"Radikalno zlo", Holokaust, koji se žilavo (s vremenom sve jače) opire mogućnostima potpunog razumijevanja, uvijek iznova traži pokušaje tumačenja. Zašto je jedna kulturna nacija, od 80 milijuna ljudi, navalila na bjesomučno sotoniziranu manjinu koja je pred Drugi svjetski rat u Reichu imala samo 300.000 duša, a potom krenula u bjesomučan istrebljivački pohod po cijeloj Europi? Pored Weimara, njemačke Atene, je Buchenwald: ta blizina čovjeka ispunjava jezom, a generacije koje dolaze nevjericom. Nijemci su Židove svih dobi, od beba do staraca, najprije strijeljali, potom gušili plinom iz kamionskih auspuha, a na kraju i sredstvom za uništavanje insekata, ciklonom B. Ubijeno je šest milijuna Židova. "Proći će i tisuću godina, a sramota Reicha neće biti izbrisana", rekao je u Nürnbergu Hans Frank, nacistički guverner Poljske. Ali nije dovoljna osuda, zlo vapi za objašnjenjima. Hitler je njegov tvorac i bez njega ono nikad ne bi poprimilo takve oblike. No je li od malih nogu bio zadojen antisemitizmom? Je li Slavene oduvijek želio uništiti? Kad je točno došao na zamisao o pokretanju najveće operacije svjetske vojne povijesti, Barbarosse, napada na Rusiju, u kojem je stradalo oko 24 milijuna sovjetskih građana?
Ova biografija pokušava baciti ponešto drukčije svjetlo na genezu zla. Redakcija Expressa nema, dakako, namjeru popularizirati Hitlera ili nacizam nego hrvatskoj javnosti dati nove spoznaje o diktatorovu životu. Ovdje je posebno istaknuta Hitlerova rana fascinacija anglosaksonskim svijetom, koji ga je ispunjavao strahom od uništenja njemstva, ali i udivljenjem njihovom civilizacijskom i kulturnom razinom, te postupni razvoj ideje o Holokaustu i napadu na Rusiju. Zlo nema samo individualni korijen, nije to samo Hitler; neke se strukture grijeha s vremenom uključuju u priču dajući joj dodatnu snagu, a osobne karakteristike dijaboličnog vođe pojačavaju se razvojem ratne situacije, vodeći sve ravno do dna.
Feljton (knjigu je objavio sarajevski Buybook, a preveo Muharem Bazdulj. Prijevod je ostavljen u izvornom obliku) objavljujemo kako bismo povijesno pamćenje učinili živim koliko je moguće, zato da bi služilo kao prepreka ponavljanju povijesti, ponavljanju koje nam je, kako znamo iz života, prečesto puno bliže no što bismo se usudili i pomisliti. Prvi i drugi nastavak feljtona pročitajte ovdje:
Neposredne poratne godine bile su period nacionalne sramote za Njemačku. S ukinutom monarhijom, s oduzetim velikim komadima teritorije po Versajskom sporazumu, te uz izdašni račun za reparacije, Reich je odgurnut u duboku ekonomsku, političku i psihološku dislokaciju.
Strani vojnici, mnogi od njih crnci, okupirali su značajne dijelove zemlje. Njemačka se borila protiv cijelog svijeta i izgubila; sada su mnogi počeli osjećati da je zemlja kolonija globalnog sistema. Činilo se da je puka biološka supstanca njemačkog naroda ugrožena, dok su se borili s nastavkom blokade i mogućnošću dugoročnog iseljavanja. Hitler je ove muke proživljavao i lično i politički. Njegova lična situacija bila je čak i marginalnija od situacije većine. Teško se probijao kroz turbulentno poratno stanje. Hitlera je stanje Reicha mučilo više nego većinu Nijemaca. Tražio je odgovore, pa ih je uskoro i našao. Hitler je kao ključni razlog poniženja Njemačke identifikovao moć anglo-američkog i jevrejskog međunarodnog kapitalizma, koji je koristio različite instrumente, naročito
revolucionarni komunizam, da bi držao Reich u stanju podložnosti.
