Kao što dobre ideje nisu krive za ono što ljudi učine od njih, tako ni povijest ne snosi krivicu zbog onih što se u nju hoće upisati pod svaku cijenu. Jedan takav je bio i Dragan Primorac, bivši političar i ministar obrazovanja, te ugledni znanstvenik. On je 2010. godine u praksu pretvorio ideju koja niti je globalno nova, niti je bila lokalno nepoznata: uveo je državnu maturu - jedinstveni test iz raznih predmeta za svršene polaznike svih srednjih škola u Hrvatskoj.
Od te prve državne mature, slike u oku su – kako bi to kazao Ljubiša Stojanović Louis – jasne i iste: istraumatizirani đaci i isti takvi roditelji, opći blaži napadi panike onih što trebaju polagati i onih što su im sinovi i kćeri došli na red da polažu, trka do mjesta za kopiranje ili printanje većeg broja strana sa zadacima, a u određenim slučajevima i noćna križanja po hodnicima ili uzimanje – što je svjež primjer iz jedne županijske bolnice u kojoj je terapiju dobila maturantica čije ime nije pristojno navesti – valiuma, lijeka za umanjivanje radikalnijih posljedica stresa.
Od 2010. godine još je nešto slično: te negdje nestanu rješenja, drugdje se podijele zatvorene omotnice u kojima su testovi, dok su na njima imena učenika – što, naravno, u društvu kapilarne korupcije budi sumnju da su ih neki dobili već riješene – onda se objave jedni, pa zamijene drugim točnim odgovorima, pa se ispiti odgode u zadnji čas, a jednom su neopreznom maturantu, zato što je slagao na Facebooku da ima rješenja testa iz matematike, u kućni posjet došle jake snage MUP-a.
“Koji je smisao učenja napamet gradiva koje će biti zaboravljeno za mjesec dana?”, upitao je u Saboru prošle godine Ivan Pernar. I to je jedan od najvećih uspjeha Dragana Primorca i svih kasnijih zagovornika postojanja državne mature: davanje prilike Ivanu Pernaru da kaže nešto s ove strane ruba pameti.
Prije tri godine Ivan Miošić je na državnoj maturi imao impresivne rezultate: tadašnji osamnaestogodišnjak iz Brista fiziku je riješio stopostotno točnim rezultatom, iz matematike je imao samo bod manje, filozofiju je položio kao najbolji u generaciji, nešto malo je, ali jako malo, slabije riješio testove iz hrvatskog i engleskog te briljirao u izbornim predmetima.
Da je hazarder koji je samo dobro pogađao, a ne briljantan um, Ivan o državnoj maturi nikad ne bi rekao ono što je malo nakon konačnog završetka srednje škole izjavio: “Zadaci se mahom vrte oko istih stvari i ponavljaju se, dosadni su! Ispituje se samo jedan aspekt našeg znanja i sve to skupa skoro je identično našem školstvu - jednoobrazno. Matura možda jest dobra kao opća provjera znanja, ali ne znam koliko je ona dobar most prema fakultetima. Po meni, prijemni ispiti su bliže onome čemu bismo trebali težiti, dakle da fakulteti sami odlučuju što od nas traže”.
Pet godina prije nego što će Ivan demonstrirati raskošno znanje, a dvije nakon uvođenja državne mature, predsjednica Povjerenstva za upis Medicinskog fakulteta u Zagrebu Jasna Lovrić je kratko, upozoravajuće i uzaludno kazala: “Kad smo izanalizirali rezultate generacije upisane samo na temelju državne mature, pokazalo se da su ekstremno loši”.
Baš u isto vrijeme, dakle još 2012., Ivana Ćosić je na Cambridgeu – onom pravom, engleskom, ne nekom pretenciozno nazvanom privatnom fakultetu kod Viteza – pripremala doktorat na temu državne mature. Dijelove prikupljene građe uobličila je u tekst za portal H-alter u kojem, uz ostalo, piše: “Bitno je napomenuti to da državna matura nije uvedena zbog pritiska Europske unije. Uvedena je zato što je vanjsko testiranje naprosto moda u obrazovnim politikama diljem svijeta... Profesori se po definiciji svog posla drže nastavnih planova i programa, a maturu doživljavaju kao strano tijelo. I ne samo to: rastrgani su između nastavnog plana i programa te kataloga ispita državne mature. Ako ne predaju prema nastavnom planu i programu, doći će im inspekcija. Ako ne pripremaju učenike da dobro riješe test mature, boje se da će ispasti nekompetentni...”
Hrvatskom destruktivnom potencijalu koji je, znamo, ogroman, obrnuto je proporcionalna netalentiranost da se nešto – recimo vanjsko testiranje znanja svršenih srednjoškolaca – prepiše kako treba, uz prilagođavanje postojećem sustavu različitih strukovnih škola i gimnazija. U osam godina dogode se dva nogometna prvenstva svijeta, po dvoje ljetne i zimske olimpijske igre, nekoliko redovnih općih i podjednako toliko lokalnih izbora. Nije to, dakle, malo vremena da se poprave pogreške i jednom, konačno, uobličiti tu državnu maturu da ne bude stresna djeci i da se za njom ne vuku repovi pogrešaka u sustavu.
Za isto vrijeme moglo se, samo se ne smije, svetogrđe je, priznati još nešto: u procesu prelaska iz nečega u ništa odbačen je i do sada najbolji koncept srednjoškolskog obrazovanja koji smo imali, onaj nezasluženo omraženog, a zapravo važnog i velikog reformatora - Stipe Šuvara.
Čak je i famozna reforma školstva koju je zagovarao Boris Jokić i zbog koje su deseci tisuća ljudi izašli jednom na ulice, po mnogo čemu slična onome što je zagovarao Šuvar. On, Šuvar, se pri tome nije oslanjao na iskustva propalih ili karikaturalnih socijalističkih eksperimenata nego na modele obrazovanja u onim državama čije spominjanje u nas izaziva opće orgazme. Dakle, na zemlje Skandinavije!
Istina, u njima postoji ono čega kod nas nije bilo u vrijeme “šuvarica“ - vanjsko vrednovanje znanja - ali je to najmanje važna razlika. One bitne sličnosti smo, naravno, nabili nogom: da u miru napravimo nešto drukčije i, sukladno lijepim običajima, puno lošije.
