Ostalo je više manje poznato. Ima tu i trgovine oružjem i iskaze razumijevanja ruskog veleposlanika u BiH Petra Ivancova za pojedine stavove Republike Srpske i hrvatskih nacionalista o "trećem entitetu". Na kraju se ipak čini da nitko nije toliko blesav da bi riskirao "rat u BiH 2.0". Još korak zapadno i stiže se do Hrvatske, odnosno do Andreja Plenkovića i tvrdnji o hibridnom ratu protiv Hrvatske, te Damira Krstičevića i hibridnog rata protiv njega osobno.
Na osnovu svega što se događalo po tom pitanju diljem EU u proteklih godinu dana, savršeno je jasno da hrvatski ministar obrane pojma nema o čemu govori, a da premijer ili ne iznosi sve karte na vidjelo ili naprosto pušta probne balone. U slučaju ministra obrane Hrvatske bila je riječ o vrlo emotivnoj reakciji na optužbe za određeni oblik plagiranja diplomskog rada na visokoj vojnoj školi u SAD-u na kojem mu počiva dobar dio poslijeratne vojne karijere.
"Pravilno označavanje tu nije niti traženo jer to nije ta razina diplomskog, završnog rada. Nisam trebao raditi na toj razini jer taj rad nema tu razinu", kazao je tada Krstičević. Bila je riječ o tome da njegov rad ne nosi razinu određenog akademskog zvanja. I teško da bi mu netko na takvoj argumentaciji mogao bilo što prigovoriti, da nije očito izgubio živce:
"Govorite neistine, sram vas bilo!", kazao je novinaru. I umjesto da, ako su ga napisi u medijima toliko ozlojedili, da traži demanti i žestoko tjera publikaciju na sud, argumente za to ionako je rekao da itekako ima, Krstičević je poentirao o "hibridnim djelovanjima" protiv njega. Uopće, definicija hibridnog ratovanja govori o kombinaciji vojnih, obavještajnih, psiholoških, medijskih, cyberspace djelovanja. Da određena hibridna djelovanja u Hrvatskoj doista postoje, nedavno je za Radio Slobodna Europa rekao vojni analitičar Igor Tabak:
"I na našim prostorima se u posljednje vrijeme mogu vidjeti odbljesci takvih djelovanja koji su u nekim svojim aspektima usporedivi s onime što se vidjelo recimo u Francuskoj, Velikoj Britaniji, u Njemačkoj i u Nizozemskoj tijekom izbora, u krajnjoj liniji, i onime zbog čega se istražuje i zadnje izbore u Sjedinjenim Državama. Dakle, tu postoji jedan konzistentan niz djelovanja koji idu zajedničkom cilju. Ona su jako široka i razasuta i zato ih je jako teško sklopiti i jednoznačno definirati."
Međutim, ono što razlikuje hrvatske slučajeve s Krstičevićem i Plenkovićem jest u prvom redu to da kod nas, za razliku od svih ostalih mjesta očitog novovjekog hibridnog sukoba, u prvom redu nitko da jasno imenuje agresora. "Pogledajte temu današnjeg sastanka, glavna tema sastanka Istočnog partnerstva je hibridno medijsko djelovanje. Pogledate reference na brojne izbore, referendume koji su održani u Europi. Samo naivni ljudi mogu misliti da Hrvatska nije dio toga procesa", kazao je nedavno predsjednik Vlade Hrvatske.
Pritom je vjerojatno bio i u pravu, ali trpati Hrvatsku u kontekst hibridnog rata... U svijetu u kojem niču posredni ratovi poput onih u Ukrajini, na Bliskom istoku, gdje se događaju izbori poput američkih, referendumi s erupcijama ekstremnih dezinformacija poput Brexita... U najmanju ruku Hrvatska nije ni izbliza tako bitna ikome, bez obzira i na Inu i na Agrokor, pa čak i bez obzira na to što je Rusija u Zagreb poslala diplomatskog teškaša Anvara Azimova za veleposlanika.
A u krajnjem slučaju, dokazalo se da doista nikome nije u interesu izvlačiti tešku artiljeriju na prostoru Balkana nakon krvoprolića i ratova u 90-ima. Interesi i velikih i malih igrača, i globalnih i lokalnih, naravno da postoje i ovdje. Postojali su oduvijek. Zapravo, na tome se temelji kompletna povijest od osvita prvih civilizacija.
No, svijet je danas za nekoliko dimenzija složeniji nego ikada i problem s paušalnim proglašavanjem "hibridnog ratovanja" postaje problem, prvo, sa širenjem paranoje u društvu, posebno onda kada se navodi neodređena prijetnja o vanjskom ili unutarnjem neprijatelju, nije jasno čak niti to, a kamoli da se navodi tko je taj neprijatelj. Hibridni rat doista se vodio u Hrvatskoj početkom 90-ih, pa se sjećamo kakav je to bio kaos i do kakvih je tragedija dovodilo pumpanje nacionalističke paranoje.
Već duboko u 21. stoljeću ponašati se tako, točnije, bez eksplicitnog navođenja smjera iz kojeg stiže agresija na zemlju i bez navođenja okvirnih mehanizama kako se to odvija, najblaže rečeno je neodgovorno. Zadnje što Hrvatskoj treba jest paranoična mantra hibridnog rata kojom se svatko može nabacivati bilo na medij bilo na političkog suparnika koji mu nije po volji. Bez obzira bio ovaj u pravu kad nešto govori ili piše ili ne.
U proteklih godinu dana tako se nisu ponašali ni Berlin ni Pariz, primjerice. Ono što je najopasnije jest to da na optužbe utjecajnog medija u Hrvatskoj o još jednom navodnom plagiranju, što može biti istina, ali i doista ne mora, ministar obrane uzvraća protuoptužbama o "medijskom ratu", dakle o djelovanju nacionalnih neprijatelja.
I dok u EU jača svijest o tome da se gadno zeznulo kad se dopustilo da se uruše javni mediji, neovisni mediji, istraživački profesionalni novinari, u Hrvatskoj, u kojoj doista postoji funkcionalan pravosudni sustav tužbe zbog klevete i odštete u medijima, koji čak nije niti nešto posebno nježan, događa se nešto sasvim drugo. Ovdje ispada da si sami činimo ono što inače čini agresor svom cilju hibridnim ratovanjem; zamagljuje što se doista događa, unosi nesigurnost, nepovjerenje... Umjesto da se jasno kaže kako stvari stoje. Pa ako je riječ i unutarstranačkim podmetanjima.
Utoliko gore ako doista ima štofa u onome što je Krstičević natuknuo u svom javnom odgovoru na optužbe da je plagijator: "... a sada do kraja prosinca trebamo donijeti odluku o nabavi višenamjenskog borbenog aviona. Očito je da ja kao čovjek i moj tim nekome smetamo..." Pa, ako je doista u tome stvar, onda je Hrvatskoj posljednje potreban lov na vještice. Umjesto da je naprosto pred javnosti rekao svoje, što i jest, i da, kad već kaže da ima argumente, njih utjera sudski.
