Top News
16863 prikaza

Hitler je osjećao da je kod Staljingrada počeo kraj

Nastavak sa stranice: 1

 Na ovaj ili onaj način, Hitler je i dalje bio odlučan da nadvlada neprijateljsku koaliciju, ili barem da ostavi utisak da to može. Holandskom fašističkom lideru Antonu Mussertu, koji mu je bio u posjeti, rekao je 10. decembra 1942. da “neće kapitulirati, nego će se boriti”, čak i ako bude morao mobilisati dječake od četrnaest do šesnaest godina. U jednom javnom govoru je ustvrdio kako je Kaiserova Njemačka odustala u petnaest do dvanaest, “dok on iz principa odustaje tek u dvanaest i pet”. Osim toga, tvrdio je, njegova pozicija je mnogo bolja od one Friedricha Velikog “koji se sa [stanovništvom] od jedva 3.900.000 ljudi suočio sa savezom od 54 miliona”. Danas, nastavio je, Njemačka ipak ima “bastione daleko od svojih granica”. Imala je prostora za trgovanje. Uza sve, Hitler nije imao nikakvih iluzija. Rekao je: “Znam vrlo dobro da je borba vrlo teška.”

 | Author: Ullstein Bild/PIXSELL Ullstein Bild/PIXSELL

Kako se godina bližila kraju, vojni usud Reicha bilo je sve teže skrivati. Više od 100.000 ljudi ostali su pod opsadom u Staljingradu sa sve manje nade za snabdijevanjem ili pomoći. Mnogo više ih je poslano u Tunis s ciljem ojačavanja pozicije sila Osovine. RAF je svake noći bombardovao Reich sa sve većom efektivnošću. U 1942. potopljeno je više od dvostrukog broja podmornica u odnosu na prošlih dvanaest mjeseci, a najveći dio njih u drugoj polovini godine. Savezničke kontramjere, koje je Hitler očekivao, počele su da ostavljaju posljedice.  Broj potapanja trgovačkih brodova, koji je bio na vrhuncu u novembru 1942. već u decembru je značajno opao. Da bi cijela tužna priča bila još tužnija, u posljednjim danima te godine, Kriegsmarine je na spektakularan način uspjela da ne zatvori i ne uništi loše branjen britanski Arktički konvoj u Barentsovom moru. Razlog za ovaj fijasko nije bila bojažljivost admirala koji je komandovao akcijom, nego Hitlerova poznata nevoljkost da rizikuje gubitak svojih kapitalnih brodova, koje je sada opisivao kao
“mrtvo željezo” i “bijednu kopiju Kraljevske ratne mornarice”. “Donio je nepovratnu odluku”, kako je obavijestio Raederovog predstavnika u štabu, “da se riješi tih beskorisnih brodova” te da “dobre posade [i] dobro oružje plodotvornije iskoristi.” Hitler se, također, brinuo da “ljenčarenje” u luci i prateći “gubitak spremnosti na borbu” ne pretvori mornaricu u “obdanište revolucije”, kako se desilo 1918. Čvrsto je odlučio da ne dopusti da se historija ponovi.


Dvadeset trećeg januara, (britanska op.a.) 8. armija je osvojila Tripoli i produžila ka Tunisu, prijeteći generalno trenutnoj poziciji sila Osovine u sjevernoj Africi, a fašističkom režimu u Italiji možda i totalnim kolapsom. Hitler se, također, plašio britanskih napada, a možda i prave invazije na Kanalska ostrva, Balkan i Skandinaviju, a nervoza mu je uvećavana gomilom lažnih informacija koje je generisala britanska tajna služba.