“Pismo Gemlichu” ( 16. septembra 1919.) koje je prvi duži sačuvani politički Hitlerov tekst, definisalo je jevrejski “problem” dijelom kao medicinsko pitanje. Hitler je Jevreje opisao kao “rasnu tuberkulozu naroda.” Dijelom je “problem” definisan i u političkom smislu, kad su Jevreji potencirani kao “pokretačka snaga revolucije”, koja Njemačku drži pasivnom. Ovdje nije mislio na događaje u Petrogradu iz 1917, nego na savjete radnika i vojnika u Njemačkoj 1918. Ipak, Hitlerov prvenstveni akcenat zapravo se ticao sasvim drugog aspekta “problema”. Njegov inicijalni antisemitizam bio je duboko antikapitalistički, mnogo prije nego antikomunistički u svom korijenu. Govorio je o “plesu oko zlatnog teleta”, privilegovanju “novca”, “veličanstvu novca”, “snazi novca” i tako dalje. Hitler je naglašavao transnacionalni afinitet između Jevreja u Njemačkoj i onih u Poljskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Jevrej sam sebe, tvrdio je,ne opisuje kao Jevreja‑Nijemca, Jevreja‑Poljaka ili Jevreja‑Amerikanca, nego “uvijek kao njemačkog, poljskog ili američkog Jevreja”. U tom trenutku, dvije godine nakon Ruske revolucije, on, čini se, nije imao ništa posebno da kaže o komunizmu, boljševizmu ili Sovjetskom Savezu.
Hitler je drugim riječima postao neprijatelj Jevreja prije nego što je postao osvjedočeni neprijatelj ruskog boljševizma. (...)
Od sredine novembra 1919. Hitler je održao seriju žestokih napada u svojim javnim govorima na glavnog neprijatelja – “apsolutne neprijatelje Englesku i Ameriku”. Britanija je bila ta koja je bila odlučna da spriječi da Njemačka postane svjetska sila, s ciljem da ne ugrozi njihov “svjetski monopol”. “To je također bio razlog”, tvrdio je Hitler, “da zarate s nama. I sada Amerika. Kao država fokusirana na novac, morala je da interveniše u ratu da ne bi izgubila novac koji je pozajmila.” Ovdje je napravio eksplicitnu vezu između svoje antikapitalističke kritike i neprijateljskog ponašanja zapadne koalicije. To je bilo blisko povezano s Hitlerovim antisemitizmom. “Amerikanci stavljaju biznis iznad svega. Novac je novac makar bio i natopljen krvlju. Novčanik je Jevreju najsvetiji predmet”, ustvrdio je, dodavši, “Amerika će da udari, sa ili bez podmornica.” Ono što je ovdje indikativno je to da se u ovoj retorici termini “Amerikanci” i “Jevreji” gotovo mogu međusobno zamjenjivati.
Hitler je postao neprijatelj Britanaca – a također i Amerikanaca – prije nego što je postao neprijatelj Jevreja. Zapravo, u velikoj mjeri, on je postao neprijatelj Jevreja zato što je bio neprijatelj anglo‑američkih kapitalističkih sila. Hitler nije mogao biti jasniji: “Borimo se protiv Jevreja”, objavio je na javnom mitingu početkom januara 1920., “jer oni sprečavaju borbu protiv kapitalizma.” Nasuprot tome, ostatak neprijatelja Njemačke spadao je u drugu iblažu kategoriju. Rusi i Francuzi, to je bila argumentacija, postali su neprijateljski nastrojeni “zbog zlosretne situacije i drugih okolnosti”. (...)
U srcu njegovog svjetonazora bila je istraga razloga za poraz. Navodne frakture unutar njemačkog društva ovdje su igrale važnu ulogu, kao i “unutrašnji internacionalizam” na koji je referirao još i u toku rata. Tu je Hitler prvenstveno mislio na socijaldemokrate i nezavisne socijaliste, kojima je navodno odanost prema svojim klasnim drugovima bila važnija od odanosti prema naciji; njemu je tu smetao internacionalizam, a ne socijalizam. To je bila ista anksioznost kao i anksioznost prema kapitalizmu, koji je Hitler odbacivao u njegovoj globalnoj, ali kako ćemo vidjeti, ne nužno i u njegovoj lokalnoj “nacionalnoj” formi. Ciljao je i njemački partikularizam, posebno u Bavarskoj, koja je prijetila integritetu Reicha. Primarni unutrašnji neprijatelj, međutim, bili su Jevreji, koji su “Njemačkoj zabili nož u leđa”, mada je Hitler rijetko koristio ovu konkretnu frazu.(...)
