"Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku."
Za ovaj dio Članka 141. Ustava Republike Hrvatske zaslužan je osobno Franjo Tuđman: prvi predsjednik je itekako dobro znao, što na osnovu svojega, što na osnovu iskustva nekih od najbližih suradnika, da nitko nije tako efikasan u razvijanju osjećaja jugoslavenstva kao Hrvati. Samo im treba dati priliku. Motivi su, što zvuči paradoksalno, sasvim nevažni.
Za posljednjih stotinjak godina pređen je put od bijega iz zagrljaja velikih imperija u Jugoslaviju do bijega od Jugoslavije kao takve, iako je ona, što je izgleda sasvim nevažan, sitan detalj, temeljito mrtva već četvrt stoljeća. Učinci oba procesa su, međutim, ako ne već isti, onda za sada samo slični.
Nema u cijeloj Republici Hrvatskoj ni tisuću deklariranih Jugoslavena, nema ni jedne, ali ni jedne jedine političke ili građanske udruge i organizacije koja u svojem programu ima zalaganje za neku novu državnu zajednicu s Vardarom i Triglavom u njoj.
Ma nema, ako ćemo pravo, tamo gdje je bila SFRJ, nikoga iole utjecajnijeg koji vjeruje kako će, samo što nisu, Slovenija, Hrvatska i Crna Gora napustiti NATO i, samo bez Crne Gore, Europsku uniju, dok Albanci s Kosova jedva čekaju da im Beograd opet bude prijestolnica, a Bošnjaci kolektivno uvježbavaju "Hej Slaveni". No sve su to, da ponovimo, zanemarivi detalji.
Zagovornici teze o suvremenoj Hrvatskoj kao rezultatu "udbaško-ustaške zavjere" pronaći će sebi argument, dva u autoru i promotoru ne baš jučer objavljene, no nedavno, kažimo tako, otkrivene knjige "Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacije pod njihovim utjecajem", novinara Vjekoslava Krsnika, kojemu je u predstavljanju djela pomogao umirovljeni general Željko Glasnović.
Krsnik je, naime, u vremenu kad su se novinari nazivali društveno-političkim radnicima bio urednik Telegrafske agencije nove Jugoslavije, znamenitog Tanjuga, zaduženog, uz ostalo, i da zaustavlja Reuters. Dok je on, potkopavajući sustav iznutra, objavljivao što misli drug Jakov Blažević, Glasnović mu se, sustavu, ne Krsniku, suprotstavljao s prve crte, iz Kanade.
Ostali svijet kojem nije ni do teorija zavjere ni do njihove provjere, listu Jugoslavena vidi ili kao popis za likvidaciju ili kao nemali doprinos izgradnji osjećaja novog jugoslavenstva u čemu su, kako je Tuđman i predviđao, samoproglašeni najveći Hrvati na svijetu ujedno i najefikasniji.
"Posebice za mlade ljude koji su bili djeca tijekom raspada Jugoslavije, bijeg u idealiziranu prošlost je izraz nade da je moguće barem na nešto biti ponosan s obzirom na neutješnu i besperspektivnu sadašnjost", pisalo je u austrijskom Der Standardu nakon što su Krsnik i Glasnović održali promociju knjige predugog i u istoj mjeri suludog naslova.
U istom tekstu, međutim, nije pisalo ništa o generaciji koja ne pamti ni Tita, ni Vučka, ni Zagija – osim, možda, puške pod tim imenom, ako i nje – ma ničega osim samostalne Hrvatske i njezinih simbola. E, ti što su prvi put zaplakali u vrijeme Miloševićeva razoružavanja albanskih milicionera na Kosovu 1987. pa nadalje uglavnom nemaju nikakvo sjećanje na Jugoslaviju i sve što o njoj znaju, dobro i loše, čuli su ili pročitali, formirajući često stav suprotan onome službenom.
Za njih, kad o Jugoslaviji govore, ona nije bivša, nego samo Jugoslavija, Srbija nije arhetipski neprijatelj, u Ljubljanu na koncerte se ide kao i na Hvar na more, Bosna i Hercegovina je mjesto u kojem su Jajce, Drvar, Sutjeska i Neretva, do Crne Gore ili Makedonije se samo dugo putuje...
No njima je to i jedinstven kulturni, ali i, nazovimo ga, mentalni prostor, pa je jednako normalno preseliti se iz, recimo, Zagreba u Beograd ili Sarajevo, proživjeti mjesec dana u Skoplju ili Novom Sadu. I ništa tu nije i ne bi trebalo biti čudno, da nema doživljaja nekadašnje SFRJ i kao skoro politički jedinstvenog područja, te jugoslavenstva kao komotnijeg od plemenske i pripadnosti paranoičnim nacijama.
Nije tu riječ, neka se Glasnović ne hvata za pištolj, o jasno artikuliranom, masovnom stavu s ujediniteljskim posljedicama, nego o buntu usporedivom s, da pojednostavimo i skratimo, odnosom djece punkera naspram turbo-folka.
Kao što, dakle, sinovi i kćeri roditelja koji slušaju Ramonese dok kuhaju, brišu prašinu i voze obitelj na godišnji završe u publici Ace Lukasa, tako, na tehnički sličan način, djeca nacije koje domoljubni kerberi svode na tvornice biološke mase i čuvare stečevina rata za neovisnost u svim njegovim oblicima oživljavaju duh koji, nakon što ga se prizove – da parafraziramo jednu staru pjesmu - obilazi dvorce revolucionara iz devedeset i neke, mjesta na kojima su, počesto, "Bespuća povijesne zbiljnosti" smijenila knjigu "Tito izbliza".
Što su zabrane iracionalnije, to je otpor veći, a što dulje traje, to je bliže omasovljavanju, pa i trendu.
Upravo se u Hrvatskoj, od braniteljskih udruga do autora popisa, predano radi na tome da generacija koja na pitanje gdje je bila 1991. može odgovoriti – ili u materinu trbuhu ili u vrtiću, kreira klimu poništavanja Članka 141., onoga koji "zabranjuje pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva", čije samo postojanje podosta govori i o optimizmu tvoraca neovisnosti.
