija ratificira, usprkos najavama Premijera Plenkovića i ministrice Murganić da će se ratificirati. U stvari žele sakriti razlike među svojim članovima glede sadržaja Konvencije. Jer kako je ministrica Murganić rekla "to vam je tako u braku". Dakle, nekima je valjda nasilje u obitelji prihvatljivo ponašanje.
Vladajući se očigledno ne žele zamjeriti konzervativnim desnim biračima koji bi im mogli zamjeriti moderna i napredna rješenja glede zaštite žena koja sadrži Istanbulska konvencija. SDP nije predložio Zakon o ratifikaciji tijekom svoga mandata, ali je to zato učinio sada. Ne zaboravite da je Hrvatska potpisala konvenciju 2013. za vrijeme SDP-ove Vlade.
HNS se verbalno zalaže za ratifikaciju Konvencije, ali ništa ne čini da svog partnera iz vladajuće koalicije pridobije da se ratifikacija stavi na dnevni red Sabora. Sa saborske govornice traže da se Konvencija ratificira, a u isto vrijeme u koalicijskim razgovorima ne pritišću HDZ da se to i učini. Njihovi saborski i javni istupi su stoga čista nevjerodostojna predstava za javnost.
Vidjeli ste kako je učinkovit u razgovoru sa HDZ-om bio zastupnik Škibola sa svojim zakonom. Dakle, može se kada se hoće. Rezultat takve politike HNS-a je da ratifikacija još uvijek nije na dnevnom redu Sabora. Ratifikacija Istanbulske konvencije će doći na dnevni red Sabora samo ako hrvatska javnost izvrši jači pritisak na Premijera Plenkovića da održi obećanje dato 2016. godine glede njezine ratifikaciju.
Zašto je važna ratifikacija Istanbulske konvencije i kako se u jednoj europskoj zemlji može dogoditi da tako mnogo političara i građana je protiv nečega što je inherentno pozitivno i štiti najranjivije?
Ratifikacija je važna jer će njome stupiti na snagu Konvencija koja sadrži najkvalitetnija rješenja za zaštitu prava žena, posebice od nasilja u obitelji i od njima bliskih osoba. Statistika o broju ubijenih, pretučenih i maltretiranih žena u Hrvatskoj je poražavajuća.
Nažalost, trend ne ide na bolje nego vrlo često na gore i svake godine sve je više maltretiranih žena. Očigledno je da postojeći pravni okvir nije odgovarajući za promjenu stanja i preokretanje trenda. A, to je upravo cilj Istanbulske konvencije. Ona treba uspostaviti novi, odgovarajući, pravni okvir za učinkovito suzbijanje nasilja nad ženama; treba osnažiti držane organe u toj borbi; povezati sve mjere i aktere u funkcionirajući sustav zaštite žena od nasilja te za sve to osigurati financijska sredstva.
Izostanak plebiscitarne potpore za Istanbulsku konvenciju može se tumačiti nedostatkom razumijevanja njezinog sadržaja te kao izraz robovanja predrasudama o ulozi žene u društvu i obitelji u jednom dijelu hrvatske javnosti. Nažalost ona se pokušava i politički zlouporabiti za plašenje građana da će im se način života i životne vrijednosti stubokom promijeniti ako bude ratificirana. Promijenit će se samo nasilnicima.
Kada se, i ako, napokon Istanbulska stavi na dnevni red - o kojem vremenskom periodu govorimo da se ratifikacija napokon provede?
Pripreme za provedbu trebaju započeti odmah nakon ratifikacije. Neke stvari se mogu početi pripremati i prije ratifikacije jer su odredbe Konvencije poznate. Kada će se i kako početi primjenjivati Konvencija ovisi o razini političke volje da se iskreno i dosljedno provede.
SDP-ov Prijedlog zakona traži da se u sljedećem državnom proračunu osiguraju sredstva za provedbu Konvencije te da se uskladi domaće zakonodavstvo sa rješenjima Konvencije. Smatramo da je za to dovoljno 6 mjeseci, nakon čega bi Konvencija trebala u potpunosti zaživjeti u našem pravnom poretku i praksi.
Mislite li da su zaista problem utjecaji udruga poput "Vigilarea" i "U ime obitelji"?
Udruge poput spomenutih ne bi smjele biti problem. U njima se okupljaju ljudi koji jasno artikuliraju svoje stavove oko društvenih i političkih pitanja. Različitost i sloboda iznošenja stavova je utkana u samu srž demokracije. I njihovi javno iznijeti stavovi doprinose tome da se svaki pojedinac upita što misli o određenim pitanjima i informirano izgradi svoje mišljenje.
No, problem nastaje kada se vlastiti stavovi nastoje agresivno nametnuti kao prevladavajući u jednom društvu, posebice ako se njima zadire u temeljna ljudska prava kao što su jednakost svih ljudi pred zakonom ili sloboda izražavanja u bilo kojem svom aspektu koji ne ograničava slobode i prava drugih ljudi.