To je bio kontekst u kojem je Hitler razmatrao krizu u Rusiji. Ono što se tamo branilo, rekao je vojnicima na Istočnom frontu, bili su životni prostor i životni standard potrebni da se Njemačka odbrani od boljševizma i “jevrejsko-kapitalističkih hijena” osiguravajući sebi prostranstvo nužno za “sigurnu proizvodnju hrane” i “one sirovine bez kojih je današnja ljudska kultura nezamisliva”. Glavna briga ovdje mu nije bio Staljingrad, o čijoj stvarnoj situaciji njemački narod još nije bio ni upoznat, nego stanje na Donu, gdje je u januaru 1943. Crvena armija napravila proboj. Ugrožena je bila cijela industrijska regija Donjecka, a s njom i čitava Hitlerova strategija za vođenje rata. Kad su mu generali predložili povlačenje da bi sačuvao živu silu, odbio je. “Bez materijala”, rekao je, “ne mogu to da dopustim.” Ljudi bez opreme, dodao je, su beskorisni. Regija Donjecka već je bila ugaoni kamen Speerovih planova za povećanje proizvodnje. Ako ona bude izgubljena, upozoravao je Hitler, “cijeli program naoružavanja postat će suvišan”, uključujući i “cijeli tenkovski program” kao i “artiljerijski program” i “veliki program municije”. Staljingradski garnizon, prepušten samom sebi, pošto su resursi preusmjereni kao u sjevernoj Africi i Donu, polako se predavao. Dvadeset prvog januara, Hitler je odbio direktan Mansteinov apel da dopusti 6. armiji da kapitulira da bi se spriječilo dalje prolivanje krvi. Nakon što je Crvena armija zauzela posljednji aerodrom i podijelila džep na dva dijela, kraj je bio samo pitanje vremena. Tridesetog januara 1943. na godišnjicu preuzimanja vlasti, Hitler je poslao posljednju radijsku poruku s namjerom snaženja otpora svog garnizona. Paulusa je unaprijedio u čin feldmaršala pošto nikad u njemačkoj historiji nijedan komandant s tim činom nije bio zarobljen. Implikacija je bila jasna: Paulus bi prije trebao da počini samoubistvo, nego da dopusti da ide u zarobljeništvo. Dana 31. januara 1943. južni džep se predao. Dva dana kasnije, i sjeverni garnizon je digao bijelu zastavu. Paulus je zarobljen s cjelokupnom svojom vojskom. 110.000 ljudi postali su ratni zarobljenici; 60.000 ih je ubijeno ili su umrli od gladi tokom opsade. Samo 5.000 njih će se vratiti iz sovjetskih logora. Bio je to najveći poraz Wehrmachta dotad. Hitler je bio ekstremno razočaran zbog poraza kod Staljingrada, ne samo zbog gubitka žive sile i opreme, nego i zbog načina na koji Paulus nije slijedio naređenja. Bojao se da će Staljin steći politički kapital preko visoko rangiranih zarobljenika. Rekao je: “Treba to samo zamisliti, [Paulus] dolazi u Moskvu i [ugleda] pacovski kavez [u zloglasnom zatvoru Lubjanka].” “Potpisat će šta god da mu daju”, prorekao je Hitler. Zapravo je trebalo da prođe godina i po dana, ali je na kraju Hitler bio apsolutno u pravu: feldmaršal je na moskovskom radiju govorio protivnacističkog režima.  Hitler se, također, brinuo da će mu Paulusova predaja iskomplikovati narativ koji je želio da skroji oko katastrofe kod Staljingrada. Plan mu je bio da patnje tamošnjeg garnizona transponuje u evropski ep, koji bi u režimskoj historiji stajao uz zimske bitke iz 1941. i 1942. Kad su vijesti o predaji stigle, Hitler je pao u očaj tražeći makar slamku spasa. Možda, sugerisao je, treba da tvrdimo da smo se borili da posljednjeg čovjeka, a da je “predaja došla tek kad je mnogo veća sila potpuno nadjačala preostalo iscrpljeno ljudstvo”. Njegov finalni kominike o Staljingradu, objavljen 3. februara 1943. nakon što je džep pao, iznosi tezu da se 6. armija borila “do posljednjeg daha”. “Umrli su”, tvrdio je Hitler, “da bi Njemačka živjela.” (...)

