Hrvatska vojska bi se u ratu dronovima morala predati

Više nema nikakve dvojbe, kupila Hrvatska višenamjenske borbene avione ili ne, bilo bi opasno zatvarati oči pred činjenicom da je ubojitost naoružanih bespilotnih dronova revolucionarno promijenila suvremeni način ratovanja. Klasično kopneno ratovanje do te je mjere promijenjeno da avioni ili tenkovi više nisu presudni da se ovjenčate lovorom ratnog pobjednika. Ukratko, zakoračili smo u eru ratova dronovima. 

Američki naoružani MQ-1 Predator i MQ-9 Reaper po Africi i Bliskom istoku love i ubijaju džihadiste poput zečeva. Kako je nedavno otkrio washingtonski The National Interest, samo u prosincu 2019. godine američke bespilotne letjelice koje operiraju iz baza u Italiji i Nigeriji likvidirale su čak 100 boraca Islamske države u libijskoj pustinji. Ondašnji ministar obrane SAD-a Mark Esper ove akcije nazvao je “košenje travnjaka”. Početkom prošle godine naredbom Donalda Trumpa precizno navođenom raketom ispaljenom s drona ubijen je jedan od najvećih američkih protivnika, čuveni iranski general Kasem Sulejmani. Bila je to prva likvidacija zapovjednika jedne vojske izvršena dronom. Ta likvidacija doslovce je u jednom danu promijenila geopolitičke odnose u Perzijskom zaljevu. Amerikanci su nedavno demonstrirali sustav ezoteričnog naziva - Perdix. Riječ je o roju malih dronova koji se izbacuju iz podvjesnoga kontejnera s lovca F/A-18 Hornet. To integrirano jato dronova (može ih biti i do stotinu u jatu!) leti sinkronizirano, međusobno koordinirani. Na bojnom polju sami biraju cilj napada, grupiraju se tijekom leta, sami odabiru taktiku napada i samostalno donose odluke. Ovi dronovi bukvalno imaju kolektivnu svijest. Perdix nisu razvili neki ratoborni i namrgođeni generali u Pentagonu nego studenti s čuvenog MIT-ja (Massachusetts Institute of Technology), čiji je izum odmah otkupila državna agencija za strateške tehnologije DARPA. Rojevi bespilotnih letjelica koji iscrpljuju i savladavaju neprijateljsku obranu službeno su dio nove američke borbene strategije.  

Prošle godine Emanuel Macron pohvalio se kako je Francuska prvi put u jednom zračnom napadu koristila borbeni dron kako bi likvidirala 40 džihadista u Maliju. Koristili su američkog bespilotnog lovca ubojicu MQ-9 Reaper. Rusija se još nije oporavila od šoka koji je doživjela u Siriji. Još im generali trljaju oči u nevjerici. Naime, terenski izvještaji kazuju da su turski borbeni dronovi Bayraktar TB2 i Anka-S uništili nekoliko ruskih sustava protuzračne obrane, famozne Pantzire S1, koje je Moskva promovirala kao “najefikasnije na svijetu”. Čak su se i sofisticirani ruski protuzračni sustavi poput S-400 u Siriji pokazali neočekivano ranjivim pred turskim dronovima.  Rusi sad brzim koracima prilagođavaju svoje doktrine ratovanja i razvijaju mobilna protuelektronička sredstva za ometanje dronova kao što su 1RL269 Krasuha-2 i malo manji Gibka-S. I PZO sustave, posebno Pantzire S1, prilagođavaju za okršaje s dronovima. Odnos vrijednosti uloženog u dron i uništenog cilja je izuzetan. Ruski raketni sustav S-400 Triumpf košta oko 400 milijuna dolara, a Pantzire oko 20 milijuna dolara. Suprotno tome, TB2 košta samo pet milijuna dolara, a njegova raketa MAM-L, koja se koristila u Gorskom Karabahu ili Siriji, košta samo 100.000 dolara po komadu.

U velikom okršaju Zora Ildiba više od stotinu sirijskih tenkova rastureno je u spržene ostatke čelika navođenim projektilima turskog Bayraktara TB2. Pokazalo se da ni ukopavanje oklopnjaka ne pomaže previše u obrani. Do promjene geopolitičkog odnosa snaga na južnom Kavkazu došlo je upravo zbog uporabe bespilotnih letjelica. U prošlogodišnjem dvomjesečnom ratu između nepriznate Republike Gorski Karabah i Azerbajdžana dronovi su doslovce opalili šamar klasičnom ratovanju. Armensko pješaštvo i topništvo, ukopani u rovove, jednostavno su bili  pometeni azerbajdžanskom tehnološkom superiornošću koju su predvodili dronovi. Azerbajdžan je koristio više od 50 različitih izviđačkih bespilotnih letjelica izraelske proizvodnje, kao što su Hermes, Heron i Searcher, dronove kamikaze Harop, a neke letjelice, poput Orbitera, čak sami proizvode. Naravno, koristili su i turske napadačke letjelice Bayraktar TB2, koje im je Ankara, uz pokoji savjet, velikodušno prodala bez mnogo pitanja. Kreativni Azeri prilagođavali su i stare dvokrilce An-2 u bespilotne mamce. Avion je mamio armenske radarske operatore kako bi uključili svoje PZO sustave, otkrivajući tako vlastite položaje, a tad bi ih azerbajdžanski operateri, u klasičnoj “sačekuši”, razbucali “ko beba zvečku” bespilotnim letjelicama Harop, izraelske izrade. 

