"Radikalno zlo", Holokaust, koji se žilavo (s vremenom sve jače) opire mogućnostima potpunog razumijevanja, uvijek iznova traži pokušaje tumačenja. Zašto je jedna kulturna nacija, od 80 milijuna ljudi, navalila na bjesomučno sotoniziranu manjinu koja je pred Drugi svjetski rat u Reichu imala samo 300.000 duša, a potom krenula u bjesomučan istrebljivački pohod po cijeloj Europi? Pored Weimara, njemačke Atene, je Buchenwald: ta blizina čovjeka ispunjava jezom, a generacije koje dolaze nevjericom. Nijemci su Židove svih dobi, od beba do staraca, najprije strijeljali, potom gušili plinom iz kamionskih auspuha, a na kraju i sredstvom za uništavanje insekata, ciklonom B. Ubijeno je šest milijuna Židova. "Proći će i tisuću godina, a sramota Reicha neće biti izbrisana", rekao je u Nürnbergu Hans Frank, nacistički guverner Poljske. Ali nije dovoljna osuda, zlo vapi za objašnjenjima. Hitler je njegov tvorac i bez njega ono nikad ne bi poprimilo takve oblike. No je li od malih nogu bio zadojen antisemitizmom? Je li Slavene oduvijek želio uništiti? Kad je točno došao na zamisao o pokretanju najveće operacije svjetske vojne povijesti, Barbarosse, napada na Rusiju, u kojem je stradalo oko 24 milijuna sovjetskih građana?
Ova biografija pokušava baciti ponešto drukčije svjetlo na genezu zla. Redakcija Expressa nema, dakako, namjeru popularizirati Hitlera ili nacizam nego hrvatskoj javnosti dati nove spoznaje o diktatorovu životu. Ovdje je posebno istaknuta Hitlerova rana fascinacija anglosaksonskim svijetom, koji ga je ispunjavao strahom od uništenja njemstva, ali i udivljenjem njihovom civilizacijskom i kulturnom razinom, te postupni razvoj ideje o Holokaustu i napadu na Rusiju. Zlo nema samo individualni korijen, nije to samo Hitler; neke se strukture grijeha s vremenom uključuju u priču dajući joj dodatnu snagu, a osobne karakteristike dijaboličnog vođe pojačavaju se razvojem ratne situacije, vodeći sve ravno do dna.
Feljton (knjigu je objavio sarajevski Buybook, a preveo Muharem Bazdulj. Prijevod je ostavljen u izvornom obliku) objavljujemo kako bismo povijesno pamćenje učinili živim koliko je moguće, zato da bi služilo kao prepreka ponavljanju povijesti, ponavljanju koje nam je, kako znamo iz života, prečesto puno bliže no što bismo se usudili i pomisliti.
Sredinom septembra (1931.) međutim, desio se preloman događaj koji je umalo okončao Hitlerovu karijeru. Njegov ponešto neuredan privatni život bio je predmet velike zabrinutosti unutar partije. “Hitler govorka o braku”, zabilježio je Goebbels ranije iste godine, “osjeća se vrlo usamljeno i čezne za [pravom] ženom koju ne može da pronađe.” S jeseni 1931. stvari su u njegovom privatnom životu stigle do vrhunca. Odnosi između Hitlera i Geli (njegove nećakinje Geli Raubal, op. pr) su se pogoršali, dijelom zbog njegove želje da je “zaštiti”, dijelom jer se protivio njenoj želji da postane operska pjevačica. Šta je tačno uzrokovalo konačni tragični klimaks, nije sasvim jasno. To je možda bila u Hitlerovu prirodu duboko usađena želja za kontrolom, možda njegov rastući interes za Evu Braun, ili možda njegova loše prikrivena zaljubljenost u Goebbelsovu djevojku Magdu Quandt koja je kulminirala u septembru 1931. “Hitler je na sedmom nebu”, zabilježio je Goebbels u svom dnevniku 26. augusta, “lijepe žene su po njegovom ukusu”, dodajući kako je Magda izgleda prešla granicu sa “šefom”, što mu je stvorilo priličnu nervozu. Dvije sedmice kasnije, Goebbels i Magda su obavijestili Hitlera o svojoj namjeri da se vjenčaju. Bio je vidno “slomljen”, “rezigniran” i “usamljen”. Hitler “nema sreće sa ženama”, mislio je Goebbels, “jer je previše mekan s njima” što “žene ne vole” jer njima “treba gospodar [koji je] iznad njih”. “On voli Magdu”, zapisao je Goebbels, “i također traži pogodnu djevojku koju bi poslije oženio.”