Do prvih mjeseci 1920, Hitler je pronašao dva nova doma. Napustivši vojsku, uselio se kao podstanar kod Ernsta i Marije Reichert na adresi Thierschstrasse 1, u unutrašnjem minhenskom predgrađu Lehel. To je bila vrlo skromna sobica u radničkom kraju gdje je uglavnom živjela niža srednja klasa. Hitler je bio ležeran podstanar, koji nikad nije zaključavao vrata, a za vrijeme svojih čestih izbivanja dopuštao je Reichertima da se služe njegovim gramofonom i čitaju njegove knjige. Ne znamo šta je tačno čitao, ali među sačuvanim knjigama iz njegove biblioteke one za koje se čini da su najčešće otvarane su djela koja se bave historijom i arhitekturom, dok se knjige o rasi i okultizmu doimaju kao nepročitane. Hitler se kupao u obližnjem Müllersches Volksbad. Komšija mu je bio Hugo Erlanger, Jevrej i veteran Prvog svjetskog rata, koji je vodio trgovinu muškom odjećom i sportskom opremom u prizemlju. Osamnaest mjeseci kasnije, kupio je cijelu kuću, pa je faktički postao Hitlerov stanodavac. Dvojica ljudi su se često susretala, ljubazno se pozdravljajući međusobno; Erlanger – čiju je imovinu poslije otkupio Treći Reich – se kasnije nije mogao prisjetiti ikakvog neprijateljstva s Hitlerove strane. To baca zanimljivo svjetlo na Hitlerovu politiku i njegovu ličnost. Bilo je nečeg jasno apstraktnog kad je riječ o njegovom utrobnom antisemitizmu, što ga nije spriječilo da ima srdačne lične odnose s pojedinačnim Jevrejima, što opet nije bio neobičan fenomen među antisemitima tog vremena, a ni kasnije, naravno.
Hitler je pridavao veliki pažnju ikonografiji koja je pratila njegovu poruku. Crna svastika u bijelom krugu na crvenoj pozadini prvi put se pojavila kao zvanični partijski amblem na mitingu u Salzburgu, u augustu 1920. U jednoj od svojih rijetkih ekskurzija u okultno, Hitler je hvalio svastiku – kao “simbol Sunca” koji održava kult svjetlosti unutar “zajednice bazirane na arijevskoj kulturi”, ne samo u Evropi, nego i u Indiji i Japanu.
Upotreba starih imperijalnih boja, crne, bijele i crvene, predstavljala je proračunato protivljenje crnoj, crvenoj i zlatnoj boji zastave Vajmarske republike. Kasnije je objasnio: “Crvena je socijalistička, bijela je nacionalna, a svastika je antisemitska.”
Montiranjem simbola dijagonalno, Hitler je pametno prenio osjećaj dinamičnosti i kretanja. (...)
Partija je promovisala Hitlera kao “karizmatičnog” lidera, čija je sudbina bila da izvuče Njemačku iz stanja podčinjenosti.
Tokom narednih petnaest mjeseci, Hitler se angažovao u intenzivnoj seriji govora u najvećim minhenskim pivnicama; pred ogledalom je uvježbavao poze. Do kraja godine, nastupio je dvadeset i sedam puta u Münchenu, a dvanaest puta van Münchena, u Bad Tölzu, Rosenheimu, pa čak i Stuttgartu. Broj publike je varirao između osam stotina i dvije hiljade. Krajem septembra i početkom oktobra 1920. Hitler je nekoliko puta putovao u Austriju da bi podržao izbornu kampanju Nacionalsocijalističke partije u obližnjem Württembergu.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
treba,o ga je i onda zaustavit da taj manijak ne ubija civile, ovog ludaka je njemacka dovela namjerno