I ovaj rat pokazao je da su gotovo pa nepostojeći radarski odraz i male brzine vrlo problematične stavke za otkrivanje dronova. Azerbajdžanski Bayraktar na visinama od 7000 metara ostao je izvan dohvata armenskih PZO raketa. Ni čuveni Kub nije ga mogao dohvatiti. Zahvaljujući dronovima, vojni pobjednik ovog rata postao je Azerbajdžan, a politički pobjednici i dvije svjetske sile, Turska i Rusija, koja je svoje tradicionalne saveznike Armence pustila niz vodu... Vojni stručnjaci još pamte dramatičan događaj od prije dvije godine kad su jemenski dronovi bili glavni protagonisti razaranja naftovodnih cijevi Saudijske Arabije. Bukvalno preko noći prepolovili su joj proizvodnju nafte.

Iz šireg i bližeg hrvatskog okruženja u zahuktalom procesu nabave borbenih dronova su Poljaci i Mađari. Od izraelskog Elibta i Rumunji su zatražili dronove koji mogu nositi naoružanje. Bugari se još premišljaju. Ukrajina je kupila 19 turskih Bayraktara, a za ovu godinu ispisali su narudžbenicu za još šest komada. Italija upravo očekuje isporuke prvih američkih MQ-9 Reapera, kojima se Velika Britanija naoružala još 2008. godine, kao i Predatorima. Španjolska i Francuska također posjeduju ove američke bespilotne letjelice, koje nisu dostupne baš svim kupcima. I Vojska Srbije napravila je zaokret prema naoružanim dronovima, čime šalje pomalo uznemirujuću poruku susjedima. Srbi trenutačno posjeduju šest kineskih dronova tipa CH-92A, koje su platili ukupno 30 milijuna dolara. Riječ je o kombiniranim bespilotnim letjelicama – izviđačkim i borbenim, koje mogu ispaljivati laserski navođene rakete. Šuška se da su iz srbijanskog Ministarstva obrane naručili ukupno 24 ovakva drona. Svaki od njih može nositi po dvije rakete dometa 250 kilometara. Srbija je, inače, prva zemlja u Europi koja ima kineske dronove. Od srpsko-kineske vojno-tehnološke suradnje i transfera tehnologije trebao bi profitirati domaći srpski projekt razvoja izviđačkog drona imena Pegaz. Ova kooperacija Beograda i Pekinga izaziva nervozu u Bruxellesu i Washingtonu, odakle je nova administracija predsjednika Joea Bidena poslala signale da takvu kombinatoriku neće tolerirati. Na poziv turskog ministra obrane srpska delegacija posjetila je kompaniju Bajykar Makina u Istanbulu, gdje su razgledali borbeni dron Bayraktar, koji spada u svjetski vrh najtraženije ratne robe. Šuška se i o nabavci većega kineskog drona, Wing Long II. S obzirom na veće dronovske apetite srpskih vojnih planera, Bayraktar TB2 ili Wing Long II sljedeće su akvizicije. Sa sve većim brojem naoružanih dronova Srbija kao da se sprema za neka nova geopolitička nadmetanja.
Potražnja za borbenim dronovima ultimativna je stvar na surovom vojnom tržištu, kao što je ultimativna i njihova evolucija: sve su veći, njihov domet je veći, nosivost je sve veća, jedino im je radarska vidljivost sve manja. Dronovi su danas preuzeli primat u ratovanju u trećoj dimenziji i postali su “game changer”. Pokazali su da mogu onesposobiti infrastrukturu,  razoriti komunikacijske i telekomunikacijske sustave, ugroziti vojno i političko vodstvo zemlje i blokirati obrambene sustave. Zapadni i ruski generali svjesni su da su za ishod ratovanja danas ključna četiri elementa: istodobno djelovanje izviđačko-borbenih dronova, velike borbene grupe na bojnom polju više nisu potrebne, tri važna elementa bitaka prošlih generacija – vatra, udar i manevar – ostali su rezervirani samo za napad specijalnih postrojbi i oružja s udaljenosti koje su izvan dometa neprijateljskog naoružanja te zadnje - linija glavnog udara neće biti jasna jer će se udari obavljati iz svih smjerova. Ratna pozornica postala je trodimenzionalna, a u glavnu ratnu scenu inauguriran je zračni prostor, gdje se odvijaju glavne akcije dronova.