Sve ovo je pogoršalo već postojeće tenzije između Hitlera i Geli. Šta god bio konkretan razlog, dva dana nakon svađe s Hitlerom, 18. septembra 1931. Geli se zaključala u svojoj sobi i ubila se iz Hitlerovog pištolja. Hitler, koji je u to vrijeme bio u Nürnbergu, požurio je natrag u München. Gelina smrt bila je ogroman emotivni udarac. Dugo vremena poslije, Hitler je bio neutješan. Najprije je izgledalo da malo toga ima da kaže. Nekoliko dana kasnije, sjedio je “potpuno tiho i pokunjeno” u Goebbelsovom stanu, ne govoreći “ni riječi o Geli”. Krajem novembra je otvorio srce. “Šef priča o ženama, koje mnogo voli”, zapisao je Goebbels, “o [onoj] pravoj koju ne može da nađe”, “o histeričnim ženama koje ga proganjaju”, i o “Geli, koju je izgubio i za kojom žali svim srcem.” Na Goebbelsovom i Magdinom vjenčanju sredinom decembra 1931. na kojem je bio kum, Hitler se rasplakao. “Kad plače, priča o Geli”, piše Goebbels. “Mnogo ju je volio”, i bila mu je “dobar drug.” (...)
Heinrich Hoffmann je zadužen da napravi fotografsku odu Hitleru, koja se pojavila u martu 1932. šest mjeseci nakon Gelinog samoubistva. Ovaj album “Hitler kakvog ga niko ne zna” pozvao je Nijemce da revidiraju svoju koncepciju o Hitleru kao čovjeku. Umjesto uskogrudog političkog ratnika, okruženog homoerotskim nasilnicima i histeričnim ženama, predstavljen je mnogo pitomiji “Führer”, koji komunicira s prirodom i, mada nema svoje djece, voli djecu. Slike i tekst su naglašavali njegovu trezvenost i uredan život: bez alkohola, bez pušenja i bez mesa. Nije bilo ni traga od Eve Braun niti bilo koje druge žene. Njemačka je imala Hitlera potpuno za sebe..” (...)
Onda su Rusi pokrenuli kontraofanzivu kod Staljingrada pod nazivom operacija “Uran”. Devetnaestog novembra probili su njemačke linije sjeverno od grada, a dan kasnije i na jugu. Neki od njemačkih saveznika koji su branili bokove – Rumuni, Mađari i Italijani – hrabro su se borili; mnogi su se povukli. Dvadeset trećeg novembra, dva ruska krila se susreću kod Kalača na Donu, dobrano zapadno od Staljingrada. Šesta armija, više od 250.000 ljudi i kolosalna količina opreme, sada je bila okružena. Hitler se trudio da nekako odgovori na ovu seriju udaraca. Dvadeset drugog novembra je naredio Paulusu da izdrži dok on ne smisli plan.
Dva dana kasnije, odmah nakon što je 6. armija odsječena, Hitler je Staljingrad proglasio “tvrđavom”. Zabranio je svaku priču o proboju, uskrativši Paulusu slobodu akcije. Hitler se bojao da 6. armija na stepskoj čistini ne bude jednostavno uništena. Vjerovao je da je mnogo bolje ukopati se u relativnoj sigurnosti grada, naročito zimi, i čekati pomoć. Možda imajući i ovo na umu, Hitler je najavio uvođenje novog ordena, “Ratnički pozdrav s rukom u ruci”, kao “vidljiv znak prepoznavanja vojnika koji su se tukli jedan uz drugog s hladnim čelikom i [drugim] oružjem za borbu prsa u prsa, ali i kao ohrabrenje za bolje obavljanje svoje dužnosti”.
