Takvu promociju jedne knjige ne pamte, što bi se reklo, niti najstariji akteri domaće književne scene. "Tko je ubio Zvonka Bušića?", naslov je publicističkog djela Tihomira Dujmovića, predstavljenog u dvorani Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu, nastalog paralelno s predstavom istog naziva u kojoj igraju prvak desnog dramatiziranja Robert Kurbaša te Ana Vilenica i, povremeno, Lucija Dujmović.
Dujmoviću se dogodilo ono što nikada neće doživjeti mnogi hrvatski pisci: na promociju mu je došla, uvjetno kazano, krajnje uvjetno, politička krema. Smjestili su se u prvi red književni sladokusci - Milijan Brkić, Tomo Medved i slični, uz predsjednicu države osobno, Kolindu Grabar Kitarović na posebnom mjestu, onome s kojeg je najbolje mogla pratiti proces pretvaranja zločinca u heroja i naivnog, budalastog idealiste u sinonim neukaljanog domoljublja.
Zvonko Bušić - za kojeg bi netko zloban mogao reći kako je, počinivši samoubojstvo, stradao od zločinačke ruke - pravomoćno je osuđeni otmičar aviona i ubojica američkog policajca, za što je odležao 32 godine robije u kojima, jer bi u suprotnome poludio, nije učinio ono što bi ga, da je napravio na vrijeme, učinilo još jednim od imigranata što za dolar rade od ponedjeljka u zoru do petka u sumrak, subotom sa zemljacima zapjevaju po jednu o Juri i Bobanu, a nedjeljom pokorno idu na misu.
Nije, drukčije rečeno, razmislio o tome koliko je blesavo uopće promišljati, a kamoli izvesti akciju poput njegove. Sve ono što je Bušić napravio, zbog čega je dokazano kriv i teško kažnjen, bilo je prvorazredna budalaština, žrtvovanje samoga sebe u borbi uzaludnoj kao pogibija pod zastavom takozvane Islamske države: kao smrt u još jednom džihadu koji može završiti poput svih ostalih u suvremenoj povijesti – potpunim porazom.
E, o tom i takvom Zvonku Bušiću nije napisana ni promovirana knjiga, neće je, samim time, na poklon dobiti ni predsjednica, ni ministar branitelja u državi u kojoj je rat završen prije 22 godine, niti će se njegov čin izučavati kao samo još jedan primjer zanesenosti nekom idejom, kakvom god, u trenutku u kojem ta ideja nema nikakvu šansu doživjeti praktičnu primjenu. Krivi tajming i naopake metode ubili su, uostalom, i bolje ideje i veće idealiste od Bušića.
Kada su on, supruga mu Julienne i nekolicina suboraca oteli Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga – 10. rujna 1976. – Ustav Jugoslavije omogućavao je ono što će se i dogoditi 1991., Hrvatska je bila druga republika u SFRJ po razvijenosti, kupovna moć njezinih građana bila je nešto manja nego danas kada je na nivou iz 1978., Dinamo je bio trostruki osvajač prvenstva u nogometu i četverostruki osvajač kupa, već se provodila stambena politika zahvaljujući kojoj će oko milijun građana Hrvatske do 1990. dobiti stan, dok je takozvana Bugojanska skupina neslavno skončala u mahnitom pokušaju podizanja oružane bune protiv jugoslavenskog režima...
Zvonko Bušić je, međutim, tog rujna 1976. oteo zrakoplov sa 76 putnika kako bi iznad Londona, Pariza, Zagreba i Solina bacao letke s naslovom "Poziv na borbu protiv srpske hegemonije" u kojima je svojim riječima opisivao situaciju u SFRJ, položaj Hrvata i prirodu vlasti. Želio je, to valjda kao bonus, da najutjecajniji svjetski listovi prenesu njegov sastavak.
Zbog tog čina i neplanirane i neželjene smrti američkog policajca koji je pronašao eksplozivnu napravu ostavljenu u podzemnoj željeznici u New Yorku, 32 godine svog života je bio broj taj i taj u ćeliji toj i toj. Jugoslavija je poživjela još desetljeće i pol, Tito još četiri godine, dok su pripadnici svih onih HOP-ova i sličnih udruga u real timeu promatrali kako globalni procesi i povijesne promjene međunarodnih odnosa ostvaruju neke od njihovih želja.
Prošlost je puna likova koji su velike ciljeve pokušavali ostvariti, blago rečeno, budalastim metodama. Recimo, jedna je talijanska aktivistica, simbolički odjevena u vjenčanicu, otišla na Bliski istok da tamo propagira mir, ljubav i bratstvo među narodima, te tako, riječju i zagrljajem, okonča dugi i teški rat. Pronađena je mrtva s tragovima na bedrima koji su upućivali na silovanje! Padne, drukčije rečeno, ljudima svašta na um, poneko se i odvaži na akciju, ali se o onima što su svoje i poneki tuđi život upropastili ne govori kao o povijesnim ličnosti poslije kojih su ostala ista takva djela.
Iza Zvonka Bušića ostao je jedan grob u Americi, 76 istraumatiziranih putnika i članova posade Boeinga 727 i zatvorski karton žilavog i suhonjavog Hercegovca koji se ili pravio da ne zna ili zbilja nije imao pojma da se pismima s neba ne može srušiti niti predsjednik Općine Livno, a kamoli država čiji je geopolitički značaj nadilazio njenu veličinu, te ekonomsku i vojnu moć, čineći Zapadu sasvim prihvatljivim manjak jugoslavenskih demokratskih standarda, prirodu vlasti, socijalističko uređenje, verbalni delikt i politički motivirane sudske procese.
Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, SFRJ i Hrvatska u njoj bile su važne i SAD-u, i Zapadnoj Njemačkoj i Velikoj Britaniji i NATO-u i onim članicama Pokreta nesvrstanih u kojima su jugoslavenski utjecaj pratili poslovi jugoslavenskih građevinskih tvrtki i vojne industrije. I sve je to Zvonko Bušić mislio poništiti bacajući letke na London i Solin!
Glorificiranje Bušićeve žrtve i promašenost njegovog čina, uz elemente dokazanog zločina, možda nisu doprinos izgradnji kulta smrti na kojem počiva svaki fanatizam, ali jesu sigurno pokušaj da se domoljublje prikaže kao opravdanje za svaki akt, od pisanja nadimka Tito na svinji, pa do smaknuća srpske starčadi u Varivodama, te da se aksiomatskom učini tvrdnja prema kojoj su sva i svačija stradanja u ime njezinog veličanstva domovine činovi spram kojih se može odnositi kao prema božanskim djelima i božjoj riječi: pokorno i s neskrivenim divljenjem.