Znaju li sve to hrvatski vojni planeri i stratezi ratovanja? Sudeći prema aktualnim obrambenim planovima (posebno mislimo na Dugoročni plan razvoja), nemaju ni osnovnu percepciju stvarnosti u kojoj se način ratovanja kolosalno promijenio - dronovi i malim državama omogućuju vrlo jeftin pristup taktičkoj avijaciji i precizno navođenom naoružanju, što im daje opciju da uništavaju mnogo skuplju opremu neprijatelja. Opasno je što hrvatski vojni planeri i političari podcjenjivački ignoriraju tektonske promjene u načinu ratovanja misleći valjda da smo, ako nabavimo borbene avione, zauvijek riješili pitanje naše nacionalne sigurnosti. A nismo. To je bizarno kockanje koje može imati ozbiljne implikacije. Je li moguće da oni u Beogradu bolje kuže kako se razvijaju vojno-tehnološke silnice? 

Hajde da budemo konkretniji. Kako bi se hrvatska protuzračna obrana ponašala da se nađe u situaciji da joj, primjerice, zaprijeti napad srpskih borbenih dronova? Što bi poduzeli da Hrvatskoj iz pravca mora zaprijeti jato dronova, a ne jato podmornica, čije je napade u svojim teorijama svojedobno razvijao njemački pomorski strateg, admiral Karl Dönitz. Takve dronove već danas u hrvatski dio Jadrana može dopremiti čuvani neprijateljski brod, matica. Takav okršaj bio bi, najblaže rečeno, fatalan za našu vojsku. Naše oružane snage u svojem arsenalu posjeduju lake PZO sustave tipa Strela 2M, Strela-10M i Boforsove protuavionske topove od 40 mm. Ovdje je više problema strateške naravi. Prvi je slaba uvježbanost naših posada za korištenje ovih sredstava. Drugi problem je visina djelovanja, jer kod hrvatskih raketnih sustava visina djelovanja ne prelazi tri kilometra, a letjelice poput srpskog CH-92A krstare na visinama od pet kilometara, dok, primjerice, Bayraktar ima plafon leta od čak sedam kilometara visine. Treći problem je potpuni nedostatak suvremenih trupnih motrilačkih radara za zaštitu postrojbi na bojišnici. Postojeći primjerci iz JNA naslijeđenih mobilnih radara Giraffe 40 teško da su vrijedni spomena u ovoj priči. HV ima problem kako otkriti letjelice koje lete malim brzinama ispod 60 km/h, koje krstare na visinama od 5000 metara i više, a koje u napadu na cilj prate konfiguraciju terena te pred samim ciljem naprave manevar i obruše se u visokom luku na metu. Četvrto, nemamo, niti planiramo nabavu, antidron protuelektroničkih sustava koji, stvarajući “zaštitnu kupolu” omogućavaju obranu od dronova, kao što mogu ometati te čak potpuno onesposobiti upravljačke radijske i satelitske kanale dronova. Cijela ova tema za kreatore hrvatske obrane nerješiv je rebus. Hrvatska ima neke civilne drončiće s kamerama (loše rezolucije) za nadzor mora i požara. To je u ratu posve neupotrebljiva igračka. Borbeni dronovi u HRZ-u nisu čak ni misaona imenica. Ukratko, nemamo asimetrični odgovor na srpske ili bilo čije druge borbene dronove. Da ne zaboravimo, oni iz Beograda pitali su prijatelje iz Kremlja koja je cijena elektroničkog ometača aviona i dronova Karusha i do kada im ga mogu isporučiti. Pregovori su u tijeku.

Dronovi su višestruko jeftiniji i učinkovitiji od nadzvučnih borbenih aviona. Dronovi u finalu smanjuju i troškove ratovanja. U četiri glavna međudržavna rata u posljednjih pet godina – u Libiji, Gorskom Karabahu, Siriji i Ukrajini – naoružani dronovi imali su dominantnu, možda čak i presudnu ulogu. Dronovi danas preoblikuju geopolitičke odnose brzinama kakve povijest ne pamti. Zbog dronova vojske Europe i svijeta prepravljaju knjige ratovanja. Očito ni Elon Musk nije pogriješio kad je u ožujku prošle godine zabezeknutim generalima u vojnoj bazi na Floridi poručio da je “završilo vrijeme skupih borbenih aviona”.