U međuvremenu, nakon što ga je Göring uvjerio da je to moguće, Hitler je planirao da Paulusa snabdijeva iz zraka, kao što je radio kod Demjanska i Holma prethodne zime. Od samog starta do gorkog svršetka ove krize, Führer je sve ključne odluke o Staljingradu donosio sam. Hitler je predstavljao bitku kod Staljingrada kao borbu volja i izdržljivosti. Naposljetku, rekao je generalima, bit će to pitanje nerava. Situacija sa 6. armijom bila je sve očajnija. Napadi Crvene armije konstantno su sužavali perimetar. Ljudi su se smrzavali; oprema je otkazivala. Zaliha je ponestajalo, pošto je Luftwaffe mogao da dostavi samo mali dio vojnih potreba. Hitler je bio potpuno svjestan toga. Kad su mu sredinom decembra rekli kolika je dnevna količina municije, goriva i hrane koji se uspijevaju dostaviti, a što je bio samo djelić onog što je potrebno, rekao je jednostavno: “To je užasno.” Ofanziva koja je trebala pomoći 6. armiji zaustavljena je daleko od Staljingrada. Ipak, dok god je Paulus držao tri staljingradska aerodroma i dok god je 6. armija čuvala svoju koheziju, postojala je šansa da se izdrži do proljeća. Dva razmišljanja bila su ključna u Hitlerovom umu kad je riječ o Staljingradu. Prvo, svaki pokušaj povlačenja 6. armije, ne samo da je bio riskantan nego bi neizbježno vodio do gubitka ogromne količine oružja i opreme, za koje nije imao zamjenu. Priznao je: “Bojim se, ako bismo se sada povukli, izgubili bismo sav materijal.” Najviše ga je brinuo gubitak oružja teške artiljerije, ali i hiljada konja, od kojih su mnogi već bili iscrpljeni skoro do smrti. Drugo, Hitler nije imao nikakve iluzije da bi teritorija koja se izgubi mogla biti ponovo osvojena. Upozorio je generale: “Nećemo to ponovo osvojiti, nemojte ni da zamišljate da je mogućeda ponovo osvojimo teritoriju na kojoj smo iza sebe ostavili sve oružje i opremu.” Nacistička plima se povlačila, ostavljajući gomilu leševa i oštećene opreme, a neće se ponovo podići.
Mada je drama oko Staljingrada dominirala njemačkom javnošću, a u međuvremenu joj se važnost u historijskoj memoriji i dodatno povećala, glavni sraz u Hitlerovom umu i dalje je bio onaj s Anglo-Amerikom. Zemlje i ime koje je u retorici naročito žestoko napadao nisu bili Sovjetski Savez i Staljin, nego Sjedinjene Američke Države i Roosevelt. U strateškom smislu, saveznička ofanziva u sjevernoj Africi, predstavljala je mnogo veću prijetnju, koja je bacala u sjenu istočnu krizu.
Cijeli Mediteranski front, uključujući cjelokupnu Mussolinijevu poziciju, kao i budućnost sila Osovine, sada su bili ugroženi. Već pred kraj 1942. kratkotrajna koncentracija Luftwaffea na istoku zbog operacije “Plavo” je okončana. Uprkos lošoj situaciji kod Staljingrada, oko 70 posto kapaciteta Luftwaffea je bio na zapadu, Mediteranu ili u samom Reichu. Sve je ovo pred Reich stavilo još jedan izazov zapadnih saveznika. Njemačka je sada očigledno bila nadjačana kad je riječ o avijaciji.
Početkom septembra, u kontekstu napada na Dieppe, Hitler se žalio: “Mi imamo 200 borbenih aviona, a neprijatelj 2000.” “Ako bitka traje tri dana”, nastavio je, “i ja izgubim 37 ili 40 aviona dnevno”, onda “je to – to”, pošto je možda i druga strana izgubila isti broj aviona, ali oni ih imaju još mnogo, pa mogu to sebi dozvoliti. Britanci su počeli da tvrde kako ne samo da imaju stratešku vladavinu nad nebom, nego i da su preoteli taktičku superiornost u zraku od Luftwaffea koji ju je prethodno imao. Stoga su sve do kraja rata, operacije Wehrmachta protiv “anglosaksonskih” sila bile otežane djelovanjem RAF-a i – sve više – USAAF-a. Hitler je bio šokiran količinom materijala koji su Saveznici mogli prebaciti zračnim putem za operaciju “Baklja”, što je pokazivalo da su njegove procjene mogućih nivoa tonaže bile potpuno krive.
Hitler je bio bijesan na Luftwaffe – jedan posmatrač je govorio o “opakim napadima” – zbog nesposobnosti da proizvedu bombarder dugog dometa s kojim bi mogao napasti mostobran. Ako je Hitler želio da sačuva saveznike i odbaci neprijatelje, morao je spriječiti Anglo-Amerikance da osvoje uporište u Evropi, pa čak i na njenom pragu. Tri dana nakon “Baklje”, pokrenuo je operaciju “Attila”, okupaciju Višijevske Francuske, osmišljenu tako da spriječi savezničko iskrcavanje tamo.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Tko je pisao ovaj tekst? Slobodan Milošević?
Decembri, martovi, Rumuni, Italijani...'alooo! Imate li vi lektora, stoko?
Taj nije osjećao ništa, totalno bezosjećajan prema stanovništvu svijeta.