Hitlerov govor | Author: Bundesarchiv, Bild/ CC-BY-SA 3.0 Bundesarchiv, Bild/ CC-BY-SA 3.0

“U posljednjoj sedmici aprila, počele su se rasplitati Hitlerove nade o pažljivo koreografisanoj smrti. Dvadeset trećeg aprila, primio je telegram od Göringa u kojem je stajalo da će, ako ne primi odgovor u dogledno vrijeme, smatrati da je Hitler mrtav, te da će ga naslijediti na kancelarskoj funkciji u skladu s dekretom iz 1941. To gotovo sigurno nije bio puč, nego Göringov pokušaj da preuzme inicijativu u započinjanju pregovora. Hitler je, čini se, ignorisao poruku reagujući tek kasnije, one večeri kad je Göring – koji ništa nije čuo, pa je morao misliti da je Hitler ili mrtav ili onesposobljen – poslao Ribbentropu telegram sličnog sadržaja. Führer je odgovorio radijskom porukom Göringu u kojoj je ukinuo njegovo pravo na nasljeđivanje proglasivši njegovo ponašanje “izdajom i mene lično i nacionalsocijalističkih principa”. “Ja imam”, insistirao je, “punu slobodu akcije” dodajući da zabranjuje Göringu da poduzima ikakve “dalje mjere.”269 Hitler je naredio da se Göring u Berchtesgadenu uhapsi, što je odmah i urađeno, ali nije naredio da se odmah ubije. Dva dana kasnije, Hermann Fegelein je bez dozvole napustio bunker, mada to, izgleda, isprva niko nije ni primijetio. Nedugo zatim, međutim, do Hitlera su došle vijesti da je Himmler bio u komunikaciji sa zapadnim saveznicima koju on nije odobrio. Bio je to ozbiljan udarac i Führeru lično i narativu o naciji i partiji koje se bore do posljednjeg čovjeka.


Himmler je smijenjen.  U ovom kontekstu je Fegelein vraćen u bunker i likvidiran, zato što je, čini se, bio upućen u Reichsführerove aktivnosti, a ne zbog dezertiranja ili veleizdaje. Stvari su došle do kulminacije 28. aprila 1945. Hitler je čuo da su italijanski partizani ne samo uhvatili i pogubili Mussolinija i njegovu ljubavnicu Claru Petacci, već i da mu je tijelo poslije oskrnavila gomila. Jedna od njegovih sekretarica prisjećala se poslije da ga je ova vijest duboko potresla Desio se i kratkovjeki ustanak protiv nacista u Münchenu. Rusi su se približavali Imperijalnoj kancelariji. Hitler je poslao seriju mahnitih poruka u kojima je tražio pomoć prije nego što bude prekasno. Sada je bio odsječen od vanjskog svijeta, bukvalno, jer je komunikacijski tim otišao iz bunkera. Proboj napolje nije bio zamisliv, barem za Hitlera, zbog njegovog fizičkog stanja. Niti je on mogao, s rukama i nogama koje su se tresle, da se nada da će poginuti boreći se s puškom u ruci, kao što bi, u idealnom slučaju, želio da se desi. 


Sada je postojao realan rizik da bude zarobljen, ili da mora u bijeg kroz ruševine ili kroz šume. Führer bi stoga mogao da doživi istu sudbinu kao i Duce, što bi značajno oborilo njegovu “ruševinsku vrijednost”. Hitler je odlučio da stvar dovede do kraja.  Objavio je svoju namjeru da izvrši samoubistvo. Najprije je oženio Evu Braun, u ceremoniji prigušenog registra, uoči ponoći 28. aprila, mada je tokom otprilike 36 sati njihovog braka na nju, čini se, i dalje referirao kao na Fräulein. Zatim je napustio svoju svitu. Hitler nije insistirao niti je čak sugerisao da oni prate njegov primjer. Umjesto toga, Hitler je izdiktirao dva testamenta, lični i politički. Očekivao je da se borba nastavi i bez njega, pa je dao detaljne instrukcije o utvrđivanju “ključne tvrđave na Alpama”.


