Recenzent The New York Reviewa započeo je tekst o knjizi "Hitler: Uspon 1889.-1939." takvom rečenicom da je odmah eksplicitno i "dvaput podvučeno" morao napomenuti da Trump nije Hitler. Rekao je, dakle, da je knjigu nemoguće čitati izvan sjene Donalda Trumpa. A onda je krenuo nabrajati po čemu su njihovi živoni putevi i njihove osobnosti sasvim različite priče. Za to što mu je umro otac više-manje, on je malog Adolfa mlatio kao zvijer i nije pokazivao nikakve ljubavi prema djetetu.
Ali, nakon što mu je umrla i majka, jedina svijetla zraka u njegovom životu, Hitler je spao na uličarenje. Ako bi tu i tamo prodao koju svoju sliku, onda bi si mogao platiti smještaj u kakvom domu za samce. U suprotnom je ovisio o ubožnicama, a ne jednom proveo je noć na ulici, u pravilu gladan, usamljen, nevoljen, bez posebnog obrazovanja, do svoje 25. godine, odnosno do početka Prvog svjetskog rata. Mnogo toga ukazuje da je najmanje do tada, lako moguće i poslije, bio i bez seksualnog iskustva.
Nasuprot toga, Donald Trump je odrastao sa zlatnom žlicom u ustima, s najboljim obrazovanjem, da bi se, vrlo racionalno i pragmatično, uspio izvući i od Vijetnamskog rata. Hitler je, pak, rat doživio kao prvo mjesto svoje afirmacije, osjećaja pripadnosti višem cilju, okružen ratnim drugovima voljnima da daju život za njega i da on pogine za njih. Hitleru je najgora katastrofa u Prvom svjetskom ratu bilo to što je njegova strana izgubila.
Hitler nakon tog rata više nije bio puka podrtina, osjetio je da nekog vraga i vrijedi, ali je svejedno bio uličarski probisvijet i trebat će još dugo dok je njegova redikulozna klika postala prijetnja parlamentarnoj republici satrvenoj suludim zahtjevima pobjedničkih sila za reparaciju. A i nakon što se uspeo na vlast, Hitler je ustrajao na svom imidžu asketskog vođe, s tim što je dojam pojačavala sklonost mnogih njegovih najbližih suradnika, poput Göringa, da se okružuju luksuzom:
"Ja sam jedini državnik na svijetu koji nema bankovni račun!" Reklamirao se Hitler, a zapravo baš i nije bilo tako, samo što je malo toga bilo na njegovom imenu. Donald Trump je, pak, bio sve suprotno tome; milijarder, krajnje zaljubljen u sebe, ženskar, reality zvijezda... Međutim, sličnosti počinju od načina na koji su se dvojica, svaki u svoje vrijeme, uspela na vlast. U slučaju obojice političke elite naprosto nisu razumijevale prijetnju koja se kotrlja sve dok ih više nije bilo moguće zaustaviti.
Hitler je izrastao na ogorčenju Nijemaca krizom, nezaposlenošću od 30 posto, siromaštvom. Donald Trump je zajahao val ogorčenja američkih masa nakon dva katastrofalna rata SAD-a, u Afganistanu i u Iraku, te nakon izbijanja financijske krize. Krizu su uspjeli obuzdali, nakon čega su se elite nastavile bogatiti, ekonomija oporavila, no mnogi radnici svoja radna mjesta više nisu vidjeli, po prvi put u povijesti SAD-a životni vijek Amerikanaca bez visoke naobrazbe drastično je pao.
Osobni očaj, alkohol, droge, samoubojstva... uz stalno latentno prisutne rasističke krugove, krajnje konzervativne vjerske fundamentalističke pokrete, odjednom je Trump u svom biračkom tijelu pronašao brzorastući glasački pandan onom koji je privukao Hitler u 1930-ima kad je osvojio sveučilišta, prve glasače, žene, nacionaliste. I jedan i drugi raspirivali su gnjev svojih birača proglašavajući da su njihove "svete domovine" "gubitničke".
Naravno da je kod obojice slijedio red obećanja, poput melema na ranu, da će upravo on vratiti domovini izgubljenu, a tako zasluženu slavu. Njemačkoj "obnovu", "Ameriku učiniti ponovo velikom". Svaki je pronašao i svoje neprijatelje, a sličnost se i tu uočava; Hitler je bluvao otrov po "studenačkim kriminalcim", židovskim boljševicima", a Trump po "meksičkim silovateljima", "islamističkim teroristima", po "nečasnim medijima".
Obojica su tvrdili da je njihova velika zemlja pokleknula zbog izdaje u vlastitim redovima. Ono što recenzija ne navodi, jest da su u slučaju obojice u nekom trenutku dijelovi političkih i financijskih elita pomislili da ih mogu kontrolirati. Na kraju, ni Hitler ni Trump nikada nisu osvojili izbore u apsolutnim brojkama. Zadnji demokratski u Njemačkoj prije Drugog svjetskog rata bili su oni 1932. Na pravima je Hitler sa strankom osvojio 37 posto, na drugima samo 32 posto. Oni iz 1933. već više nisu bili demokratski.
Trump je, pak, u strogo dvostranačkom sustavu osvojio samo 46 posto glasova, ali je postao predsjednik zbog dobrog rasporeda glasova u elektorskom sustavu, za koji će zlobnici reći da se danas, kad on više nema povijesno opravdanje kao prije, održava samo kako bi se održalo dvostranačje. Na kraju su obojica posljednje detalje vlasti udarili tako što su konzervativne elite posmislile da bi se s njima ipak moglo.
Hitler je tako dobio krila za ukidanje parlamentarne demokracije Weimarske republike, odbacivanje Versaillesa, povratak na granice iz 1914., progon socijaldemokrata, sindikata, marksista, Židova, a onda je krenuo i dalje. Trump je, pak, napao Obamacare, sve pokrenuto za zaštitu klimatskih promjena, dereguliranje biznisa za banke i velike tvrtke, ukidanje poreza za bogate, imenovanja u Vrhovni sud bez presedana. U oba slučaja nacije su svjedočile ekstremizmu na djelu.
Hitler je naposlijetku otišao do kraja, samouništavajućeg i po sebe i po naciju. Trump, međutim, nije uspio s nekim svojim napadima na institucije države, u prvom redu zato što nema svoje paravojne, stranačke snage kojima bi silom probio ono što ne može procedurom. Autor knjige Volker Ulrich kaže da, nakon Hitlerove posljednje mirne pobjede, one u Čehoslovačkoj, nitko nije trebao ostati iznenađen što je taj čovjek ubrzo krenuo u apsolutni, totalni rat i genocid.
Trump možda i nema ideologiju, ali ima ego. Ideologiju su mu ponudili ljudi oko njega; Steve Bnnon i Stephen Miller; ekonomski nacionalizam, bjelačka nadmoć, razbijanje države, raspirivanje islamofobije, razbijanje redom EU, UN, NATO, NAFTA, oslanjanje na val autoritarnih vođe diljem Zapada. Hitler je naposljetku jurnuo i na SSSR s kojim je paktirao. Trump je na neki način paktirao s Putinom, ali sve donedavno se nije igrao oružjem.