Tog poslijepodneva, nekad između 15:15 i 15:30, gospodin i gospođa Hitler su se povukli u svoju malu sobu u bunkeru. Nepoznato je šta se tačno dogodilo. Čini se da je Eva Hitler uzela otrov, a da se Hitler odmah nakon toga ustrijelio. Dva tijela su tada izvađena i spaljena u vrtu Kancelarije.

Adolf Hitler | Author: US Army/ public domain US Army/ public domain

Kasnije tokom prvog maja, Njemački radio je izvijestio o njegovoj smrti. “Führer je pao kao vođa hrabrih branilaca glavnog grada”, glasio je izvještaj. “Vođen voljom da spasi svoj narod i Evropu od boljševizma”, pisalo je dalje, “žrtvovao je vlastiti život.” Izvještaj se ovako završavao: “Ovakav primjer odanosti do smrti je obavezan za sve vojnike.”  Što se tiče okolnosti njegovog pada, ovaj iskaz je figurativno istinit, ako ne i doslovno. Pravo izvrtanje je samo u tvrdnji da je Hitler umro opirući se boljševizmu. Ne samo da je sve vrijeme njegov glavni neprijatelj bio zapadni plutokratski međunarodni kapitalizam, ne samo da je Hitler bio odgovorniji nego ijedna druga osoba za uvođenje komunizma u srce Evrope, no cijela njegova strategija, do samog kraja, bila je bazirana
na korištenju bauka boljševizma, čak i ohrabrivanju njegovog rasta, da bi se postigao politički efekat u Njemačkoj, Evropi, te, iznad svega, u Anglo-Americi. Kad su otvoreni Hitlerovi testamenti, u njima su pronađena stanovita iznenađenja glede njegovog ličnog života i personalnih rješenja.


Ostavio je svoja zemaljska dobra različitim rođacima i prijateljima, a objasnio je i zašto se oženio Evom Braun. Hitler je razdvojio funkciju kancelara, koju je namijenio Goebbelsu, i predsjednika, koja je pripala Dönitzu. Himmler i Göring su isključeni iz partije. Novi Reichsführer SS-a je postao Karl Hanke. Bormann je postao ministar partije. Schörner je dobio mjesto vrhovnog komandanta vojske. Saur je postao ministar naoružavanja, što je jasan znak da je Speerov odlazak ostavio neprijatan ukus u ustima.


Nasuprot tome, politički sadržaj bio je sasvim predvidiv. Hitler je zadužio novu vladu “da se striktno drži rasnih zakona” odnosno da očuva “nemilosrdan otpor prema svjetskim trovačima naroda, međunarodnom jevrejstvu”. Tvrdio je da će “žrtva naših vojnika i moja lična veza s njima u smrti” obezbijediti da se “jednog dana” pojavi “sjeme ostvarenja istinske Narodne zajednice”. Izbor Dönitza za predsjednika odražavao je ne samo admiralovu stratešku istaknutost u posljednjih šest mjeseci rata, odnosno njegovu fanatičnu privrženost nacionalsocijalizmu, nego i Hitlerovu uvjerenost da je on u najboljoj poziciji da poslije njegove smrti nadahne uskrsnuće Njemačke.

  • Stranica 2/2
  • whistler13 19:02 04.Travanj 2021.

    Tko je pisao ovaj tekst? Slobodan Milošević?

  • weddranur 17:21 04.Travanj 2021.

    Decembri, martovi, Rumuni, Italijani...'alooo! Imate li vi lektora, stoko?

  • penzic 16:39 04.Travanj 2021.

    Taj nije osjećao ništa, totalno bezosjećajan prema stanovništvu svijeta.